Tue01182022

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tumačenje ajeta koji govori o HIDŽRI

Tumačenje ajeta koji govori o HIDŽRI

HIDŽRA -Tumačenje 40. ajeta sure Et-Tevbe

 

"Ako ga vi ne pomognete - pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: "Ne brini se, Allah je s nama!", pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je - gornja. Allah je silan i mudar." (Et-Tevbe, 40)

 

“Ako ga vi ne pomognete...” ako vi niste pomogli Muhammedu u pohodu na Tebuk “...pa – pomogao ga je Allah...” pomogao ga je Allah kao što ga je i ranije pomagao. “Kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili da se iseli...” Tlačenje vjernika u Meki i želja željom da ubiju Muhammeda prouzrokovali su njegovo iseljenje. Međutim, Vjerovjesnik, a.s., je Hidžru učinio tek nakon Allahove, dž.š., dozvole. “Kada je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bila u pećini...” Njih dvojica su Vjerovjesnik, a.s., i Ebu Bekr. Pećina je otvor na vrhu brda Sevr, a Sevr je brdo udaljeno oko 5 km od Meke. U riječniku stoji da je brdo dobilo ime po Sevr ibn Abdulmenatu. 

 

Pripovijest o Hidžri

 

            Kada su iskušenja kroz koja su muslimani u Meki prolazili postala nepodnošljiva Vjerovjesnik, a.s., im je dozvolio da se isele u Jesrib. Tada je rekao: “Mjesto u koje ćete se iseliti bogato je palmama okruženih vulkanskim kamenom. Nadam se da će i meni biti dopušteno da se tamo  iselim.” Ebu Bekr, r.a., upita: “Allahov Poslaniče, da li se uistinu tome nadaš?” “Da”, odgovori Allahov Poslanik, a.s. Ebu Bekr je tada donio odluku da odgodi iseljenje u Jesrib nadajući se da će učiniti Hidžru zajedno s Božijim Poslanikom, a.s. Postepeno su se gotovo svi muslimani iselili u Jesrib tako da su u Meki ostali samo Muhammed, a.s., Ebu Bekr, Alija, Suhejb i oni muslimani koji su zbog bolesti ili starosti bili spriječeni da to učine. Nakon razgovora s Božijim Poslanikom Ebu Bekr je kupio dvije deve za 800 dirhema i čuvao ih kod sebe hraneći ih lišćem ranije pripremljenim za to. Deve su ostale kod njega oko tri mjeseca jer je Hidžra otpčela u zul-hidžetu, a Vjerovjesnik, a.s., se iselio u rebiul-evvelu.

 

S druge strane, kada su idolopoklonici shvatili da je pozicija Božijeg Poslanika, a.s., nakon ugovora s plemenima iz Jesriba sve jača, počeli su strahovati da bi i on mogao učiniti Hidžru i ujediniti arapska plemena u borbi protiv njih. (A Allah je dao da im se desi baš to čega su se plašili.) Bila je subota kada su se sakupili u vijećnici (Darul-nedve) kako bi raspravljali o tome šta da učine s Muhammedom, a.s.[1] Dok su Kurejšije u vijećnici raspravljali došao im je Iblis u liku starca iz Nedžda. Jedni su predlagali da Muhammeda zadrže u Meki, dok su drugi zagovarali da ga protjeraju. Allah o tome kaže: “I kada su ti nevjernici spletke kovali da bi te u tamnicu bacili, ili da bi te ubili, ili da bi te protjerali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.” (El-Enfal, 30.) Iblis se tada uključio u raspravu i nagovarao ih da prihvate prijedlog Ebu Džehla koji je predlagao da iz svakog kurejševićkog plemena izaberu po jednog mladića s britkom sabljom da ubiju Muhammeda, a.s., a njegova krv bi pala na sva plemena tako da Poslanikova, a.s., porodica ne bi mogla krenuti u rat protiv svih, već bi bili primorani da zahtjevaju samo krvarinu. Iblis je toliko zagovarao mišljenje Ebu Džehla da su na kraju odlučili da ga poslušaju.

 

Te noći melek Džebrail došao je Muhammedu, a.s., i obavijestio ga o zavjeri Kurejšija. Naredio mu je da tu noć ne spava u svojoj postelji. Poslanik, a.s., je pozvao hazreti Aliju i rekao mu: “Večeras prespavaj u mojoj postelji. Ogrni se mojim hadremijskim ogrtačem i znaj da te od njih neće zadesiti nikakva neugodnost.”[2] Naredio je Aliji da prespava u njegovoj postelji jer je želio da iskoristi tminu noći i zajedno s Ebu Bekrom napusti Meku. Prema dogovoru, nakon što je prošla prva trećina noći kurejševički mladići su se skupili pred Vjerovijesnikovom, a.s., kućom provirujući kroz otvor na vratima kada će zaspati, pa da upadnu unutra i ubiju ga. Dok su oni vrebali pogodan trenutak za napad, Poslanik, a.s., je iznenada izašao pred njih i proučio početak sure Ja-Sin: “Ja-Sin. Tako Mi Kur’na mudrog, ti si, uistinu, Poslanik, na Pravom putu, po objavi Silnog i Samilosnog, da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan! O većini njih već se obistinila Riječ – zato oni neće vjerovati. Mi smo učinili da budu kao oni na čije smo vratove sindžire stavili sve do podbradka, - zato su oni glava uzdignutih, i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili,  - zato oni ne vide.” Allah je zaštitio Svog Poslanika, pa ubice nisu vidjele kada je prošao pred njih.[3] Prolazeći kraj njih Muhammed, a.s., je uzeo šaku prašine i bacio je na njih. Ubice su dugo ostale pred Poslanikovim vratima iščekujući vrijeme za napad, pa je među njih došao neki čovjek i rekao im: “Šta čekate?” “Muhammeda”, rekoše. On im reče: “Allah vas je smeo. Tako mi Allaha, Muhammed je izašao iz kuće i svakom od vas posuo prašinu na glavu, a potom je otišao svojim putem.” Iznenađeni njegovim riječima mladići staviše ruke na glave i stvarno nađoše prašinu. Tada uđoše u Poslanikovu, a.s., kuću i zatekoše hazreti Aliju kako spava u njegovoj postelji. Rekoše mu: “Alija, gdje je Muhammed?” “Ne znam gdje je otišao”, odgovori Alija.

 

U međuvremenu, Poslanik, a.s., je otišao do Ebu Bekrove kuće, kako mu je Džebrail i savjetovao. Kada je ušao u njegovu kuću rekao je: “Dopušteno mi je da učinim Hidžru!” Ebu Bekr, r.a., uzbuđeno upita: “Allahov Poslaniče, draži si mi od oca, dopusti mi da te pratim.” “U redu”, reče Allahov Poslanik. Suze radosnice tada potekoše niz Ebu Bekrovo lice zbog toga što mu je ukazana takva čast. Nakon što se malo smirio, Ebu Bekr je rekao: “Allahov Poslaniče, izaberi jednu od ove dvije jahalice.” Poslanik, a.s., reče: “U redu, koliko košta ova jahalica?” Poslanik, a.s., je pitao za cijenu zbog toga što je želio da njegova Hidžra bude s njegovim imetkom. Osim toga, Poslanik, a.s., nastojao je da olakša Ebu Bekru zbog toga što je ovaj prema jednom predanju podijelio na Allahovom putu 40 hiljada srebrenjaka, a prema drugom predanju potrošio je čak 40 hiljada zlatnika. Nakon toga njih dvojica unajmiše vodiča, Abdullaha ibn Urejkita iz plemene Benu Duil koji je tada bio idolopoklonik, da im pokaže put za Medinu. Predali su mu svoje jahalice i dogovorili se s njim naći u pećini na brdu Sevr kada nastupi zora poslije treće noći. Muhammed, a.s., je taj dan do noći proveo u Ebu Bekrovoj kući. Kada je pala noć njih dvojica krenuše prema pećini. Ebu Bekr je neko vrijeme išao ispred Poslanika, a.s., a neko vrijeme iza njega, pa ga Poslanik, a.s, upita: “Zašto to činiš?” “O Allahov Poslaniče, naumpadne mi zasjeda, pa zato idem ispred tebe, a nakon toga se sjetim potjere, pa onda idem iza tebe kako bih se mogao žrtvovati za tebe”, odgovori Ebu Bekr. Poslanik, a.s., je cijelu noć išao na prstima kako bi skrio tragove njih dvojice, pa je izranjavao noge. Kada je to Ebu Bekr vidio, stavio ga je na pleća i nosio ga sve do pećine. U jednom predanju stoji da su njih dvojica te noći zalutali, pa su otišli na brdo Hunejn koje se obratilo Poslaniku, a.s., kazavši: “Siđi s mene, bojim se da ne budeš ubijen na meni, pa da zbog toga i ja budem kažnjeno. Zatim je Poslanika, a.s., pozvalo brdo Sevr: “Ovamo, Allahov Poslaniče, ovamo!”

 

Pećina na brdu Sevr bila je poznata po divljim životinjama. Kada je Poslanik, a.s., htio ući u nju Ebu Bekr mu reče: “Sačekaj Allahov Poslaniče dok ne pretražim pećinu.” Ebu Bekr je ušao i pretražio pećinu, a rupe koje je u njoj zatekao začepio je svojom odjećom bojeći se da nešto ne izađe iz njih. Nakon toga pozvao je Muhammeda, a.s., da i on uđe. Jedna rupa u kojoj se nalazila zmija nije bila zatvorena, pa je Ebu Bekr stavio svoje stopalo na nju. Zmija je ujela Ebu Bekra koji je od žestine njenog otrova zaplakao. Kada je Poslanik, a.s., primijetio Ebu Bekrovu bol stavio je svoju pljuvačku na mjesto gdje ga je ujela zmija i bol je prošla. Pošto su se njih dvojica smjestili u pećini, Allah je naredio drvetu akacije da izraste na ulazu u pećinu i svojim granama ih sakrije. Prema drugom predanju, njih dvojica su prošli pored sumame, malenog i lahkog drveta, pa je Poslanik, a.s., kazao Ebu Bekru da ga ponese. Kada su došli do pećine naštimali su drvo tako da prekriva ulaz u nju. Allah, dž.š., je naredio pauku koji je među granama drveta ispleo svoje mrežu redajući ih jednu iznad druge. Poslanik, a.s., je tada zabranio da se ubijaju pauci kazavši: “Oni su jedna od Allahovih vojski.” Pored toga, Uzvišeni Allah naredio je paru golubova da na ulazu u pećinu sviju gnijezdo. Vjerovjesnik, a.s., je zbog toga blagoslovio golubove koji su nakon toga cijenjeni među muslimanima.[4]

 

Idolopoklonicima je teško palo to što im je Poslanik, a.s., umakao. Pobojali su se da bi im mogao pobjeći, pa su ga tražili po čitavoj Meki. Poslali su tragače na sve strane i sve puteve da ga traže. Alkame, tragač koji je istraživao put ka brdu Sevr, a koji je primio islam u Godini osvojenja Meke, opazio je da njihovi tragovi završavaju u pećini. On reče: “Tragovi završavaju ovdje, a ja ne znam nikakav izlaz odavde, ni desno ni lijevo.” Nakon toga došli su iz svih plemena kurejševićki mladići i zaustavili se pred ulazom u pećinu. Neko od njih predloži da uđu u nju. Umejje ibn Halef, idolopoklonički velikodostojnik, reče: “Ne vidim razlog zbog kojeg biste ušli u nju. Na ulazu u pećinu pauk je, prije nego što je Muhammed i rođen, ispleo mrežu. Da su njih dvojica ušli u pećinu pokidali bi mrežu. Dok su oni kružili oko pećine,  Ebu Bekr je u njoj bio veoma zabrinut za život Božijeg Poslanika, a.s., kao što Uzvišeni Allah kaže: “Kada je rekao (Poslanik, a.s.,) svom drugu[5]: “Ne žalosti se! Allah je s nama!” A nije rekao: “Nemoj strahovati!”, jer je njegova zabrinutost za Božijim Poslanikom, a.s., preovladala zabrinutost za vlastiti život. Allah je s nama sa Svojom pomoću i zaštitom. Povezanost s Allahom u rečenici: “Allah je s nama!”, istaknuta je s ciljem da se podsjeti na prijateljstvo tako jako da iz srca otjera svaku zabrinutost. U jednom predanju stoji: “Kada su se idolopoklonici popeli iznad pećine i našli se iznad njih dvojice, Ebu Bekr se zabrinuo za život Božijeg Poslanika, a.s., koji mu je, vidjevši njegovu brigu, kazao: “Šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći.” Allah je tada oslijepio idolopoklonike, pa su obilazili oko pećine, ali je nisu mogli vidjeti.” Također se spominje da je Ebu Bekr, r.a., kazao Poslaniku, a.s.,: “Kada bi neko od idolopoklonika pogledao u svoje noge vidio bi nas.” Poslanik, a.s., mu je rekao: “Da oni uđu kroz otvor pećine mi bi smo otišli tamo.” Vjerovjesnik, a.s, je tada pokazao u unutrašnjost pećine. Ebu Bekr je pogledao u pravcu kojim je pokazivao Poslanik, a.s., pa je ugledao kako se pećina rascijepila na svom kraju otkrivši more koje ju je zapljuskivalo i lađu privezanu uz obalu.”[6]

 

            U jednom predanju stoji da je Ebu Bekr u pećini ožednio, pa mu je Poslanik, a.s., rekao: “Idi u unutrašnjost pećine i napij se.” Ebu Bekr je ušao dublje u pećinu, pa je našao vodu čiji ukus je bio slađi od meda, boja bjelja od mlijeka, a miris ugodniji od miska. S tom vodom Ebu Bekr je utalio žeđ, a Poslanik, a.s., mu je rekao: “Uzvišeni Allah je naredio meleku zaduženom za džennetske rijeke da rijeka koja protiče kroz Firdevs provrije u unutrašnjosti pećine kako bi se ti, o Ebu Bekre, napio iz nje.” Ebu Bekr reče: “Allahov Poslaniče, zar ja kod Allaha imam takav stepen?” “Da, i još bolji stepen. Tako mi Onoga Koji me je poslao s istinom, onaj ko tebe mrzi neće ući u Džennet pa makar mu djela bila ravna djelu sedamdeset vjerovjesnika”, reče Allahov Poslanik. “Pa je Allah spustio smirenost”, tj., sigurnost od koje se smiruju srca. “...na njega...”, tj., na Vjerovjesnika, a.s.

 

            Nakon što su se idolopoklonici vratili s brda Sevr poslali su glasnika stanovnicima primorja s porukom da će onoga ko zarobi ili ubije jednog od njih dvojice nagraditi sa stotinu deva, a prema drugom predanju sa dvije stotine deva. Poslanik, a.s., i Ebu Bekr proveli su tri dana u pećini Sevr. S njima je tokom noći boravio Abdullah sin Ebu Bekrov. On je u pećinu dolazio kada bi pao mrak, obavještavao ih o vijestima iz Meke, a potom se vraćao kući u zoru i osvitao među Kurejšijama, tako da se činilo kao da nigdje nije ni išao. U isto vrijeme, Amir ibn Fuhejre, oslobođeni Ebu Bekrov rob, čuvao je tokom dana Ebu Bekrove ovce u blizini pećine, a predveče je dolazio do pećine i nosio im mlijeko. Esma, kći Ebu Bekrova, bi nakon akšama dolazila u pećinu noseći sa sobom hranu i piće za njih dvojicu.

 

Kada je svanula zora poslije treće noći došao je vodič s njihovim jahalicama. Oni uzjahaše i krenuše ka Medini. S njima je krenuo Amir ibn Fuhejre jašući iza Ebu Bekra. Uzvišeni Allah je tada objavio Vjerovjenisku, a.s., ajet: “Reci: ‘Gospodaru, uvedi me uvodom Istine i izvedi me ishodom Istine i daruj mi od Sebe snagu koja će mi pomoći.” (El-Isra, 80.)[7] Kada je Poslanik, a.s., izašao iz Meke okrenuo se prema njoj i rekao: “Na svoj Zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Allahu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio.”[8]

 

Suraka ibn Malik je čuo da idolopoklonici nude nagradu od stotinu deva onome ko zarobi ili ubije Poslanika, a.s., i Ebu Bekra, pa je krenuo u potjeru za njima. Stigao ih je na putu kraj morske obale i povikao: “O Muhammede, ko će te danas zaštiti od mene?” Vjerovjesnik, a.s., reče: “Zaštitit će me Silni, Jedini i Svemogući.” Tada je došao Džebrail i rekao Vjerovjesniku, a.s.: “Muhammede, Uzvišeni Allah ti poručuje da ti je zemlju stavio na raspolaganje, pa čini s njom šta hoćeš.” Poslanik, a.s., reče. “Zemljo, progutaj ga.” U taj čas noge Surakinog konja počeše propadati u zemlju. Vidjevši to on povika: “Muhammede, spasi me!” Poslanik, a.s., je tada rekao zemlji: “Pusti ga!” I ona ga je pustila. U predanju stoji da je Suraka sedam puta davao jamstvo da će prestati progoniti Poslanika, a.s., i Ebu Bekra i da je šest puta prekršio datu riječ i uvijek su noge njegovog konja propadale u zemlju. Sedmi put se iskreno pokajao, održao datu riječ i vratio se u Meku gdje je sve koji su tragali za Vjerovjesnikom i Ebu Bekrom vratio govoreći im da on nije vidio nikoga. Nakon toga njih dvojica su sigurni od potjere nastavili  putovanje prema Medini...

 

Ismail Hakki, Ruhul-bejan

 

s arapskog preveo

 


 

[1] Jedne prilike Poslanik, a.s., je upitan o suboti, pa je odgovorio: “To je dan spletke i obmane.” Ashabi rekoše: “Zbog čega, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “Zbog toga što su Kurejšije taj dan kovali spletke.”

 

[2] Vjerovjesnik, a.s., je u tom ogrtaču izlazio na bajram i džuma-namaze.

 

[3]Govoreći o vrijednosti sure Ja-Sin, Poslanik, a.s., je kazao: “Ako suru Ja-Sin uči onaj ko se boji, smirit će se; ako je prouči gladan, zasitit će se; ako je prouči neko bez odjeće, odjenut će se; ako je prouči žedan, utolit će žeđ, a ako je prouči bolestan, ozdravit će.”

 

[4] No, pitanjejedalijepočastkojuimajugolubovipotječeodovogdogađaja, iliimanekodrugoishodište? Učenjaci se u tome razilaze. Tako se prenose predanje prema kojem je Nuh, a.s., dok je plovio na lađi, poslao goluba da mu donese kakve vijesti o kopnu. Golub je odletjeo do Svete doline, a voda tek što se povukla s mjesta Kabe čija glina je bila crvenkasta, pa je golub stao nogama na tle i oboio ih, zatim je otišao Nuhu, a.s., koji ga je pomilovao po vratu i stavio mu na vrat ogrlicu, podario mu crvenilo na nogama, nastanio ga u Svetoj dolini i molio Allaha da mu podari bereket. U jednom predanju navodi se da su golubovi iz Meke pravili hlad Allahovom Poslaniku, a.s., i on je molio Allaha da ih blagoslovi. Pored toga, Isa, a.s., je znao govoriti svojim drugovima da, ako su u mogućnosti da budu bezazleni kao golubovi, da budu. I rekao im je: “Doista, ne postoji bezazlenija stvar od goluba. Možeš ispod njega uzeti mladunče i ubiti ga, a on će se ponovo vratiti na to mjesto i u njemu izleći druge mlade.”

 

[5] PrenosisedajeEbuBekrjedneprilikeupitaoskupinuljudi: “KoodvasučisuruEt-Tevbe?” Jedanodnjihreče: “Ja.” Poštoje, učećisuruEt-Tevbeproučioajet: “Kadajerekaosvomedrugu...” Ebu Bekr se rasplakao i rekao: “Tako mi Allaha, ja sam njegov drug.”

 

[6] UovomajetujedokazovisokomstepenukojijeEbuBekr – Es-SidikzauzimaokodAllaha, NjegovoprijateljstvosPoslanikom, a.s., bilojeiskonsko. OnjebiodrugVjerovjenikov, a.s., uAlemul-ervahu (Svijetduša), kadasudušeizvedeneizništavila; biojeuzVjerovjesnika, a.s., kadajeučinioHidžru; biojesnjimupećini; slijediogajeuhilafetu; uznjegajeukaburu; bit ćeuznjegakadaseraspuknezemljanadanproživljenja; snjim ćeućiuDžennetkao štokažeVjerovjesnik, a.s.,: “Tićeš oEbuBekre, prviizmogummetaućiuDžennet.”  I još mu je rekao: “Hoćeš li da te obveselim!” “Da, draži si mi od oca i majke”, reče Ebu Bekr. “Uzvišeni Allah će se otkriti svim stvorenjima na Sudnjem danu, a tebi će se otkriti posebno.”

 

[7] ZejdibnEslemtvrdidajeuvodIstiniti – Medina, adajeishodIstiniti – Meka, asnagakojajepomoglaVjerovjesnika, a.s., suensarije.

 

[8] Ovaj hadis jasan je dokaz da je Meka najbolje mjesto na Zemlji. U drugom hadisu Muhammed, a.s., kaže: “Ko se strpi na mekanskoj vrućini jedan sat, Džehennem se udalji od njega stotinu godina. Dobro djelo učinjeno u Meki ravno je stotinu hiljada dobrih djela.”