Thu12122019

Last updateMon, 09 Dec 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI MEVLUD KAO JEDAN OD SIMBOLA BOŠNJAČKOG IDENTITETA

MEVLUD KAO JEDAN OD SIMBOLA BOŠNJAČKOG IDENTITETA

Tri su ključna momenta u životu svakoga pojedinca, pa i Bošnjaka:rođenje,ženidba, i smrt (kao potvrda da se život zaista i desio).

Rođenje ima svoju simboličku potvrdu u nadijevanju imena, čiju je važnost uočio i Rešad Kadić - autor jednog odMevluda nov­ijeg vremena na bosanskome jeziku - u poglavlju pod naslovom "Djetinjstvo" donosi sljedeće stihove:

"Tad dječakov djed kao ovca s´jed,

zagrli unuče, htjede suzu skrit,

poče blago tepat, oči mu ljubit,

a onda ga diže gore iznad svih,

s vedrinom u oku, ponosan nad njim,

pa svečanim glasom reče dobri djed:

"Dječakovo ime biće Muhammed!"

(Rešad Kadić: Mevlud, Sarajevo 1989., 17)

Usputno treba reći da se, kako obredu nadijevanja imena, tako i njegova izbora u Bošnjaka ne posvećuje pažnja, iako taj čin pored simbo­ličkog ima i, nesumnjivo, praktično značenje za uvođenje na široka vrata u svijet islama njegovog potencijalnog pripadnika.

Brak je, kada je o muslimanima u Bosni riječ, do kraja Drugog svjetskog rata, bio sankcioniran šerijatskim propisima, postojali su zakoni i organizacija šerijatskih sudova, dosta toga je ostalo zapisa­no u arhivama. Danas je aktuelno sklapanje brakova pred civilnim vlastima, a simbolično uvezivanje dvoje ljudi u bračnu zajednicu vrši se prstenovanjem mlade i šerijatskim vjenčanjem pred glavnim imamom.

Na završetku životnog puta mezar i bašluk, odnosno nišan, na nje­mu je možda najcjelovitije svjedočanstvo - izraz života koji je bio. Nišan sa natpisom ili bez njega, nekoga bilježi, spomenuje i čuva.

Smrt je pečat života, nišan je njen simbol.

U kontekstu ovih nekoliko ključnih trenutaka u životu svake ličnosti, od kojih je svaki predodređen da rađa simbole, postavlja se pitanje mevluda, uobičajnog obreda kojemu je sadržaj i okvir u najvećoj mjeri odredio sam život.

Kad je već riječ o tome, treba imati u vidu dvije stvari: jedno je mevlud kao tekst - spjev, ispjevan u povodu obilježavanja rođenja Muhammeda Resulullaha, a drugo je svečanost privatna, ili javna, prilikom koje se narod okuplja da bi participirao u manje, ili više, vjerski intoniranoj svečanosti slušajući i učeći odabrane stihove mevludskog spjeva i drugih vjerskih pjesama posvećenih premenitom Poslaniku Muhammedu.

Tradicija obilježavanja mevluda u Bosni i Hercegovini naslanja se na bogato naslijeđe te vrste obreda islamskih naroda, posebno osmanskih Turaka, sa kojima su Bošnjaci dijelili zajedničku sudbi­nu - više stoljeća.

Historijski gledano od momenta kada je islam počeo da se snažnije usredsređuje na ličnost Muhammeda Resulullaha išao je i proces koji je sferu njegova svagdašnjeg života počeo da pomijera prema uzvišenijem, ali nikada ne nadnaravnom, i nikada do nivoa svetosti u očima sljedbenika islama. Tu spada, na primjer, i lokalitet gdje je bio rođen Poslanik, u kvartu Suk el-lejl u modernoj Mekki.

Tradicija bilježi da je zahvaljujući nastojanjima majke halife Haruna al-Rašida, al-Hajzuran ovo mjesto skromne nastambe pret­voreno u mjesto za zijarete. Isto kao što posjećuju Resulullahovu džamiju u Medini, tako svjedoče hodočasnici, danas posjećuju mjesto gdje je on bio rođen, a na kom lokalitetu se sada nalazi bilioteka.

Jedno od najranijih svjedočanstava u proslavljanju Muhammedova, alejhisselam,  rođendana nalazimo u Rihli, putopisu Ibn Džubajra (s kraja 6./12. stoljeća). Tradicija započeta u Medini u 12. stoljeću proširila se u čitav islamski svijet od Magreba do Indonezije i od Bosne do Južne Afrike, pod imenom lejletu'l-mevlid, mevvlid en-nebi, mevvlid en-nebevi.

U Fatimidskom Kairu mevlud Resulullaha proslavljan je na Dvo­ru; priređivane su svečanosti i u povodu rođendana hazreti Alije i hazreti Fatime, ali i vladajućih halifa - vladara toga vremena.

Nešto kasnije knjige bilježe mevludske svečanosti u iračkom gradu Erbilu 1207.-8. godine koje je priredio al-Malik Muzafer al-Din Gokburi, rođak po ženskoj liniji ejubidskog sultana Salahudina Ejubija.

Kompletan prikaz ove svečanosti nalazimo u opisu Ibn Hallikana iz 1282. godine.

Početke mevludskih recitala treba najvjerovatnije tražiti u tekstu Kitab al-tanwir fi mawlidi al-siradž al-munir koji je Ibn Dihja sastavio tokom boravka u Erbilu, a na sugestiju pomenutog Salahudinovog rođaka, Gokburija oko 1207.-8. godine. (Vidi: Brockelmann, GAL, II, 310) Prilikom proslave mevluda kao dodatak korišteno je nekoliko poznatih starijih pjesama, među kojima je fig­urirala i popularna poema Banat Su‘ad od Ka‘b ibn Zuhejra, kao i Burda od al-Busirija i njihove brojne prerade i imitacije.

Godine 1588. sultan Murat III uveo je obilježavanje mevluda na svome dvoru u Istanbulu. Od 1910. poštivan je mevlud kao zvanični praznik u Osmanskoj imperiji. Danas se ovaj praznik obil­ježava u nekolicini arapskih država, u drugim zemljama je to svečanost narodnog karaktera, gdje su lokalna obilježja i adaptacije donekle preoblikovale njegovu u osnovi vjersku intonaciju.

Spjevovi u čast Muhammedova, alejhisselam, rođenja postoje, kako na hausa jeziku u zapadnoj, tako i na svahilija u istočnoj Africi. Okosnicu ovih poema čine standardne sekvence uvodne pohvale Uzvišenom Allahu, zatim opis stvaranja "al-nur al-Muhammadi", a zatim različite druge epizode od kojih je jedna opis Muhammedova uzdignuća na nebesa (Mi‘radž). Obuhvaćen je i opis čina rađanja kojem prethodi najava toga događaja u brojnim znacima koje je Resulullahova majka vidjela.

Čini se da nije bilo teškoća da dosta rano mevlud postane dio bošnjačke vjerske tradicije. To se vidi i iz El-Hidajinog Ilmihala za svakog muslimana i muslimanku objavljenog u Sarajevu 1942. godine, gdje se kaže:

"Rođenje našeg dragog Pejgambera Muhammeda, alejhisselam, ili Mevlud, po svojoj važnosti dolazi odmah poslije Ramazanskog i Kurbanskog bajrama. Mevlud nije proslavljan za njegova života, niti su to činili njegovi drugovi iza njega, niti ostali muslimani dugi niz godina iza Alejhisselama.

Istom kasnije su pojedini vladari, nekako u četvrtom stoljeću po Hidžretu, na zagovaranje učenih i pobožnih ljudi počeli priređivati razne svečanosti i veselja na dan Mevluda 12. rebi‘u'1-evvela, da bi tako kod muslimanske mladeži i širih slojeva što više probudili osjećaj i ljubav prema Božijem Poslaniku Muhammedu,  alejhisselam. S vremenom je to prešlo u stalni običaj, koji se raširio po svim islamskim zemljama i dobio biljeg vjerske proslave. Veliki broj islamskih učenjaka odobrili su i preporučili ovaj običaj kao sredstvo za jačanje vjerskih osjećanja, a ujedno i kao spomen na rođendan čovjeka koji je ljudima posljednji put donio Božiju Riječ i Vjeru u jednog Boga, dž.š. Tako se ovaj običaj proslavljanja Mevluda održao sve do da­nas." (Ilmihal, Sarajevo 1942, 56)

Prelistavanje starije bošnjačke literature ne otkriva mnogo činjenica o obilježavanju Mevluda u Bosni i Hercegovini u prošlim vremenima. O tome ima nešto vijesti u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije, a svakako da tema takve povijesti zaslužuje znatniju pažnju historičara kulturne i vjerske tradicije Bošnjaka.

Sa početka dvadesetog stoljeća jedno viđenje mevluda sačuvano je u djelu Antona Hangija Život i običaji Muslimana Bosne i Her­cegovine, (3. izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1990, 56)

"Uoči Mevluda upale se kandilji na munarama kao i za ramazan i oba bajrama i pale se sve vrijeme dok Mevlud traje. Kada se Mev­lud u džamiji uči, donose ljudi, koji Mevlud daju, šerbe u ibricima i maštrafama, čašama, obično plave, crvenkaste ili zelenkaste boje i idu od jednoga vjernika, pa i inovjerca, ako je u džamiji, do drugo­ga, te im daju da piju ovo šerbe. Neki ga piju iz maštrafe, a neki iz ibrika, kako već na koga reda dođe, ali će skoro svak prije nego će piti metnuti svoju vrlo tanku mahramu od beza na grljak od ibrika ili na čašu, pa pije preko one mahrame. To čine iz dva uzroka: prvo radi čistoće i zdravlja, a drugo jer im je to Muhammed preporučio.

Šerbe piju vjernici na uspomenu kako je mati Muhammeda Pejgambera, kada ga je rodila, zatražila i ispila čašu šerbeta."

 Mevlud kao simbol bošnjačkog identiteta

Neki vjerozakonski obredi nose sa sobom sasvim određene po­ruke i prate ih odgovarajući znakovi prepoznavanja - pa se mogu smatrati simbolima vjere. Ozbiljna analiza veze koja postoji između islama i bošnjačke nacije dovodi do zaključka da vjerski obredi kao što su mevludi, pored dva bajrama i hidžretske nove go­dine u sebi nose elemente simbola etničkog identiteta. Znaci nacio­nalnog prepoznavanja u ovim simbolima nastali su kao odgovor na potrebe pojedinaca da se identifikuju sa zajednicom kojoj pripadaju.

S druge strane, mevlud kao javni, ali i porodični obred dobiva na značaju u razumijevanju bošnjačkog etničkog identiteta ako se zna da porodica ima jednu od najvažnijih uloga u životu pojedinca u njegovoj emotivnoj i psihičkoj strukturi. Ona se kroz povijest poka­zala i danas se pokazuje kao dragocijeni nosilac socijalnih vrijednosti, nezamjenjiv konstitutivni elemenat šire društvene zajednice.

Ako prošetamo po sjećanjima na vlastito djetinjstvo, barem je­dan dio nas otkriće značenje koje su stihovi i muzikalnost mevluda sačuvali u nama na doba kada smo im prisustvovali.

Mi nemamo dovoljno naučno utemeljenih istraživanja bošnjačke vjerske prakse. Primjernom može se smatrati studija "Tevhidi u Sarajevu" Aiše Softić objavljena u Glasniku Zemaljs­kog muzeja (Sarajevo, sv. 39/84, 199-207) O snažnom prisust­vu mevluda kao prakse izvan porodičnog kruga, odnosno kao jav­nog obreda svjedoči Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu u bibliografiji ovoga glasila koju je priredio Zejnil Fajić. U njoj je od ukupno prikazana 4762 bibliografske jedinice oko 255 posvećeno saopćenjima o proslavljanju mevluda u našim selima i gradovima. U isto vrijeme teorijskim razmatranjima teme mevluda bavi se svega desetak priloga.

Poređenja radi, treba reći da se Hadis i Sunnet kao sadržaji raz­matraju u samo u oko 38 bibliografskih jedinica.

Identifikacija Bosne i bosanskog jezika prisutna je u nas u ne­kim od objavljenih mevludskih spjevova.

U Mevludu Saliha efendije Gaševića (l 850-1899) - na ras­polaganju nam je izdanje Uredništva "Tarika" u Sarajevu iz 1909. godine, na strani 4. u "Predgovoru", koji se može smatrati original­nom Gaševićevom tvorevinom, kaže se:

"Bogu dragom vazda šukur na islam,

A salavat Pejgamberu i selam.

Naš halifa Gazi Abdul Hamid han,

S njim pomoć tvoja nek je,  ja mennan.

Dok je na nas hajr du´a i ikdam,

Na pravi put treba činit intimam.

Kad se nađoh u Kolašinu kaimekam,

Znadem da sam puno nakis na kelam.

Moliše me kolašinski prviši,

Nama Mevlud bosanski napiši.

Sad je tarih kad me oni moliše,

Dan deseti od redžepa bijaše.

Mi smo žudni znati Mevlud šta kaže,

Pejgamberu svi smo ašik odviše.

U Kur´anu na sve iman imamo,

Bosanski nam gradi mevlud molimo...!

Laik viđoh poraditi za sevab,

Napisati kako umijem ja kitab.

Dragi Bože, ja se trudih za ata´,

Molim Tebe da ne gorim za hata´.

Muhadžir sam, vatan mi je bio Nikšić,

Ime mi je hafiz Salih Gašević."

(Mevlud, "Uredništvo Tarika", Sarajevo 1327/1909, 16. Predgovor je na strani 4)

Kao što se iz navedenog vidi, Gašević je, ne samo identifikovao jezik na kojem je mevlud napisao, nego je i udovoljio zahtjevu kolašinskih prvaka "Bosanski nam gradi mevlud molimo".

Slično tome Safvet-beg Bašagić, u poglavlju svoga Mevluda naslovljenog također "Predgovor", kaže:

"A po tome Safvet Ibrahimov, evo,

Predaje vam "Mevlud" koji je ispjevo,

U jeziku, koji naš Mujo razumi,

Jer mu kao Bosna u ušima šumi.

(Sve stvoreno učini se veselo, Sarajevo 1988, 67)

A zatim:

U to od sobe zid se rastupi,

iz koga kolo hurija hrupi.

Pa je sa sviju strana okruže

i pred nju počnu sipati ruže.

Lagahno kolo okolo kreću,

Pjevaju radost pjevaju sreću.

Koja će tminu sa zemlje dići,

Pa čak i do nas u Bosnu stići.

 (Hor zapjeva):

 Bože milosni i mi u Bosni

Ko dan radosni mevlud veličamo.

(Ova strofa u više navrata se horski izvodi)

(Sve stvoreno učini se veselo,  71)

Iako stidljivo, svoju zavičajnu i domovinsku pripadnost iskazuje i u predgovoru svoga Mevluda hafiz Seid Zenunović štampanom u Sarajevu na arabici 1929. godine, kada kaže:

"Sad  ja svoju braću molim pri kraju,

Ovaj mevlud kad uče i slušaju.

Nek se sjete, živi bili i mene,

Nek i mene hajr dovom spomenu.

Za ime mi koji budu pitali,

Hafiz Seid Zenunović, Korajli (Korajci).

(Sve stvoreno učini se veselo, 96)

Mevlud Rešada Kadića prvi puta je štampan 1963. godine. Nas­tao je kao rezultat konkursa raspisanog od Vrhovnog islamskog starješinstva u Sarajevu. Pisan je korektno sa naglašenom didaktičnom notom i kroz poglavlja: Prolog, Arabija prije islama Rođenje, Djetinjstvo, Muževno doba, Razmišljanje, Prva objava, Širenje islama, Miradž, Hidžra, Oprosni hadž, Islam, i Smrt, prak­tično pokriva čitav Resulullahov život. Teme su predstavljene ra­cionalno oslanjanjem i na historijske činjenice, uz pjesnički uzne­sene pojedine epizode.

Ovaj mevlud odražava i tjeskobu vremena šezdesetih godina u Bosni i Hercegovini kada je nastao. Nema posebnih referenci na Bosnu i Bošnjake niti se spominje jezik na kome je Mevlud napi­san.

Pitanje mevluda kao simbola duhovne kulture i identiteta Bošnjaka svakako treba dodatno istražiti. Ovdje iznesena saznanja baziraju se, uglavnom, na pisanim izvorima i ne dotiču se znatnije terenskih istraživanja.


LITERATURA:

  1. Gašević, hafiz Salih-efendi: Mevlud. Islamska dionička štampanja, Sarajevo 1327 (1909).  16 izdanja Uredništva "Tarika".
  2. Nametak, Abdurahman: Muhamed Rušdi, Monografija i tekstovi. Starješinstvo IZ u SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo 1981. "Mevludi šerif bi lisani Bosnevi",  80-99; "Mevludi šerif", 59-77.
  3. Sve stvoreno učini se veselo: Zbirka mevluda.  Predsjedništvo Udruženja is­lamskih vjerskih službenika u SR BiH, Sarajevo 1988., 288 str. Sadrži: "Mevlud od Sulejmana Čelebije na turskom originalu", "Mevlud od Saliha Gaševića", "Mevlud Safvet-bega Bašagića", "Mevlud Seida Zenunovića"  i "Mevlud Rešada Kadića".
  4. Kadić Rešad: Mevlud. Vrhovno islamsko starješinstvo, Sarajevo 1989., 6. "Predavanje o Muhammedu a.s.  (održano prilikom Mevluda)",  Glasnik  VIS,   IX/1941, 4-5, 109-114.
    Dobrača, Kasim: "Mevludi Šerif u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu (Jedan mevludski vaz)". Glasnik VIS, XXVII/1964., 10-11, 544-549.
  5. Handžić, Mehmed: "Dvije - tri o Mevludu". Glasnik VIS, II/1934., 7, 389-394.
  6. Đozo, Husejn: "Uz ovogodišnju proslavu Mevludi-šerifa". Glasnik VIS, XI (XXIII)/ 1960, 7-9, 280-282.
  7. Fejić, Ibrahim: "Mevlud - dan rođenja Muhammeda a.s.". Glasnik VIS III/XV)/1952., 8-12, 203-216.
  8. Hadžimulić, Halid: "Uoči Mevluda (hutba)". Glasnik VIS XXXIX/1976., 2 str. 145-149.
  9. Maglajlić, Ibrahim hafiz hadži: "Mevludi-šerif". Glasnik VIS, I/1933., 7, l-3.
  10. Maglajlija, Abdulah: "Lejle-i mevlud Muhammed, a.s.". Glasnik VIS VIII(XX)/1957.,  7-9, 366-367.
  11. Nametak, Alija: "Rešad Kadić, Mevlud (Prikaz)". Glasnik VIS, XXVI/1963., 9-10, 455-457.
  12. Pandža, Muhammed, hafiz: "Deseta hutba: Mevlud". Glasnik VIS, X/1942., 4, 109-112.
  13. Tulić, Muhamed, Hazim: "Mevludun-nebijji". Glasnik VIS XXIX/1966.,5-6, 185-186.
  14. Ramic, Jusuf: "Muhamed, a.s., u poeziji". Glasnik VIS, 2/1976., 159-162.
  15. "Mawlid" ili "Mawlud". The Encvclopaedia od Islam, New edition, Sv. VI, Leiden: E.J. Brill, 1991., 895-897.