Thu12122019

Last updateMon, 09 Dec 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI UNIVERZALNI ZNAČAJ KURBANA

UNIVERZALNI ZNAČAJ KURBANA

Kurban prati povjest

Prema znanstvenim proučavanjima povjesti, uporedo s vjerom u božanstvo, ide i prinošenje žrtvi. Čovjek od svog postanka, okružen prirodnim sila­ma i događajima koje ne može objasniti, obraća se nevidljivom gospodaru za pomoć. Da ga umilostivi, prinosi mu najljepše što ima. Kad su se po­jedinim narodima počeli obraćati pejgamberi s Bož­jom objavom, oplemenjuje se i prinošenje žrtvi. Ka­ko se ljudski rod razvijao sve se više tražilo duhovno obraćanje i trošenje imovine na Božjem putu, umjesto golog prinošenja žrtve kao kulta. Kad je čovje­čanstvo u svom razvoju toliko napredovalo, da svo­jim iskustvima i razumom shvati opće zakone Stvo­ritelja, stigla je i posljednja Božja objava, Islam, dovoljna da služi kao putokaz za sve prostore i sva vremena, dok traje ova naša planeta.

     Prinošenje žrtvi u krvi duboko je usađeno u praksu mnogobožačkih vjera. Napose su Asirci, Perzijanci i Feničani imali dugi ceremonijalni kult pra­ćen masovnom histerijom: umilostiviti bogove na dan proljetne, odnosno jesenje ravnodnevice za do­bru žetvu, zdravu djecu, pobjedu u ratu i sl. Iz povjesnih je zapisa poznato da je u Egiptu u tu svrhu svake godine žrtvovana najljepša djevojka bacanjem u vode Nila, uz tamne svečanosti. Tek kada je Islam stigao u ovo područje, taj je kult ukinut. U nekim plemenima Afrike, Azije i Austra­lije i do danas su se zadržali ostaci vjekovnog kulta žrtve.

     Objavljene religije suštinski mijenjaju taj kult u klanje životinje, koje vjernik čini simboličnim iska­zivanjem pripravnosti da služi Bogu, a Islam unosi i socijalne razloge: podjelu mesa zaklane životinje siromašnim susjedima ili sugrađanima. U Kur'anu a.š. se to potvrđuje u poznatoj suri 22 (EI-Hadždž), gdje se kaže ... "Mi smo svakom narodu odredili mjesto gdje će klati kurbane i spominjati Božje ime nad četvoronožnim životinjama kojima smo vas opskrbili. Vaš je Bog — Jedini, pa mu se obraćajte i pokorite! "Obradujte ponizne, one čija srca za­drhte kada se spomene Allah ... (33—38).

     Kod Židova su se i do danas zadržali u kultu kao najviše cijenjena molitva: prinositi žrtve u ži­votinjskom mesu, što ih njihovi rabini pale na žrtve­niku. Vjerovatno se i ova zapovjest, koja nije bila laka (jer traži imovinsku žrtvu) postupno transfor­mirala, kao što je bio slučaj i s postom, te se crkve­nim reformama ublažila. Kod kršćana je ostao obi­čaj paljenja svijeća, čime se očekuje da Bog ispuni želje živih, a mrtvima dade pokoj duše i oprost gri­jeha. Taj "Jehovi ugodni miris" masovno je prodro u crkve i u nekim vjerskim zajednicama je jako izražen.

Kurban u istočnoj filozofiji

     Dublji smisao kurbana, međutim, snažno je pri­hvaćen i zadržan u cijeloj istočnoj filozofiji, kako onoj zasnovanoj na Božjoj objavi, tako i ostaloj. Osnovna je ideja: Bog je stvoritelj svega, pa i čovjeka, koji će ispuniti svoju misiju na zemlji odanošću svom Stvoritelju i pripravnošću na žrtve. Spirituelna sadržina se dalje razrađuje ka težnji da se savladaju tjelesne požude, putem samoprijegora i odricanja, i postigne što veća vlast nad svojim stra­stima. Najviši nivo ljudskog savršenstva je sposob­nost da se žrtvuje za ideale svoje vjere; budući to Bog od očvjeka ne traži, on simbolično podnosi druge žrtve kao znak svoje pune odanosti. Buda je govorio: "Čuvati sebe je prvi prirodni zakon, ali žrtvovati sebe je akt najviše milosti", ili: "Ko u svom smrtnom tijelu ne vidi sebe, taj zna istinu života."

Lao Ce kaže: "Samo ono ne propada što ne živi za sebe. A zbog čega živi onaj ko ne živi za sebe? Ne živjeti za sebe može samo onaj koji živi za sve, i samo tada čovjek može i biva spokojan." Osni­vač indijske religije Brahma veli: "Ako hoćeš da stekneš poznanje sveobuhvatnog bića, treba, prije sve­ga, da spoznaš samoga sebe. A da upoznaš sebe, treba da žrtvuješ svoje "ja" svemirskom: Ja."  Jedan od njegovih sljedbenika kaže: "Kada se ugasi svjetlost tvog duhovnog života, tamna sjenka tvojih tje­lesnih želja pada na tvoj put. Čuvaj se te strašne sjenke: svijetlost tvoga duha ne može uništiti tu ta­mu sve dok iz svoje duše ne istjeraš želje tijela." I helenska kultura je imala takvih mislioca: Sokrat je patnju i žrtvu smatrao uvjetom usavršavanja čovjeka, a u Rimu je filozof Marko Aurelije pisao: "Kad bi i htio ne možeš se odvojiti od čovječanstva. Živiš u njemu, njime i za njega. A budući živiš me­đu ljudima, ne možeš da se ne odričeš sebe, jer smo svi rođeni za uzajamnost, a ona je nemoguća bez samoodricanja."

     Biblija (Stari i Novi zavjet) puna je kurbanskih misli. "Ono što si dao tvoje je, a što si zadržao tuđe je. Ako si drugome dao nešto, otkidajući od sebe, učinio si dobro sebi, i to je dobro zanavijek tvoje i niko ne može da ti ga otme." U Talmudu stoji: "Čista duša je viša od svih zakona, a dobro­činstvo je vrednije od svih rituala." U Indžilu (Ma­tija XVI 24—26) stoji: "Tada Isus reče učenicima svojim: Ako ko hoće za mnom, neka se odreče sebe i uzme krst svoj i ide za mnom. Jer ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga, a ko izgubi dušu svoju mene radi, naći će je..." Na drugom mjestu se veli: "Ko izgubi život svoj, taj će ga dobiti."

Islamski koncept kurbana

     Prema Kur'anu a.š. povod za odredbu kurbana nastao je negdje prije više od 3.000 godina. Božji poslanik Ibrahim a.s., koji je morao napustiti svoj zavičaj, nastanio se u području Meke. Već je bio u dubokoj starosti, a kako nije imao djece, molio je Stvoritelja da mu daruje sina, koga će, nakon što ga vidi, biti pripravan Njemu žrtvovati. Kad je kas­nije dječaku Ismailu saopćio da je usnio san u kome ga se podsjeća na zavjet, taj njegov sin je mirno odgovorio: "Učini, oče, što ti se naređuje!" Odveo ga je u pustinju, s najdubljim bolom ali i čvrstom vjerom da zavjet ispuni, i tada je čuo glas meleka koji ga je pozvao da stane i ukazao na Božju milost da zakolje ovna umjesto sina. U broj­nim hadisima, o značenju i načinu klanja kurbana, Muhamed a.s. je govorio da je to Božja odredba vezana za Ibrahima a.s., za koga Kur'an a.š. veli da u njemu muslimani imaju divan primjer...

     Prema brojnim izvorima i praksi posljednjeg Bo­žjeg poslanika, prvi kurban je obavljen u 9. godini iza hidžre, prilikom hadžiluka, što je palo u petak, spajajući tako dva praznika (hadžul ekber): Bajram i dan džume. Povjesni značaj toga dana je i u to­me što je u njemu objavljeno, u Meki, posljednje aje Kur'ana a.š. (El jeume ekmeltu lekum dinekum ve raditu lekumul islame dina — Danas sam vam usavršio vjeru i zadovoljio se da vam ona bude Islam). Poznato je iz tradicije da je Židov Ka'bul Albahar rekao Pejgamberu a.s. tim povodom, da, kada bi oni imali takav veliki dan, vječito bi ga slavili. Od toga dana na Arefatu se svake godine sve više tekbira uči u slavu Božju, a u naše doba već oko 2,000.000 hadžija, uz klanje kurbana, pre­daju sebe duhovno Stvoritelju i doživljuju svoj mirdaž: najviši čas u životu.

     Islam u svojoj suštini (a to mu je i bukvalno značenje riječi) znači: puna predanost Bogu, kao vrhovni uvjet za ljudsku sreću. — "Ako Islam znači duševnu predanost i mir, mi svi u njemu živimo i umiremo", — rekao je Goethe. U hadisi-kudsi Pejgamber kaže da je Allah rekao: "Bio sam nepoznato blago, pa sam zaželio da postanem poznat i zato sam stvorio čovjeka" — Mnogi ajeti govore o tom konačnom cilju ljudskog opstanka, kome se ne mo­že drukčije doći nego putem predanosti svih naših želja i težnji, koliko je to smrtnom čovjeku moguće. U tom je smislu i poznati stih H. Alije: "La Ma'kile ahsene minel verai..." — Napose je islamski tesavuf ispunjen bogatim mislima o metodama i putevima savladavanja sebe, do žrtve i samoprijegora. Jedan mutesavif kaže: "Bogu treba dati mjesto u našem srcu, koje ima u svemiru!". — U poznatoj priči o crvu koji živi u jabuci, hraneći se njome, pa ne vidi i ne zna ništa van jabuke, Dželaludin Rurni (Mevlana) opisuje simbolično cijelu sudbinu čovjeka koji se koprca tražeći varljiva rješenja unu­tar same jabuke, izvan koje ne vidi da postoji i širi univerzum.

Socijalni aspekti kurbana

     Kako smo vidjeli, osnovni je cilj kurbana da se odrastao musliman, bar jednom godišnje, iza bajram-namaza, koncentriše pa upravi svoje misli i odanost Onome koji ga je stvorio i kome se nemi­novno vraća; žrtvujući bravče, čovjek simbolično može i treba da se uzdigne iznad svojih tjelesnih i zemaljskih želja, ka Onome koji je početak i utok svih stvari. Ali, kao i u drugim ibadetima, Islarn je kurban učinio obavezom i zbog društvenih razloga: da se pomognu najbliži mesom kurbana. Uz brojne ostale imovinske fardove (ibadei-malijje) kao: zekat, sadakatul-fitr, ostale sadake i sl., kurban je odre­đen baš u dane hadžijskog Bajrama da omogući svima i mesni obrok, koji je imućniji dužan dati kao obavezu, a ne sadaku. Ako se ta dužnost ne izvrši, kurban ne bi bio prihvaćen. Preporuka Mu­hameda a.s. da se za potrebe svoje porodice ostavi najviše 1/3, dokaz je direktne svrhe kurbana; me­đutim je praksa Peigambera a.s. bila daleko huma­nija. Kad se jednom vratio kući i upitao ženu h. Ajšu što je sa zaklanom ovcom, ona reče: "Sve smo po­dijelili, osim plećke", — Pejgamber odgovori: "Ne, sve nam je ostalo, osim plećke."

     Uzvišeni Islam je i za kurban primijenio svoje poznate ekonomsko-socijalne stavove o obavezi da se osigura maksimalno moguća materijalna pravica. Sva blaga na zemlji pripadaju Onome ko ih je stvo­rio; čovjek samo rukuje njima, ali uz uvjet da na svaku blagodat koju ima daje zekat; onima koji to čine, obećava se do sedamstoputa veći iznos na­grade (sure Bekare), a onima koji škrtare, saopćava se da će sagorjeti u svom imetku na oba svijeta. Pejgamber veli: "Darežljiv neznalica bliži je Bogu od škrta pobožnjaka", ili — "Najgora puna posuda je puni stomak bogatih!" Po tome je strogo (vadžib) određena i obaveza kurbana svim muslimanima ko­jima pretekne imovina u iznosu nisaba. Muhamed a.s. kaže: "Ko je mogao, a nije zaklao kurban, neka se našoj džamiji ne primiče!"

     Kur'an a.š. je svojim odredbama želio stvoriti zajednicu bez ekonomskih suprotnosti. I to je us­pjelo prvih vijekova svjetske islamske kulture, dok muslimani nisu počeli napuštati principe svoje vje­re. Muhamed a.s. kaže: "Svaki dan činite dobro­činstvo dijeleći na svaki dio tijela koji imate, svaki dan od izlaska sunca pa nadalje, kao zahvalu Ono­me koji vam je sve to darovao..." Drugi put veli: "Svaki koji ne pruži ruku čovjeku koji pada, ni nje­mu se neće pružiti kada bude u nevolji." — Jedan arapski književnik kaže: "Svi smo dužni Boga mo­liti, a najbolja je molitva svog brata pomoći!" U koliko hadisa se ponavlja: "Svako dobročinstvo je akt ljubavi, a kad čovjek umre, sve iza njega nesta­je osim dobrih djela koja je unaprijed tamo poslao, čineći ih u ime svog Stvoritelja."

Blijeda praksa kurbana

     Nažalost, s kurbanom se desilo ono što i s dru­gim imovinskim šartima. Zbog prirodne škrtosti, ko­ju je u čovjeku Kur'an a.s. definirao u više ajeta, kao i zbog pogrešnih tumačenja, tokom posljednjih vjekova muslimani su više zadržavali tjelesne oba­veze (ibadei badenijje) kao: izgovaranje šehadeta, obavljanje namaza i posta, jer su lakši; a zapuštali su zekat, hadž, dobra djela, džihad i sl. Neka se ulema previše okrenula samo ahiretskim razmišlja­njima, dovama i vanjskom ibadetu, zaboravljajući da rad, znanost i ekonomska moć čine zajednicu kulturnom i jakom. Imućni su ljudi počeli izigravati imovinske obaveze na razne načine (hilei šer'ijje), dijeleći sredstva među rodbinu, ne procjenju­jući realno svoj imetak i sl., unatoč rastućoj eko­nomskoj moći mnogih od njih.

     Naši su preci u ovim krajevima u prošlosti ma­sovno klali kurbane. Iz više književnih djela poznati su opisi kurbanskih bajrama i svečanosti koje su davale pečat kasabama kroz tekbire i solidarnost. Divan opis tog raspoloženja daje M. Safvet Bašagić u pjesmi: "Kurban bajram". Iz spomenutih razloga slabljenja istinske vjere, izblijedila je praksa kurba­na, unatoč tome što su zadnjih decenija i pripad­nici islama, kao i drugi građani naše zemlje, brzo napredovali i po standardu, i u obrazovanju i osta­lim mogućnostima. Čak i u nekim krajevima s raz­vijenim stočarstvom, opada ta praksa. Prema ne­kim podacima, u 1976. godini je u područjima od­ređenih odbora samo 10°/o islamskih porodica klalo kurban. Među ostalim džematlijama, čak i kod onih s visokom naobrazbom, širi se zabluda da kurban više nije suvremen, jer nema potrebe za dijeljenjem mesa!

     Istina je da je, napose u većem gradu, teško naći one koji imaju pravo dobiti kurbansko meso. Teško je i klanje stoke u dvorištima, a u mesnicama se ne vrši po šeriatskom propisu, obaveznom uz kurban. Udruženje muslimana liječnika V. Britanije posebno se bavi pitanjem "zabaha" (klanja) s me­dicinskog stanovišta i daje niz preporuka. Ali, to su sve samo tehničke teškoće i opravdanje naših slabosti, jer nasuprot njima može se istaći niz pred­nosti koje danas imamo, na primejr: u prevozu sto­ke, korištenju automobila pri podjeli mesa, stručnoj pomoći naših odbora IZ u tom pogledu i sl., a prije svega u mogućnosti da se uplati iznos vrijednosti bravčeta za potrebe naših đaka.

     Zbog svega iznijetog, akcija naše Islamske za­jednice da se oživi institucija kurbana, kao što je to učinjeno i sa zekatom, od ogromnog je značenja. U tome leži velika korist za one koji će izvršiti ovu uzvišenu obavezu na koju nas Svemogući poziva u suretu koje svaki dan učimo na namazu: "Inna eatajnekel kevser, fesalli li rabbike, venhar inne šanieke huvel ebter!" — Svemogući Allah opominje tu čovjeka da mu je dao nebrojena bogatstva i traži da Mu zahvali i u to ime zakolje kurban... Mufesiviti vele: "Bog gleda srce, a ljudi lice!" Pre­ma tome motiv za klanje kurbana je bitan i poma­že nam da doživimo preporod. U poznatom djelu "Islam u fokusu" sociolog Hamudah Abd-el Ati kaže da Islam uči čovjeka prije svega kako da nahrani svoju dušu, a ispunjenje farzova je najbolji put tome.

Široke mogućnosti Islamske zajednice

     Potrebno je da svi odbori i vjerski službenici IZ ulože nove napore da se poveća broj kurbana već ovog Bajrama. Poznato je da bravče kod nas sada vrijedi oko 1750.— dinara, što za mnoge porodice nije previsok izdatak; to ne doseže ni ono što se utroši u veći teferič ili sijelo, a da ne govorimo o troškovima na haram (piće) ili mekruh (duhan). Kur­ban (udhijje) je sastavni dio naše vjere, i na to se moramo privići, a imovna obaveza nije danas tako teška. U poznatom ajetu Allah dž.š. ističe da nisu jednaki oni koji su se borili za islam prije osvojenja Meke i nakon toga; ovi prvi su mnogo zaslužniji, (jer su žrtvovali imetak i život u težim uvjetima). Hidžra je kao vrhunac požrtvovanosti uzeta, među ostalim, za početak islamskog kalendara i zato što je predstavljala žrtvovanje svih dobara od strane ashaba.

     Veličina vjere se mjeri djelima, promjenama ljud­ske prirode i pripravnošću na prijegor. Nije bitan samo iznos koji se daje — jer je on ovisan od bogatstva svakog pojedinca — već i napor i prije­gor. Siromah koji daje kurban od cijele ušteđevine, zaslužuje mnogo više od imućnog koji ih je mogao dati i desetine, a da to i ne osjeti. Među brojnim hadisima koje je Tolstoj izabrao, jeste i ovaj: "Džennet se krije iza napora i žrtve, a džehennem iza lijenosti i uživanja!" "Čovjek koga nije odgojila pat­nja, ostaje cijeli vijek dijete (N. Tomasseo}." A Napoleon kaže: "Važan je ideal za koji se bori, a ne gola smrt." Poznat je napis Muhameda Alija koji su prenijeli mnogi listovi pod nazivom: "Poruka nije za kukavice!" — Prema tome, ni kurban nije za slabe i škrte vjernike. Vjerski službenici i članovi odbora IZ trebaju dati primjer time da i sami kolju kurban. Uvjereni smo da je motiviranje naših džematlija da daju kurban daleko lakše nego li za zekat, čiji je godišnji iznos daleko veći. Prirodno je da u mje­stima gdje još ima siromašnih ljudi, pojedinci kolju kurban i podijele ga njima, a odbori IZ i imami pre­poruče porodice kojima treba dijeliti meso kurbana. Ali većina će želiti da ga dade za potrebe naših vjerskih zavoda koji su osigurali uvjete za smrza­vanje i čuvanje kurbanskog mesa. Osiguranjem ba­zičnog elementa prehrane, pomaže se Medresi da kvalitetno prehrani svoje učenike. Sredstva od kurbanskih kožica bi morala daleko masovnije dolaziti Medresi, jer se ne smiju osobno koristiti (a da se vrijednost ne nadoknadi) po čuvenom hadisu: "Ko proda kožicu kurbana, kurbana i nema." — Dob­rom organizacijom nabavke više kurbana za svoj diemat, propagandom i pomoći kod klanja, odnosno upućivanja sredstava u Medresu, naši odbori će olakšati ovogodišnju akciju i time pomoći džematlijama da dožive sve one blagodati koje se vjeko­vima nude vjernicima kroz duboki smisao kurbana.

(Preuzeto iz knjige "Smisao i značaj kurbana", Starješinstvo Islamske zajednice  u SRBiH, Sarajevo, 1978, str. 39-48)