Mon12062021

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI POSLANIKOVA SIRA: Ensarije prihvataju islam

POSLANIKOVA SIRA: Ensarije prihvataju islam

Početak islama kod ensarija

Kada je Allah, dželle šanuhu, odlučio afirmirati Svoju vjeru i poduprijeti Svoga Poslanika, sallellahu 'alej hi ve sellem, tog hadždža je Poslanika susrela jedna grupa ensarija. On je, inače, i te sezone izlazio pred arapska plemena, kao što je to činio i ranije, i kada je bio kod Akabe 1, tu je naišao na grupu ljudi iz plemena Hazredž kojoj je Allah namjeravao podariti veliko dobro.2
Kad ih je susreo, Poslanik ih je upitao ko su oni.
"Iz Hazredža smo", odgovorili su.
"Saveznici Jevreja?"
"Da."
"Hoćete li sjesti da malo porazgovaramo!?", zamolio je Poslanik.
"Hoćemo", rekli su.
Zatim su sjeli i Poslanik ih je pozvao Allahu, upoznao ih s islamom i prouči o im neke odlomke iz Kur'ana.
Jedan od razloga što su brzo pristali na islam bio je taj što su u njihovim krajevima s njima živjeli Jevreji, koji su baštinili objavu i znanje, dok su oni bili mnogobošci i obožavali kipove. Ponekad je medu njima dolazilo čak i do sukoba. Kad bi se takvo što desilo, Jevreji su im govorili:
"Uskoro će se pojaviti Božiji Poslanik - evo je došlo njegovo vrijeme! Kad se pojavi, mi ćemo mu se pridružiti i zajedno s njim se obračunati s vama, baš onako kako se obračunala s 'Adom i Iremom!"
Tako su oni, čim im se obratio Božiji Poslanik i pozvao ih Allahu, odmah to prokomentirali riječima:
"Ovo je, bogme, taj poslanik kojim nam Jevreji prijete. Oni nipošto ne smiju biti brži od nas!"
Tako su se odazvali njegovu pozivu i tvrdo mu obećali da će mu sve vjerovati i prihvatiti kompletan islam koji im on predoči. Naposljetku su rekli:

"Mi smo iza sebe ostavili narod među kojim vlada takvo zlo i neprijateljstvo kakvo ne vlada ni među jednim drugim narodom! Možda ih Allah preko tebe pomiri! I njih ćemo pozvati ovome i pojasniti im ovu vjeru koju smo prihvatili od tebe. Ako ih to sjedini, neće biti cjenjenijeg čovjeka od tebe!"
Potom su se rastali i oni su se vratili u svoje krajeve, ali sad kao pripadnici nove vjere. Koliko mi je poznato, bilo ih je šesterica i svi su potjecali iz plemena Hazredž.
U Medini su svima pričati o Božijem Poslaniku, sallellah 'alejhi ve sellem, i sve Medinjane pozivali u islam. Ta vijest se iznimno brzo širila među tamošnjim stanovništvom, tako da uskoro nije bilo nijedne kuće a da se u njoj nije spominjao Božiji Poslanik!

Prvi ugovor na 'Akabi


Naredne godine na hadždž je došlo dvanaest ensarija i s Poslanikom su se susreli na 'Akabi. Bila je to tzv. Prva 'Akaba, na kojoj su Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, dali prisegu na vjernost (bej'at), poput one poznate prisege žena.1 Bilo je to prije propisivanja borbe. U ovoj grupi su, među ostalima, bili i: Es'ad b Zuraa, Rafi' b. Malik, 'Ubade b. el-Samit i Ebu-1-Hejsem b. et-Tejjehan.
Od 'Ubade b. el-Samita se prenosi sljedeće:
"Bio sam jedan od onih koji su prisustvovali prvom 'akabskom ugovoru. Ukupno nas je bilo dvanaest. Poslaniku smo iskazali vjernost na način kako su to učinile žene i to prije no što nam je propisana borba. Obavezali smo se tada da: ništa Allahu nećemo pripisivati, da nećemo krasti, blud činiti, ubijati svoju djecu, izmišljati potvore i da mu nećemo biti neposlušni ni u kakvu dobru. "Ako se budete toga držali", rekao nam je on, "imat ćete Džennet, a ako bilo što od toga iznevjerite - pa, sud o vama pripada Allahu: On će vas kazniti, ili vam oprostiti!"
Ibn Ishak kaže:
"Kad su se rastajali, Božiji Poslanik je sa njima poslao Mus'aba b. 'Umejra b. Hašima b. 'Abd Menafa i stavio mu u zadatak da ih upoznaje s kur' anskim surama i da im objašnjava propise islama.
Iz tog razloga je u Medini prozvan el-Mukri' - učač. Predvodio ih je i u namazu, jer pripadnici plemena Evs i Hazredž nisu željeli da ih predvodi neko iz jednog, odnosno drugog plemena!

Drugi 'akabski ugovor
Mus'ab b. 'Umejr se zatim vratio u Mekku. Te sezone hadždža u Mekku su došli i neki muslimani ensarije, zajedno s hodočasnicima iz svoga naroda koji su još uvijek bili mušrici (mnogobošci). Došavši tamo, obećali su Božijem Poslaniku, sallellahu 'alej hi v e sell em, da će se naći na 'Akabi, srednjega dana sušenja (ejjam et-tešrik)1, dana u kojemu im je Allah ukazao počast, u kojemu je pomogao Svome Poslaniku i ojačao islam i muslimane.
Ka'b b. Malik kaže:
- Pošli smo s hodočasnicima iz našega naroda koji su još bili mušrici. S nama je bio i el-Serra' ibn Ma'rur, naš velikaš i uglednik. Kad smo se zaputili i napustili Međinu, el-Berra' nam je rekao: "Znate šta, ja sam nadošao na jednu stvar, ali ne znam da li ćete se složiti sa mnom?!" "O čemu se radi?!", upitali smo. "Razmišljao sam", rekao je, "da ovo zdanje" - tj. Ka'bu - "ne ostavljam za leđima i da se u namazu okrenem prema njoj!" "Boga mi", odgovorili smo mi, "koliko mi znamo, Božiji Poslanik se u namazu uvijek okreće prema Šamu2, i mi ne želimo postupati drugačije!" "Ja ću se ipak okrenuti prema Ka 'bi!", rekao je on. "Ali mi nećemo!", kazali smo.
Tako smo, kad bi nastupilo vrijeme namaza, mi klanjali okrenuti prema Šamu, a on prema Ka 'bi. Korili smo ga zbog toga, no on nije odustajao od svoje odluke. Kad smo stigli u Mekku, rekao mi je: "Bratiću! Hajde sa mnom do Božijeg Poslanika, pa da ga upitamo za onaj moj postupak u putu jer, Allaha mi, osjećam nelagodu zbog toga, budući da ste vi postupali drugačije!"
Tako smo se zaputili Božijem Poslaniku, premda ga nismo poznavali, jer ga nikada ranije nismo bili vidjeli!
Usput smo susreli nekog čovjeka iz Mekke i upitali ga za Božijeg Poslanika. "Poznajete li ga?", upitao je on. "Ne!", odgovorili smo.
"A znate li njegovog amidžu 'Abbasa b. 'Abdulmuttaliba?"
"Znamo", rekli smo, jer smo 'Abbasa doista poznavali. Pošto je bio trgovac, često je dolazio kod nas.
"Kada uđete u harem, onaj čovjek što sjedi s 'Abbasom - to je on!", kazao je.

Ušavši u harem, uistinu smo vidjeli 'Abbasa gdje sjedi, a pored njega i Božijeg Poslanika. Nazvali smo selam i sjeli kod njega.
"Ebu Fadle! ", rekao je Poslanik. "Poznaješ li ovu dvojicu?"
"Poznajem", odgovorio je 'Abbas. "Ovo je el-Berra' b. Ma'rur, velikan svoga naroda, a ovo je Ka 'b b. Malik."
Allaha mi, ja nikada neću zaboraviti ono što je Poslanik tada rekao:
"Pjesnik!?", upitao je.
"Da, pjesnik", rekao sam.
"Božiji Poslaniče!", kazao je el-Berra' b. Ma'rur. "Na ovom svom putovanju dovde, a Allah me je već uputio u islam, odlučio sam da ovom zdanju ne okrećem leđa, te sam se u namazu okretao prema njemu. Moji saputni-ci, međutim, nisu pristali na to, pa ja zbog toga u sebi osjećam nelagodu. Zato bih volio znati šta ti misliš o tome, Božiji Poslaniče?!"
"Već si imao kiblu", odgovorio mu je Poslanik, "i da si se bogdom zadržao na njoj!"
El-Berra' se nakon toga opet vratio kibli Božijeg Poslanika, sallellahu 'alejhi ve sellem, i zajedno s nama klanjao okrenut prema Šamu. Potom smo pristupili obredima hadždža, a s Poslanikom smo se dogovorili da se nađemo na 'Akabi srednjega dana tešrika. Kad smo završili sa hadždžom i nastupila noć u kojoj smo s Poslanikom dogovorili sastanak, sa sobom smo poveli i 'Ab-dullaha b. 'Amra b. H arama Ebu Džabira, jednog od naših velikodostojnika i uglednika. Inače smo od naših saplemenika mušrika sve to držali u tajnosti. S Ebu Džabirom smo obavili jedan razgovor i tom prilikom mu rekli: "Ebu Džabire, ti si naš velikodostojnik i uglednik, i mi ne želimo da, zbog stanja u kojem jesi, sutra budeš gorivo za vatru!" Zatim smo ga pozvali u islam i rekli mu da će nam na 'Akabi doći Poslanik! On je odmah primio islam i zajedno s nama prisustvovao 'Akabi. Štaviše, bio je naš starješina! Te noći smo, zajedno s ostalima, zanoćili u našoj postaji, a kad je minula jedna trećina noći, ustali smo i zaputili se Božijem Poslaniku. Išli smo kriomice, šunjajući se poput mačaka. Sastali smo se u klancu kod 'Akabe, nas sedamdeset i tri muškarca i dvije žene: Nusejba bin t Ka 'b i Esma bin tu 'Amr b. 'Addi.1
Tu smo, u klancu, bili svi na broju i iščekivali smo Božijeg Poslanika. Kad se pojavio, s njim je bio i njegov amidža el-' Abbas b. 'Abdulmuttalib, koji je tada još uvijek bio u vjeri svoga naroda. Međutim, izrazio je želju da i on prisustvuje važnom događaju svoga bratića i da ga podrži u tome. Kada je sjeo, prvi je progovorio el-' Abbas b. 'Abdulmuttalib:

"Hazredžije!", rekao je, a Arapi su ovaj kvart ensarija nazivali Haz-redž, svejedno što su u njemu živjeli i ljudi iz Evsa ,"Muhammed je, kao što znate, naš i mi ga štitimo od našeg naroda, mi koji o njemu imamo slično mišljenje. On uživa veliki ugled u svome narodu i zaštićen je u svojoj zemlji. Međutim, uporan je u tome da se vama prikloni, da se vama priključi! Pa eto, ako smatrate da ćete se držati toga zbog čega ste ga pozvali i da ćete ga štititi od onih koji mu se protive, onda izvolite, preuzmite odgovornost! Ali, ako ga mislite prepustiti i ostaviti na cjedilu nakon njegova izlaska pred vas, onda ga odmah sada pustite, jer je on cijenjen i siguran u svome narodu i u svojoj zemlji!"
"Čuli smo sve što si rekao!", kazali smo mi. "Govori ti, Božiji Poslaniče! Traži za sebe i svog Gospodara sve što hoćeš!"
Zatim je govorio Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem. Učio je odlomke iz Kur'ana, pozvao Allahu, podstakao na islam a potom rekao:
"Od vas tražim prisegu na to da ćete me štititi od svega onog od čega štitite vaše žene i vašu djecu!"
Tad mu je prišao el-Berra' b. Ma'rur i uzeo ga za ruku. "Jakako!", rekao je. "Tako mi Onoga koji te doista posla kao poslanika, mi ćemo te svakako štititi od svega onog od čega štitimo i svoje velove (tj.žene!)! Dajemo ti prisegu na to, Božiji Poslaniče! Ta mi smo, Allaha mi, sinovi rata, vični svakom oružju koje smo naslijedili s oca na sina!"
I dok je el-Berra' tako govorio Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, prekinuo ga je Ebu el-Hajsem b. et-Tej han.
"Božiji Poslaniče", rekao je, "između nas i nekih ljudi" - mislio je na Jevreje - "postoje tijesne veze koje ćemo mi prekinuti. Šta misliš, ako to učinimo, a tebe u međuvremenu Allah naputi da se vratiš svome narodu i ostaviš nas?!"
Poslanik se na to osmjehnuo.
"Nikako!", rekao je. "Krv je krv i što bude s vama, biće i sa mnom. Ja pripadam vama, a vi meni. Ratujem protiv onih koji ratuju protiv vas, a u miru sam s onim koji su s vama u miru!"
Još je rekao:
"Izaberite između vas dvanaest starješina da budu na čelu svoga naroda - devet iz plemena Hazredž i tri iz Evsa!"

Kada smo Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, dali prisegu na vjernost, s vrha 'Akabe je šejtan kriknuo tako prodomim glasom kakvog nikada ranije nisam čuo:
"Imate li što za Muzemmema 2 i otpadnike?! Već su se sakupili protiv vas, o Minjani!"
"Ovo je akabski Ezebb. To je Ibn Ezjeb!"3, rekao je Poslanik. "No, idite sada vašim jahalicama!"
"Tako mi Allaha koji te s Istinom posla", rekao mu je tada el-' Abbas b. 'Ubade ibn Nadla, "ako hoćeš, mi ćemo sutra sa sabljama poći na stanovnike Mine!"
"Takvo što nam nije naređeno!", odgovorio je Poslanik. "Stoga se vratite vašim j ahalicama."
I mi smo se vratili našim ležajima i tu zanoćili. Međutim, čim smo osvanuli, došli su nam kurejšijski velikani.
"Hazredžije!", rekli su. "Čuli smo da ste došli ovom našem čovjeku da ga izvedete na naše oči i da mu iskažete poslušnost u ratu protiv nas. Što se nas tiče, vi ste posljednji među Arapima s kojima bismo mi željeli ratovati!"
Na te njihove riječi naši mnogobošci su se zakleli Bogom da ničeg takvog apsolutno nije bilo i da njima ništa slično nije poznato. Oni su, ustvari, istinu rekli jer doista o tome ništa nisu znali. Mi smo se, međutim, samo zgledali među sobom. Ljudi su potom počeli bježati s Mine. Neki su išli tragom vijesti koja je procurila i ubrzo ustanovili da je tačna. Zatim su se dali u potragu za učesnicima i uspjeli pronaći Sa'ada b. 'Ubadu u mjestašcu Ezahir nadomak Mekke, kao i el-Munzira b. 'Amra, a obojica su bili starješine. I dok im se el-Munzir uspio nekako suprotstaviti, Sa'ada su uspjeli uhvatiti. Vezali su mu ruke za potiljkom povocem njegove deve i tako ga, tukući ga, uveli u Mekku. Budući da je imao dugu kosu, često su ga vukli za njene vlati.
Sa'ad kaže:
- Bio sam tako u njihovim rukama kad se iznenada preda mnom ukazala jedna grupa Kurejšija u kojoj je bio jedan čist i bijel čovjek, ugodne vanjštine, jedan od onih na prvi pogled dragih ljudi. Pomislio sam: "Ako među njima ima ijedan dobar čovjek, onda je to nesumnjivo ovaj!" Međutim, kad mi se primakao, podigao je ruku i snažno me ošamario! "Boga mi, poslije ovoga ne mislim da među njima ima dobrih!", pomislio sam u sebi. I

tako, dok su me držali zarobljena, jedan od njih mi se blagonaklono primakao i rekao mi: "Teško tebi! Zar nikog među Kurejšijama nemaš ko ti je susjed ili s kim si u nekoj vezi!?" "Imam, Allaha mi!", odgovorio sam. "Štitio sam trgovinu Džubejra b. Mut'ima b. 'Addija b. Nofela b. 'Abdi Menafa i sprječavao ljude u mom kraju da mu kakvu nepravdu učine. Isto sam činio i el-Harisu b. Harbu, Umejji b. 'Abd Šemsu b. 'Abd Menafu."
"Pa, zaboga, spominji njihova imena i reci šta ima među vama!", rekao mi je dotični.
I ja sam odmah počeo s tim, a on je otišao do njih dvojice. Našao ih je u hramu kod Ka'be i odmah ih izvijestio o meni.
"Jedan čovjek iz plemena Hazredž se sada tuče oboren na tle", rekao je, "no, on priziva vaša imena i istiće kako među vama postoji međusobno štićenje!"
"O kojem čovjeku je riječ?", pitali su.
"Zove se Sa'ad b. 'Ubade."
"Pravo kaže!", kazali su oni. "On je štitio našu trgovinu i sprječavao je da nam se bilo što ružno dogodi u njegovom kraju!"
Tako je Sa'ad izbavljen iz njihovih ruku i pušten da ide svojim putem.
Zahtjevi posljednjeg 'akabskog ugovora
Do ovog ugovora je došlo kada je Allah Svome Poslaniku odobrio borbu. Stoga se on još zove i Bej'at el-harb (ugovor o ratovanju), i on je, osim onih iz prvog 'akabskog ugovora, imao i neke nove zahtjeve. Naime, prvi 'akabski ugovor podrazumijeva ugovor sa ženama, jer Allah, dželle šanuhu, još nije bio odobrio Poslaniku rat. No kad mu je to odobrio, Poslanik je sa njima, na posljednjem 'akabskom susretu, sklopio ugovor o ratovanju protiv pripadnika i crvene i cre rase (tj. ljudi svih rasa, op prev.). Na to se i sam obavezao, a njih je vezao za njihova Gospodara, obećavši im, ako se budu držali date rijeći, Džennet.
O tome 'Ubade b. el-Samit kaže sljedeće:
"Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, smo se obavezali na pokornost u pogledu rata. Pristali smo na poslušnost i bespogovorost u teškoći i lahkoći, u muci i rahatluku. Zarekli smo se na nesebičnost, te da nikome nećemo uzeti njegovo pravo, da ćemo uvijek i svuda govoriti samo istinu i da se, kada je u pitanju Allah, ničije g prijekora nećemo plašiti."

NAREĐIVANJE BORBE

Božijem Poslaniku prije 'akabskog ugovora rat nije bio dopušten, niti se smjela proliti nečija krv. Bilo mu je naređeno samo pozivanje Allahu, strpljivost u podnošenju neprijatnosti i izbjegavanje neznalica. Istovremeno, Kurejšije su surovo zlostavljate muhadžire koji su ga slijedili s namjerom da ih odvrate od njihove vjere ili pak da ih protjeraju s njihovih ognjišta. Pred njima su bila samo dva izbora - ili da napuste svoju vjeru ili da budu žestoko mučeni u njihovim rukama, odnosno da bježe sa svojih ognjišta! Tako su jedni pobjegli u Abesiniju, drugi u Međinu, treći na druge strane ... I kada su Kurejšije prevršile svaku mjeru u svojoj drskosti prema Allahu, dželle šanuhu, kada su odbile čast koju im je On htio ukazati, kada su Njegova Poslanika, sallellahu 'alejhi ve sellem, u laž utjerivali, a one koji su Njega obožavali i isticali Njegovu jedinost, te Poslanika Mu slijedili i svoje vjere se čvrsto držali, jako mučili i proganjali, Allah, dželle šanuhu, je tada Svom Poslaniku propisao borbu i osvetu protiv onih koji su im nasilje činili i koji su ih napadali.


Prema kazivanju 'Urveta b. el-Zubejra i drugih učenjaka, prvi ajet kojim se Poslaniku dopušta rat, prolijevanje krvi i borba, bio je ovaj:
Dozvoljeno je braniti se onima koji su napadnuti, zato što im se nasilje čini. A Allah je doista moćan da im pomogne, i onima koji su bez ikakva prava iz staništa svojih protjerani samo zato što su: "Gospodar naš je Allah!" - govorili. Da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, porušeni bi do temelja bili manastiri, i crkve, i sinagoge, i dtamije u kojima se mnogo spominje Al-lahovo ime! A Allah će zbilja pomoći one koji Njega pomognu! - Allah je doista moćan i silan - one koji će, ako im Mi damo vlast na Zemlji, namaz klanjati i zekat davati i dobročinstvo zapovijedati i zlo zabranjivati, a kod Allaha je kraj svih stvari! (El-Hadždž, 39.-41.).

Borba im je, dakle, dopuštena zato što im je nepravda činjena, premda se niučemu nisu ogriješili u svojim odnosima prema ljudima. S druge strane, radilo se o ljudima koji će, ako pobijede, namaz obavljati, zekat davati, dobro naređivati a zlo sprječavati. Radilo se, dakle, o Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, i njegovim ashabima, Allah neka je zadovoljan njima!

Potom je Allah, dželle šanuh u, objavio: I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane, tj. sve dotle dok se vjernici ne prestanu od svoje vjere odvraćati silom, i dok vjera Allahova slobodna ne bude!, (El-Bekare, 193.) tj. dok se samo Allah ne bude obožavao, i niko više uz Njega!

Poziv muslimanima na seobu u Međinu


Nakon što je Allah, dželle šanuhu, Poslaniku odobrio rat i nakon što mu je ova grupa ensarija zadala riječ da će se držati islama i pomagati njega i njegove sljedbenike, te nakon što mu je prišao još jedan broj ljudi, Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem, naredio je ashabima muhadžirima kao i onim muslimanima koji su ostali u Mekki, da učine seobu (hidžru) u Međinu i da se tako pridruže svojoj sabraći ensarijama.

"Allah vam je osigurao braću i boravište u kojem ćete biti sigurni", rekao im je.

I počeli su odlaziti u grupama, jedni za drugim... Poslanik je, međutim, ostao u Mekki i tu čekao dopust svog Gospodara da i sam krene prema Medini ...


Prvi muhadžiri u Medini


Prvi ashab Božijeg Poslanika, sallellahu 'alejhi ve sellem, koji je učinio seobu u Međinu, a koji je bio Kurejšija, iz plemena Benu Mahzum, bio je Ebu Seleme b. 'Abd el-Esed. On je otišao u Međinu godinu dana prije 'kurejšijskog ugovora. Najprije se iz Abesinije vratio u Mekku, Božijem Poslaniku, no kako su ga Kurejšije mnogo uznemiravale i kako je, uz to, čuo za islam onih ensarija, brzo je napustio Mekku.

Sljedeći je bio 'Amir b. Rebi'a sa svojom ženom Lejlom bint Ebi Hasme, a za njim je došao 'Abdullah b. Džahš koji je mnogo propatio sa svojom porodicom i bratom mu 'Abdom ibn Džahšom, odnosno Ebu Ahme-dom. Ovaj Ebu Ahmed je imao oštećen vid, no i pored toga znao je bez vodiča proći Mekku uzduž i poprijeko, i uz to je bio pjesnik.
Zatim je seobu učinio Omer b. el-Hattab i 'Ajš b. Ebi Rebi'a ei-Mahzum, a potom su pristizali ostali muhadžiri.