Sun07052020

Last updateSat, 04 Jul 2020 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic KRATKO PRISJEĆANJE NA PROŠLOST KONJICA

KRATKO PRISJEĆANJE NA PROŠLOST KONJICA

UVOD knjige KONJIČKE DŽAMIJE autora Esada Bajića

Priču o džamijama na području Medžlisa IZ-e Konjic možemo početi historijski ili geografski. Historijski bi bilo da je započnemo od prve sagrađene džamije na ovim prostorima a geografski da je počnemo od Bjelimića na sjeveroistoku pa do Jasenika, Kruščice i Studenčice 130 kilometara dalje, na zapadu, poštujući adet i tradiciji da se Istoku da prednost.

I jedan i drug način neumitno podrazumijeva priču o gradu Konjicu koji je i geografski a većim dijelom i historijski centar ovog područja a i odrednica kojom se ovaj prostor pa i džamije o kojima hoćemo govoriti imenuju.
Kako svaka priča treba imati svoj okvir, a okvir ove priče je svakako prostor Konjica, prisjetićemo se ukratko osnovnih informacija o gradu Konjicu.

Konjic leži na rijeci Neretvi, 60 km od Sarajeva neposredno uz Jablaničko jezero. Nalazi se na granici Hercegovačko - Neretvanskog i Sarajevskog kantona, okružen najvećim planinskim masivima u Bosni i Hercegovini: Prenj (2102m), Bjelašnica (2067m) i Bitovinja (1744m). Konjička opština geografski predstavlja jednu od najvećih po površini u BiH, zahvata 1101 km2. Grad je 1991. brojao oko 14.500, a općina blizu 45.000 stanovnika. Gustina naseljenosti stanovništva je niska i iznosi oko 30 stanovnika po km2. Oko trećine stanovnika živi u gradu i prigradskima naseljima, a dvije trećine stanovništva čini seosko stanovništvo. Nadmorska visina gradskog područja iznosi 268 m, a seoska naselja dosežu i do 1000 m nadmorske visine. Posebnost ovog područja čine velike količine vodotoka sa rijekom Neretvom i njenim pritokama, zatim prirodnim ledničkim Boračkim jezerom i velikim vještačkim Jablaničkim jezerom, kao i velike površine šumovitih predjela.

U mlađem kamenom dobu na mjestu današnjeg Konjica postojalo je ljudsko naselje, a prvi poznati narod na području Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrđeno da su ilirska plemena Ardijejaca i Antarijata, uz Dalmate najjača i najmnogobrojnija, živjela u okolici današnjeg gradskog jezgra Konjica.


Od 360. do 840. godine prije naše ere ova plemena su se međusobno borila zbog slanih sela u današnjoj Orahovici, selu nadomak grada. Pobijedili su Autarijati, a posebno je dragocjen podatak da su vijesti o ovim borbama sačuvali grčki pisac Strabon i rimski pisac Apijan. Tada se prvi put u historiji spominje mjesto s područja današnjeg Konjica.
Početkom naše ere stigli su Rimljani. U doba cara Augusta ostalo je zabilježeno da su Rimljani na ovom području počeli da izgrađuju puteve. O tom svjedoči natpis sa imenom cara Augusta na miljokazu koji je pronađen u konjičkom selu Podorašac.

Jedan od glavnih puteva koji je vezao Rim i Dalmaciju sa Podunavljem išao je kroz Konjic. Taj put je polazio od Narone (današnjeg Metkovića), pa preko Nevesinjskog polja, Boraka, Konjica, Ivan-sedla i Sarajevskog polja i vodio je u Srebrenicu i dalje u Singidunum, današnji Beograd.

Na tom prometnom putu, i to na mjestu na kojem je cesta prelazila Neretvu, tamo gdje je današnji grad Konjic, brzo se stvorila velika naseobina. Glavni dio tadašnjeg naselja ležao je na desnoj obali Trešanice. Na tom prostoru su pronađeni ostaci zidina, rimske krovne cigle i krečni malter.

Iznad konjičke željezničke stanice, na obronku Repovice, krajem četvrtog stoljeća, postojao je hram Boga sunca – Mitrasa. Ovo svetište zatrpano je velikom zemljanom lavinom.
Na području današnje konjičke općine, u rano doba srednjeg vijeka, postojala je teritorijalno-politička organizacija pod nazivom župa Neretva. Tada Neretva nije bila u sastavu Bosne, ni u sastavu Humske zemlje, već je bila samostalna župa. Prvi pisani dokument u kom se ova župa spominje u sastavu Bosne je povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine u kojoj se iznosi spisak bosanskih župa.

Prvi pisani dokument u kome se spominje naselje na tlu današnjeg Konjica potiče iz 1356. godine. Naselje je na desnoj strani Neretve i nosi njen naziv. Nosit će ga gotovo do kraja turskog perioda. A 16. juna 1382. godine, tako stoji u arhivu grada Dubrovnika, jedna trgovačka karavana je išla preko Konjica u Dubrovnik. Poslije se spominje i Biograd, srednjovijekovni grad, smješten na zapadnoj strani današnjeg Konjica. U petnaestom stoljeću Konjic je jedan od najvećih centara bosanske crkve. Otuda današnjih 125 lokaliteta na kojima se nalaze nekropole stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika građenih od kamena.

Još za rimskog cara Augusta izgrađene su komunikacije što su preko današnjeg Konjica povezivale jadransku obalu s centralnom Bosnom i Podrinjem.

Rimska usputna postaja sa kasnoantičkim refugijem u određenom su, do danas nedovoljno sagledanom kontinuitetu, nastavili da žive i u srednjem vijeku; podignuta je nova utvrda na rimskim temeljima, ali znatno proširena, u arhivskim izvorima poznata kao Biograd, u osmanskim izvorima kao Belgrad. Razvio se suburbium, a trgovačke karavane iz Dubrovnika i šire sa Mediterana putuju na sjever preko Konjica, gdje se u XV vijeku nalazila i carinarnica.
Iz niza dokumenata tog vremena vidi se da je Neretva bila ne samo snažan vodotok koji je trebalo preći na putu s mora u unutrašnjost Balkana, već i granica između feudalnih posjeda gospodara Huma Sandalja Hranića i njegova sinovca i nasljednika Hercega Stipana Vukčića Kosače s jedne, i bosanske kraljevske kuće s druge strane. Ovakvu podjelu zatekle su svojim dolaskom i zadržali je i u svojoj administrativnoj podjeli sve do 1865. godine.

Lijeva obala rijeke pripadala je nahiji Neretvi-Hercegovačkoj, a desna obala kao posebna nahija (također Neretva) bila je u sastavu Bosanskog, odnosno u periodu 1337-1806, Kliškog sandžaka, pa godine 1826-1865, u Bosanskom.
U vrijeme osmanske uprave Konjic se u XVI. stoljeću razvio u kasabu koja je dobila ime Neretva koja je dugo vremena rijekom Neretvom bila razdijeljena između dva sandžaka. Konjic je bio saobraćajni čvor i usputna stanica na Carigradskom drumu koji je vodio dolinom Neretve prema moru. Osmanske vlasti su na lijevoj obali Neretve izgradile novo naselje, kojem su dale status kasabe i naziv Belgraddžik. Godine 1585. kasaba je imala tri muslimanske i jednu nemuslimansku mahalu (Mulić, 2003, str. 27.).

Godine 1633. pominje se samostalan kadiluk Belgraddžik (Mali Biograd) a njegovo sjedište je bilo u Konjicu, koji se od tada zove Belgraddžikom (Mujezinović, 1998, str. 422.).

Sredinom XVIII. stoljeća je kroz Konjic prolazio putopisac Evlija Čelebija koji navodi da Konjic u to vrijeme ima šest mahala (na obje strane Neretve), osam džamija, dvije medrese, dvije derviške tekije, tri mekteba, jedno manje kupatilo i dva svratišta (hana), od kojih je jedno bilo u čaršiji. Čelebija, također navodi da se na suprotnu stranu rijeke prelazilo velikim drvenim mostom (Čelebija, 1996, str. 477.).

Godine 1833. dvije nahije su dobile status kaza (srezova) pod nazivima Neretva i Konjice (Konjiće). Prilikom osnivanja Bosanskog vilajeta 1865. godine obje su objedinjene u jednu kazu pod nazivom Sa Neretvom Konjice (Mea Neretva Konjiće), a od 1867. godine samo Konjiće. Tada su objedinjene i dvije kasabe u jednu pod nazivom Konjiće. Tako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Odmah po dolasku austrougarske vlasti su kazu Konjiće preimenovale u kotar pod nazivom Konjica, a kasabu Konjiće u grad pod nazivom Konjica (Mulić, 2003, str. 27.).

Na desnoj obali rijeke Neretve, koja se u osmanskom periodu zvala Neretva ili Konjice, nalazile su se sljedeće džamije: Mesdžid Ahmeda (Tabandže) Tabanice, Djevojačka (Činovnička) džamija, Repovačka džamija i džamija Ahmeda Tajice (Mulić, 2003, str. 159.).

Složen kompleks sadržaja uz Mehmed-Čauševu ili Tekijsku džamiju na lijevoj obali, na oko 200 m uzvodno od Starog mosta, kompleks koji je obuhvatao tekiju sa musafirhanom, imaretom, mektebom, pa čak i hamamom, odgovara sličnim cjelinama na Bendbaši, na Skenderiji u Sarajevu ili na vrelu Bune u Blagaju (uglavnom XV. vijek/stoljeća). Sama džamija mogla je nastati i nešto kasnije, no indikativno je da se naziva Tekijskom, što upućuje na mogućnost da je tekija već postojala kao institucija kad je sama džamija sagrađena.

Sve brojnije stanovništvo i sve više islamizirano, opet po uhodanim načelima balkansko-orijentalnog urbanizma, aglomeriralo je u stambenim naseljima-mahalama, koje su se, s obzirom na konfiguraciju terena mogle razviti uzvodno i nizvodno od čaršije. U jezgrima mahala, kako je to inače bilo uobičajeno, grade se mesdžidi i džamije, svakako prije kraja XVII vijeka/stoljeća. Tri mekteba i dvije medrese, locirani uz džamije, te još jedna tekija na do sada neidentifikovanom mjestu u gradu, sastavni su dio složene urbane strukture u koju se srednjevjekovni Konjic potpuno transformirao najkasnije do polovine XVII vijeka/stoljeća. Zbog toga je i razumljivo da se 1605. godine a možda i ranije spominje samostalan kadiluk Belgradžik, a imao je sjedište u već utemeljenoj kasabi Belgraddžik.

U najstarijim popisima na širim prostorima Konjica i okoline navodi se 18 džamija, od kojih je svakako pet bilo u samom Konjicu. Za nešto podrobnija saznanja o njihovom stanju i arhitektonskim karakteristikama zanimljivi su statistički podaci o džamijama u Bosni i Hercegovini u 1933. godine iz kojih se vidi sljedeće.:
Na području tadašnjeg sreza Konjic tada su postojale čak 23 džamije, od kojih je samo šest bilo u solidnom građevnom stanju, četrnaest poluruševine i tri ruševne. Od njih samo osam imale su kamene munare, bilo ih je deset sa drvenim, te pet bez munare. Podatak o džamijama s drvenim munarama arhitektonski je posebno zanimljiv, jer su takve munare karakteristika Bosne, na čitavom mostarskom muftiluku (Hercegovina) bilo ih je u tom trenutku dvadeset, a polovina dakle na konjičkom srezu. Pod olovnim pokrovom bila je samo jedna (svakako Muhammed (Mehmed)-čauševa ili Tekijska), pod pločom ili crijepom sedamnaest, a pod šindrom pet (što je opet karakteristično za bosansku regiju). Njih četrnaest imale su harem, a devet ne.

Već spominjani turski putopisac Evlija Čelebi (Evlija Čelebija) proputovao je Bosnom i Hercegovinom u dva navrata, i o tome ostavio pisane zapise, povezane u jednu cjelinu. Dijelovi toga putopisa koji se odnose na zapažanja Evlije Čelebije o konjičkom kraju prilikom njegovog drugog puta po Bosni i Hercegovini 1664. godine daju se u cjelini:
Ta se kasaba nalazi u Hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od 150 akči. Ima spahijskog ćehaju (sipahi kethuda jeri), janičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada (šehir-kethudasi), povjerenika za harač (haradž emini), tržnog nadzornika (muhtesib) i baždara.

Leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima na obali rijeke Neretve. Varoš koja se prostire s obje strane rijeke predstavlja poseban vojvodaluk i pripada Kliškom sandžaku.
Na suprotnu stranu rijeke prelazi se velikim drvenim mostom. Obje strane imaju 6 mahala.Ima 600 pločama pokrivenih kuća. to nisu velike kuće (zandan), ali imaju mnoge vinograde.

Ima osam džamija (mihrab); jedna je impozantna i divna džamija s munarom. Dalje ima dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije (hanikah), jedno maleno javno kupatilo (hamam) i dva svratišta (han,), od kojih se jedan nalazi u čaršiji. Tu ima 75 dućana. To su većinom kovački dućani (demirdži), jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju Konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi; oni izrađuju savijene mačeve (pala kilič), mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni majdan, a u brdima ima mnogo ćumura.
Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci.
Ovdje se svršava Hercegovački sandžak.

Evlija Čelebija spominje u Konjicu osam mihraba. Uz Musallu i pet danas postojećih konjičkih džamija, ovamo treba pribrojati već spominjanu i porušenu Djevojačku džamiju, te možda još neki mesdžid, ili možda i simahanu one druge tekije čiji nam položaj u naselju također nije poznat. No svakako su sve te muslimanske bogomolje postojale u današnjem Konjicu 1664. godine.
Prvi za sada poznati putopisac koji je proputovao kroz Konjic i to u objavljenom putopisu registrovao bio je Englez Piter Munej (Peter Muny). On je kroz Konjic proputovao 17. juna/lipnja 1620. godine i o tome, između ostalog, zabilježio sljedeće:

Došli smo u Konjic (Coneetza) nakon pređenih 8 milja. To je prijatan grad kraj kojeg teče lijepa rijeka zvana Neretva (Neretria), bistra, zelenkasta i vrlo brza. Ona pravi veliku buku prolazeći kroz brda. Nastavili smo dalje pored rijeke do Lisičića (Leeseecheechee), udaljenih 2 milje, gdje smo objedovali, a onda produžili opet pored pomenute rijeke dobar dio puta do mjesta gdje ona skreće i gdje se u nju ulijeva rijeka Rama.

Šest godina nakon Muneja, kroz Konjic su 1626. godine proputovala dvojica Mlečana. Njihov zadatak bio je da utvrde strateški pložaj utvrđenja i vatrenu moć pojedinih gradova, izraženu brojem topova i muškaraca sposobnih za baratanje puškom na području Bosanskog pašaluka. Tom prilikom oni su naveli da trg Konjic pripada Hercegovačkom sandžaku u rangu kadiluka, označavajući ga sa Cog(n)ichi kroz koji prolazi Neretva sa 600 kuća. Za desnu obalu Neretve, odnosno selo Neretvu navode da se nalazi u Kliškom sandžaku i da u okolini ima 2000 muškaraca sposobnih da nose pušku.
Biskup Marijan Maravić obavio je vizitaciju župa Bosanske vikarije u periodu1646-1650. godine, pa je između ostalog posjetio i Konjic 1649. godine o čemu je ostavio samo kraću crticu:
Konjic na Neretvi, kuća turskih 400, džamija 5.
Očito je da Maravić pod nazivom Konjic podrazumijeva oba dijela grada, i na lijevoj i na desnoj obali Neretve, što je u to vrijeme kod putopisaca bio rijedak slučaj.

Zanimljiv je i zapis kojeg je ostavio francuski putopisac M. Kikle (M. Quiqlett) 1658. godine. Truhelka u svom tekstu objavljenom u Glasniku ZM br.1905/01, pod nazivom «Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658» piše:

U biblioteci zemaljskog muzeja ima jedna mala knjižica, u kojoj neki Francuz imenom Kikle (Quiclet) opisuje svoj put iz Mletaka u Carigrad, koji ga je naveo i kroz Bosnu a prevalio ga je u spomenutoj godini. Puni naslov te knjižice glasi: „Les voyages des M. Quiclet a Constantinople par terre. Enrichis d'annotations par le sieur P. M. L. A Paris, chez Iean Prome, proche le grand Portail des Augustins du grand Conuent, au bon Pasteur. M. DC. LXIV. Avec privilege.“ Kikle pošao je 23. decembra 1657. iz Mletaka u Zadar, a tu je sjeo u veliku barku dvojice spljetskih brodara Ivana i Vicka Jovovića, a u društvu mu bio je Mlećanin Frančesko Čigala i dva Turčina, jedan Ahmed Čeli iz Biograda, drugi Hadži-Irsut iz Bosne.... te navodi opis spomenutog Kiklea:
...Putovasmo neobičnim putem te se je naš vođa bojao, da će snijeg biti prevelik a magla pregusta na visokoj planini, koju nam je valjalo preći i koja je tako opasna radi magle, jer, ne videći puta, nego za puna sunca, lako ga je izgubiti i pasti u smrtne ponore. Nakon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci Neretvi koja dolazi (!) od Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz dubrovačko zemljište. Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija. Idući uvijek obalom rijeke vidjesmo poviše lijepih živih vrela gorske vode, izvrsnih za piće, a prešav više potoka, bilo gazom, bilo drvenim ili kamenim ćuprijama, stigosmo na veliki mostarski drum, određen karvanima, pokraj jednog jezera, Borke, iz koga, po kazivanju naroda u našem društvu i naših vođa i kolara, svake godine izlazi neka vrsta zmaja, koji proždire ljude i konje, što bi tu prolazili, te se odmah sakriva u mulju jezera, komu se nije moglo naći dno na ovom mjestu. Pošto pređosmo više brda i dolova, neka jako natovarena ostancima snijega, stigosmo u Konjic, grad dan i po udaljen od Sarajeva, u kome ima tri vrlo lijepe džamije i odosmo u po sata noći da noćimo u hanu ili karvansaraju, koji je kao koja od naših francuskih pokritnh tržnica ili bolje rekuć, kao staja ili velika štala, u kojoj ima drvenih stupova na srijedi, da se privezuju konji prolaznika, a s jedne strane ima u nutri vrst podignute podnice, gdje ima od kraja do kraja malih odžačića, u kojima bi handžija ili gospodar mjesta palagao za naš novac drva, da se ogrijemo, a ne bi ništa naplaćivao za konak ni za nas ni za konje, jer je to bila zadužbina nekih samilosnih bogataša, da se tu svrate svi stranci ili putnici, koji bi tu htjeli stanovati. A krevet si uređujemo između dvije peći vlastitim strunjačama, ćilimima i jorganima, koje valja ponijeti, putujući u tom kraju, ako nećete ležati na drvetu, pošto ni za novac nećete naći što drugo; a vaši su konji usred hana te jedu svoje sijeno i obavljaju svoju potrebu. Od njih vas ništa ne luči, nego uzvisita podnica, gdje vam je krevet, tako da su gazda, sluga i konj zajedno. Sjutradan jutrom u ponedjeljak na 25. marta 1658. krenusmo, da prevalimo dan puta, pređosmo toliko brda i dolova, koji slijede jedni za drugnma i praćeni sa svih strana strašnim pono-rima, da im strahotu, što je pobuđuju u putnika, može samo pogled bolje opisati nego li najstrašniji opis.

Iz ovog zapisa se jasno vidi da je u ovo vrijeme već postojala i džamija u Glavatičevu.

Još su dvije džamije koje su nastale u XVII stoljeću/vijeku: Prkanjska i Vardačka. Skromnih dimenzija i izvedbe, pod četverovodnim krovovima pokrivene pločom, očito su tvorevine domaćih majstora, a nastajale su kao mahalski mesdžidi u stambenim zonama lijeve obale Neretve, prva uzvodno, a druga nizvodno od Starog mosta.
O arhitekturi prosvjetnih i kulturnih institucija - mekteba, medresa, tekija - ne može se konkretnije govoriti, jer ti objekti nisu sačuvani, odnosno, ono što je sačuvano (npr. medresa uz Čaršijsku džamiju) toliko je u poslijeosmanskom periodu izgubilo svoj autohtoni izraz da se neki posebni zaključci ne mogu izvlačiti. Kao što se vidi iz prethodnog teksta prva muslimanska mahala u Konjicu registrirana je 1516. god. A već 1574. godine u Konjicu su postojale tri muslimanske mahale koje su formirane oko džamija.

***

Zanimljivim mi se učinio djelimično prenijeti u uvodu i tekst koji se nalazi u Glasniku ZEMALJSKOG MUZEJA, Br.1902/03, Str.303, od 01/10/1902., pod nazivom «Rimska mjesta u konjičkom kotaru» u kojem, autor, Karlo Patscho piše:
«Ovaj kotar svakako je najljepši dio Hercegovine. Uz Neretvu i njezine pritočice Rakitnicu, Trešanicu Neretvicu, Ramu, Doljanku, Bjelu i Idbar ovim krajem protiču mnoge rječice i potoci. Bogatstvo u vodama tekućicama i šumama čine u svezi sa blagom klimom, da je konjički kotar vrlo plodan. Naročito se ističe obiljem voćaka onaj njegov kraj, koji se uz desnu obalu Neretve povlači od Lisičića i Ostrošca do preko Podhuma i Seonice, a mnogijem rodnim vinogradima kraj uz lijevu obalu spomenute rijeke. Ali i ostala područja, koja spram svoje nadmorske visine nijesu osobito prikladna za poljoprivredu, kao primjerice Visočica planina i brdovita visoravan Radobolja, pripomažu u izdašnoj mjeri k blagostanju tamošnjih stanovnika time, što tu ima debelih pašnjaka, dakle svih uslova za napredno stočarstvo. Na Visočicu planinu dogoni se svakog ljeta oko 50.000 krupne i sitne stoke, naročito iz siromašnih u pašama i livadama kotara Mostar, Nevesinje i Ljubuški. K tomu dolazi još i vrlo zgodni položaj kotara za trgovački promet; po svojim putevima uz Neretvu do Konjica i prelazom preko Ivan-planine on je upravo prolazno područje za saobraćaj od Jadranskog mora u središnju Bosnu. Kako se ovuda često nađoše drahme trgovačkih središta Dyrrhachium i Apollonia, jasno je da je ovaj put kroz konjički kotar upotrebljavan već u doba prije Rimljana. Od ove ceste odvajao se jedan put uz rijeku Ramu pravcem k Vrbasu i u sjevernu Bosnu. Biće da je još jedna cesta. valjda sa začetkom u dolini Neretve, spajala visoko položene tačke Bjelemić i Umoljane. Već za imperatora Augustusa pretvoren je put kroz dolinu Neretve, pa nešto lije također paralelni put iz Bjelopolja kod Mostara (Han Potoci) preko Porim-planine, Lipeta-karaule, Boraka i kroz dolinu Bjele do Konjica u umjetno sagrađene ceste, koje se održaše u dobrom stanju najmanje do cara Deciusa (god. 249.—251. posl. Hr.), što je posvjedočeno miljokazima, nađenim u Konjicu i kod Hana Viteka. Izgleda ipak, da su one česte počevši od Trajana u svojoj važnosti izgubile uslijed konkurencije ceste od Salone do Servitiuma. Za srednjeg vijeka i u novije doba dadoše prednost cestovnom pravcu Bjelopolje— Porim—Borke—Konjic—Ivan, uz koji su bile carinare (mitnice) Vrabač i Konjica. Tek od okupacije u g. 1878. dobila je Neretva opet svoju važnost ko rijeka osobito podesna za ccstovni pravac te je kraj nje sagrađena izvrsna cesta i željeznička pruga. Pogledom na ove povoljne prirodne uslove može se a priori uzeti, da je ovaj kotar bio vrlo dobro naseljen i da je njegovo urođeno stanovništvo stojalo pod intenzivnim uplivima iz vana. Spisak što slijedi pokazuje dosta pouzdano, da ove pretpostavke nijesu pogrješne. I ako nijesam pretražio sva mjesta i makar da je u onima sam ih obišao mojemu oku možda izmakao po koji spomenik, jer naš narod za ovakove starine još nema dovoljnu pažnju, to se ipak već sada mogoše zabilježiti devetnaest naseobina, od kojih su šest: Konjic, Lisičići, Ostrožac, Donji Čelebić, Madeškovići i Borke imale oveći obim. Broj stanovništva nije bio nimalo manji ni za srednjeg vijeka; svagdje se opažaju ona značajna stara groblja sa golemim stećcima i nadgrobnim pločama i mi ćemo ta groblja naći po predjelima, gdje danas nema u daljini od više sati hoda ni čovječjeg stana, dapače ne ćemo tu susresti niti putnika... Danas nastavaju u konjičkom kotaru, velikom 22 kvadratnih milja, 22.127 stanovnika, neračunajući u taj broj aktivno vojništvo. Za predrimsko doba manjkaju nam izuzevši maleni broj niže dolje spomenutih „gradina“ (utvrda), tačniji podaci, jer ostatke onog doba valja tražiti lopatom u daleko većoj dubljini nego one iz kasnijih perioda; no ipak ima ponekih podataka za stvaranje zaključaka, jer se stare osebujnosti mimo sveg jakog tuđeg uplivisanja, koje je vrlo rano započelo, održaše srazmjerno dosta dugo. Spomenutom stranom uplivu bijahu naši zemljaci u davnini izloženi na rođenoj grudi i u svojim zvaničnim položajima izvan zemlje: jedan čovjek iz osamljenog Glavatičeva služio je i umr'o u donjo-panonskom mjestu Bassianae (sada Dobrinci kod Mitrovice u Slavoniji) kao vojnik legio II adiutrix...
...Daleko snažnije nego gdje drugdje u zemlji rasprostrlo se u ovom kraju počevši druge polovine II. stoljeća poslije Hr. poštivanje Mithrasa; u malenom razmaku već se nađoše dvije pećine, koje su služile ko njegovo svetište: u Konjicu i u Vratnici kod Lisičića. Pod kraj četvrtog stoljeća, kad je kršćanska vjera već imala značaj državne vjere, postojala je još u Konjicu Mithrasova bogoštovna općina. Kako je intenzivno bio rasprostranjen ovaj kult misterija vidi se odatle, što su njegovi simboli upotrebljavani i na nadgrobnim spomenicima. Romanizovanje našeg područja zasvjedočeno je još i graditeljstvom i plastikom Građevine, izvedene od lomljenog i tesanog kamenja i od sedre bijahu i po mjestima u zabitnim dolinama pokrivene ciglom, što dokazuje, da je vladalo bogatstvo i da je bilo valjanih komunikacija. Jedina ćuprija, koju je u Konjicu na Neretvi sagradio Ahmed Sokolović i to po neimarima iz Italije ili Dubrovnika, stalni je spomenik iz doba te vladavine…
...Mi saznajemo iz njih — a to je mimo Mithrasovog svetišta u Konjicu najglavnija dobit našeg rada u konjičkom kotaru — na osnovu ovećeg broja kiparskih prikazivanja prvi put nešto tačnijega o tome, kako su se odijevali naši zemljaci u ono doba. Gornja haljina žena bila je dugačka, glatka, tijesno uz tijelo skrojena tunika dugačkih rukava, koja se na obim ramenima skopčala velikim fibulama, pri čemu je vrat ostao nepokriven; ispod prsiju stezala se tunika uzanim glatkim pasom, koji se zakopčavao ili otrag ili sa strane. Uza to nose udate žene na glavi glatku maramu, koja se sa tjemena dosta duboko spušta na leđa. Djevojke su gologlave; glavu im jedino ukrašava jaka kosa, koja pada sve do ušiju. Muškarci, bili stari ili mladi, odjeveni su tunikom dugih rukava i ogrtačem, koji se na duboko spušta; ovaj je ogrtač načinjen od jednog komada i tako je prebačen, da pokriva lijevu ruku i da je na desnom ramenu skopčan malenom fibulom, spram čega desna ruka ostaje nezastrta. Svi su muškarci gologlavi i nose, u koliko se još raspoznati može, kratko podrezanu kosu i bradu. Od nakita raspoznaju se samo u jednom slučaju menđuše a svagda već spomenute fibule. Kako su žene svakako prikazane u svojim prazničkim haljinama te se može pretpostaviti, da je u kipu predočen uobičajeni nakit i kod onih žena, koje ga u istinu ni imale nijesu, to izlazi: da u ovom našem kotaru nije vladao običaj, da se žene kite đerdanima, narukvicama, uresnim pločama...

...Mi smo spram toga ovlašteni na zaključak, da je ova nošnja bila općenita i da je već u predrimsko doba bila upravo narodno odijelo u ovom kraju Hercegovinc i u pograničnom području Bosne. Nije ali nikako dopušteno da iz toga izvodimo daljnji zaključak: da je s obadviju strana Ivana živjelo jedno te isto pleme, jer mi isto ovakove haljine nalazimo i kod ilirsko-keltskog plemena Eravisci, koje je stanovalo oko Aquincuma, današnje Budimpešte. Raznolikost u haljinama nije dakle, kako se čini, u davnini bila tako velika kao danas, gdje u Bosni i Hercegovini imademo više od 25 raznovrstnih narodnih kostima, po kojima se pojedina područja vidljivo razlikuju između sebe. Konzervativno shvaćanje tadanjih stanovnika izražava se ko u nošnji također u imenskim nazivima, koja se održaše u imenima i prezimenima sve do u vrijeme divi frates Zasvjedočena su imena: (Aurelia) Bricussa u Radešini; T. Aurelius Boio, Aurelius Dazas, Iacus, Imscelio, T. Aurelius Laiscus, Posaulio svi iz Lisičića; Aelius Pinnes, Pinnius Aelia Temus u Glavatičevu; Aurelia Mandeta u Homolju i Aelia Tattuia u Ostrošcu. Od ovih su Boio i Iacus pod sigurno keltska imena, a to se može uzeti i za imena Laiscus i Posaulio, koja se nalaze s prijašnjima na istim spomenicima, pa i za ime Imscelio zbog jednolikog dočetka sa onim Posaulio. Naprotiv su Pinnes, Dazas Tattuia i Temus ilirska imena. Etnografska podloga bila je dakle u konjičkom kotaru isto onako mješovita, ilirsko-keltska, kao kod plemena Iapoda. Autohtono stanovništvo biće da je pripadalo jakim plemenima Ardijejaca (na zapadu) i Autarijata (na istoku), jer će — kako se čini — predmet njihovih vječitih bojeva naime izvori slane vode, biti identičan sa danas dosta slabim vrelima kod Orahovice, gdje se jedno u rimsko doba, već naseljeno mjesto i dan danas zove „Slana voda“. Oba ova plemena podjarmiše Kelti između godine 370. i 360. pr. Hr. te ih malo po malo u sebe pretopiše. Ovo mišljenje podudara se potpuno sa rezultatima, do kojih dođosmo na osnovu imena, sabranih sa nadgrobnih spomenika. Nije nam poznato ime keltskog plemena, koje je održalo pobjedu nad onim ilirskim plemenima. Po Tomascheku spadala je za rimskog doba dolina Rame sve do utoka u Neretvu k području Sardeata, područje planina Treskavice, Bjelašnice, Ivana, Kukavice, Bitovnje i Zeca sa dolinom Neretvice dopadoše Ceraunima, a u gornjoj dolini Neretve nastavaše Naresii…
...Starosjedioci konjičkog kotara zadobiše prirast iz velike mješavine naroda silne rimske države i ne čudimo se ni malo, da je u tome prirastu zastupan i istok. Zavještač L. Antonius Menander Aphrodisieus onog Mithrasovog relijefa u Vratnici kod Lisičića nikako nije osamljena pojava u broju one pustolovne družine iz inostranstva i mi vidimo sve to jasnije, da naši zemljaci imadoše uzroka pridružiti se poznatoj tužaljci Iunevala. Doseljenici bili su također, sudeći po plemenskim imenima: zavještač oltara u konjičkom mithraeumu Veturius Lucius, zatim Petronii Maximus i Severus iz Cerića. Stanovništo, proizašlo iz ove mješavine i ukrštavanjem održalo se je svakako i poslije propasti rimskog gospodstva bar u onim od glavnih cesta odaljenijim krajevima kotara. Imena rijeka (Rama), brda (Prenj) i sela (Turija) kazuju i danas neslovenski korjen.

 

Priredio:Esad Bajić