Mon10252021

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi PRIKAZI KNJIGA ULOGA ISLAMA U JAČANJU SAVEZNIŠTVA CIVILIZACIJA

ULOGA ISLAMA U JAČANJU SAVEZNIŠTVA CIVILIZACIJA

Islam je više od hiljadu i četiri stotine godina pretekao modernu civilizaciju pozivom na toleranciju i međusobnu saradnju u dobru i bogobojaznosti među svim ljudima, što je u novije vrijeme uobičajeno da se naziva „principom mirnog suživota“.

Zato je važno obnoviti islamsku misao o dijalogu civilizacija i saradnji sa drugima, jer čovječanstvo u današnje vrijeme ima izuzetno veliku potrebu za saradnjom u dobru, zato što je u tome dobrobit cjelokupnog čovječanstva.

Pošto islam poziva miru, on svetost ljudske osobe proglašava jednom od najvećih svetosti; štaviše, on bespravno ubistvo samo jedne osobe izjednačava sa ubistvom svih ljudi, a spas jedne osobe izjednačava sa spasom svih ljudi: „Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao.“ (El-Ma’ide, 32.)


Uloga islama u jačanju svjetskog mira – dr. Mutlak Rašid el-Karavi

Islam je kao obavezu propisao mirni suživot sa svim ljudima, jer je Allah, Stvoritelj, odredio da su razlike u vjerovanju, propisima i jezicima nešto što je neodvojivo od života na ovom svijetu. Zato islam ne poriče prava nemuslimana – uključujući i one koji odbacuju islamske propise – jer su osnov mirnog suživota riječi Uzvišenog: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični.“ (El-Mumtehine, 8.)

Ostvarenje pravde i napor na uklanjanju nasilja spadaju među najvažnije intencije civilizacijskog dijaloga, jer je širenje nasilja glavni faktor odsustva pravde, mira i sigurnosti među ljudima, ono potiče na odvratnost i mržnju, pa čak i na napad na druge ljude.

Allah je iskazao počast svakom čovjeku, bez obzira na to kakva mu je boja kože, kojeg je spola ili vjere, kao što kaže Uzvišeni: „Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.“ (El-Isra’, 70.)

Islam poziva ljude na međusobno upoznavanje, polazeći od činjenice da imaju zajedničko porijeklo, tako da islam cjelokupno čovječanstvo smatra jednom porodicom. Islam kao cilj stvaranja ljudi navodi međusobno upoznavanje i zbližavanje, kao što kaže Uzvišeni: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji; Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat, 13.) U tome je dokaz da je islam protiv sukoba zbog teritorijalne ili nacionalne pripadnosti, jer islam ne pravi razliku između bijelca i crnca, kao ni između ove ili one nacije. Naprotiv, islam odbacuje rasnu i nacionalnu pristranost i ne prihvata da one budu mjerilo vrijednosti, jer je u islamu jedino mjerilo vrijednosti bogobojaznost.

Islamski propisi doprinose uspostavljanju svjetskog mira:

1) Islam dijalog između raznih grupacija i neistomišljenika propisuje obaveznim u stvarnosti, te traži da počiva na lijepom razgovoru i raspravljanju: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način…“ (El-Ankebut, 46.)

2) Islam potvrđuje svetost i nepovrjedivost ljudske krvi, imetka, časti i čuvanja domovine, a to su propisi i u svim ostalim vjerama. Tako npr. Uzvišeni kaže: „Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao!“ (El-Ma’ide, 32.)

3) Umjesto borbe i ratovanja, islam propisuje da odnosi među narodima budu u duhu međusobnog upoznavanja, razumijevanja i saradnje, kao što Uzvišeni kaže: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji; Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat, 13.)

4) Islam insistira na očuvanju sigurnosti u društvima, što rezultira sigurnošću na svjetskom nivou. U tom smislu Allah tu blagodat spominje Kurejšijama u slijedećim riječima: „Zbog navike Kurejšija, navike njihove da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani.“ (Sura Kurejš)

5) Islam garantuje slobodu vjerovanja, tako da se nikoga ne smije prisiljavati da pripada nekoj vjeri ili pravcu (mezhebu), kao što kaže Uzvišeni: „U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!“ (El-Bekare, 256.)

6) Islam potvrđuje da pozivanje na Pravi put mora biti mudro i lijepim savjetom, bez ikakve grubosti, krutosti i neuljudnosti, kao što kaže Uzvišeni: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!“ (En-Nahl, 125.) On također kaže: „…a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.“ (Alu ‘Imran, 179.)

7) Po pitanju odnosa među narodima, islam je odredio da osnova bude sigurnost i mir, a rat je izuzetak, kao što kaže Uzvišeni: „I ne borite se protiv njih kod Časnog hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte!“ (El-Bekare, 191.)

8) Islam je propisao sporazume i ugovore, koji uređuju odnose među nacijama, i naredio da se oni moraju poštivati i ispunjavati, kao što kaže Uzvišeni: „O vjernici, ispunjavajte obaveze (ugovore)!“ (El-Ma’ide, 1.)

9) Islam je propisao najstrožije kazne i uputio najteže izraze onima koji ruše mir i sigurnost. U tom smislu, Allah je propisao kazne za zločine kojima se ugrožavaju sigurnost i mir, kao što su kazne za krađu, blud, razbojništvo i dr. Uzvišeni kaže: „Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika.“ (El-Ma’ide, 33.)

 

Iz knjige:

Civilizacijski dijalog u vrijeme Poslanika, s.a.v.s.

Allah je poslao Svoga poslanika Muhammeda, s.a.v.s., sa završnim i kompletnim poslanstvom i s Božijom Objavom jedinstvenom na cijeloj Zemlji, koja je potvrdila naslijeđe svih prethodnih poslanstava, koja je pojasnila pravila namjesništva na Zemlji, da bi se učvrstili stubovi sigurnosti, stabilnosti i mira i da bi se cjelokupno čovječanstvo vratilo jednom temelju, i koja je ljudima odredila obavezu zajedničkog i jedinstvenog unapređenja uvjeta života na Zemlji, kao što kaže Uzvišeni: “On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj!”[1], “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“[2]

Ta završna, božanska objava, koju je Uzvišeni Allah obećao čuvati, pojasnila je čovječanstvu da je cijela Zemlja dom ljudima – zato što su ljudi, a ne zbog nečeg drugog.      Među podanicima prve islamske države u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., bio je prisutan pluralizam, a Medinska povelja – ili dokument, ili prvi ustav Medinske države nakon Hidžre – govorila je o pravima i obavezama tih podanika, te o njihovim odnosima i vrhovnom autoritetu, jer u njenom tekstu stoji “da su muslimanska plemena raznovrsne cigle jedne građevine, da su i Jevreji s vjernicima također raznovrsne cigle jedne građevine, da svako ima svoju vjeru, ali su svi jedna zajednica – međusobno treba da se solidarišu, pomažu, savjetuju i čine dobro, a ne ono što je grijeh, te da će se u slučaju razilaženja i spora obratiti Allahu i Muhammedu, s.a.v.s.”, tj. Kur’anu i Sunnetu.

  • Suživot među civilizacijama

Mirni suživot treba postojati među svima, sve dok Allah ne sakupi ljude na Kijametskom danu i dok im ne presudi o onome u čemu su se razilazili. Uzvišeni kaže: “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?”[3]“Svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas

sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u

čemu ste se razilazili obavijestiti.”[4]

On također kaže: “A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: ‘Allah dobro zna ono što vi radite!’ Allah će vam na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se razilazite.”[5] Štaviše, islam poučava muslimane etici dijaloga s onima koji ne vjeruju kao oni, pa navodi mišljenje druge strane kojim oni ocjenjuju islam i muslimane, tj. navodi njihovu optužbu da muslimani čine grijehe time što ne obožavaju kipove i što vjeruju u Jedinog Allaha, a ne odgovara im istom mjerom, nego na ljepši način. Naime, Uzvišeni kaže: “Reci: ‘Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi’. Reci: ‘Gospodar naš će nas sabrati i onda nam pravedno presuditi, On je sudija pravedni, sveznajući.’”[6]

Pored toga, islam naređuje muslimanima da sarađuju u onome što je dobročinstvo i pozitivno za ljude, čak i kada su napadnuti. Tako npr., kada su Kurejšije spriječili muslimane

da obave obrede umre kod Allahove kuće, Allah je objavio slijedeće riječi: “I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima osjećate, zato što su vam spriječili pristup Časnom hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu!”[7]

Nakon što je Allah dao vlast Svome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., on se blagonaklono odnosio prema državama koje su postojale u njegovo vrijeme. Tako je, nakon sklapanja primirja sa mekkanskim idolopoklonicima, poslao pisma vladarima i kraljevima, koji su primjer njegovog odnosa prema onima koji su miroljubivi: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha,  bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!’”[8]

Jedan od takvih bio je Mukavkis, vladar Kopta u Misru (Egiptu), koji je poslao neke poklone Vjerovjesniku, s.a.v.s., između ostalog: odjeću, mazgu – da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,

može jahati, te dvije robinje da mu služe, a one su bile cijenjene kod Kopta. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je primio te poklone, poštujući tu blagonaklonost. Islam je priznao druge vjere i prava nemuslimana i uspostavio je odnose s nemuslimanima na temelju mirnog suživota, kako u područjima koja su muslimani osvojili, tako i u susjednim predjelima. Tako Uzvišeni kaže: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični.”[9]

Islam je odredio da se samo svojom voljom i s ličnim uvjerenjem ulazi u islam, jer Uzvišeni zabranjuje da se to radi silom: “U vjeru nije dopušteno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!”[10] On također kaže: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj najbolje zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On najbolje zna one koji su na pravom putu.”[11]

Islam garantira prava manjina u muslimanskom društvu, jer “oni imaju prava kao i mi, a imaju i obaveze kao i mi”. Štaviše, Osmanlijsko carstvo je 19. januara 1869. godine izdalo Zakon o državljanstvu, kojim je izbrisalo razlike između muslimana i nemuslimana, tako da su svi dobili ravnopravan status građana te države.

  • Internacionalnost islama i savezništvo civilizacija

Osvajanjem novih teritorija i opsežnim radom za vjeru, islam je uspio obuhvatiti idolopokloničke narode, a s narodima Knjige sklapao je ugovore o štićeništvu, kojima su sačuvani njihovi nacionalni identiteti i kulturne i vjerske specifičnosti, te su i oni na taj način obuhvaćeni. Tako su muslimani uspjeli uspostaviti civilizacijski, kulturni i vjerski pluralizam u okviru ”internacionalnosti islamskog diskursa”, tako da je ta internacionalnost doprinosila i doprinosi uspostavi pluralističkog sistema, nakon njegovog potvrđivanja i poticanja ka internacionalizmu, kako bi postao pokretački faktor u okviru pozitivne ljudske raznovrsnosti, koju oplemenjuje svjetlo Upute i istinske vjere.

Islam je došao kao oslobodilac naroda, tako da povijest nije zabilježila ni jedan slučaj da su muslimani pobili narod u predjelima koje su osvajali, nego su ti narodi pomagali muslimanske osvajače protiv svojih vladara, jer ih je islam oslobađao od tlačitelja koji su vladali nad njima. Na taj način islam je osnovao prvi internacionalni savez civilizacija protiv represije i nasilja, čiji temelj je bila pravda utemeljena na nebeskoj Knjizi. Islamska vlast (hilafet) bila je novi pojam za čovječanstvo, jer se radilo o vođstvu koje obavlja ulogu vlasti i ponaša se kao vlada, ali koje istovremeno rješava svoje negativnosti i probleme superiornosti, sile i oholosti, tako da je hilafet bio primjer alternative umišljenosti i nasilnoj vlasti. U tom smislu Uzvišeni kaže: “Mi dobro znamo što oni govore; ti ih ne možeš prisiliti...”,[12] te: “Ti vlast nad njima nemaš!”[13]Tako je hilafet uspostavio internacionalni civiliza cijski sistem, u kojem se zekat dijelio nemuslimanima čija srca je trebalo pridobiti, pa je islamski sistem bio prvi sistem u kojem su svi živjeli skladno, nakon odvratnosti koju su ljudi bili osjećali prema  helenističkom i rimskom sistemu.

            Najveći civilizacijski dijalog odigrao se između islamske i starih civilizacija, jer su arapski kršćani u Šamu – u gradovima Edesi i Nasibinu, te u Bagdadu u “Divanu mudrosti” (Divanu el-hikma) – kojeg je osnovao halifa Me’mun – doprinijeli najvećem pokretu prevođenja koji povijest poznaje. Jezik tih prevodilaca bio je arapski, vjera im je bila kršćanstvo, a kultura im je bila muslimanska. Na kraju zlatnoga doba islamske civilizacije, u sedmom stoljeću po Hidžri, odnosno trinaestom stoljeću po gregorijanskom kalendaru, počeo je proces direktnog prevođenja s arapskog jezika na latinski u Kilkiliji, Padovi, Palermu i Konstantinopolisu. Arapski jezik je čak bio raširen u mnogim državama u vrijeme Frederika Drugog, kojem je veliki islamski mislilac Ibn Seb’in napisao Sicilijanska pitanja (El-Mesa’il es-Sikillijja), kao odgovor na njegova filozofska pitanja. Sve to rezultiralo je nastajanjem savremenih zapadnih znanosti, kao što su: matematika, inženjerstvo, astronomija, biologija, fizika, hemija, farmacija, botanika i zoologija. Tako su, između ostalog, prevedena djela: El-Džebr vel-mukabela El-Havarizmija, El-Menazir Hasana ibn el-Hejsema, Poslanice Ibn Hajjana iz hemije itd.

Odlomak iz knjige:ULOGA ISLAMA U JAČANJU SVJETSKOG MIRA(str. 37-42)

Izdavač • El-Kalem – izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Centar za dijalog - Vesatijja, Sarajevo, 2012. god.

Autor: Prof. dr. Mutlak Rašid el-Karavi

Naslov izvornika: الإسلام و دوره في تعزيز السلام العالمي

S arapskog preveo: dr. Ahmed Adilović


[1] Hud, 61.

[2] Ez-Zarijat, 56.

[3] Junus, 99.

[4] El-Maida, 48.

[5] El-Hadž, 68-69.

[6] Sebe’, 25-26.

[7] El-Ma’ida, 2.

[8] Alu ‘Imran, 64.

[9] El-Mumtehina, 8.

[10] El-Bekara, 256.

[11] En-Nahl, 125.

[12]Kaf, 45.

[13]El-Gašija, 22.

 

Preporod

BRAK I PORODICA

RADIO BIR

ZEKAT

Edukacija

edukacija-o-islamu-baner