ŽIVOTOPIS MUHAMMEDA, ALEJHISSELAMA

Predgovor

U periodu džahilijjeta, Arapi su od svoje povijesti znali samo ono što su s generacije na generaciju nasljeđivali usmenim predanjem. Tako je narav te povijesti u cjelosti bila sukladna naravi arapskoga života: tu su se nalazila slavna djela bližih i daljih predaka, osobito izražena kroz junaštvo, plemenitost i časnost; tu su bile vijesti koje su govorile o porijeklu, rodoslovlju i savezništvima, legende o Ka 'bi i njenim služiteljima, o Zemzem-vrelu i njegovu poteknuću, o plemenu Džurhum i kurejšijskim velikanima, o suzbijanju pokušaja stvaranja raskola medu narodom, o kazivanjima vračeva i njihovim bajalicama, te mnogo toga drugoga što je odslikavalo njihov ukupan vjerski, politički i društveni život.

Islam ih je zatekao u takvom stanju, kako prenose i prepričavaju ta kazivanja i ta izviješća. No, u pojavi islamskog poziva i, prije njega, u čudesnim znacima koji su nagovještavali poslanstvo, zatim u pretposla-ničkom životu Božijega Poslanika i u njegovom plemenitom stasanju, u kasnijim zbivanjima Objave i događajima s muslimanima, ashabima Božijega Poslanika, i njegovim neprijateljima, u odnosu Poslanika prema muslimanima, mnogobošcima, kršćanima i Jevrejima - u svemu tome su našli bogatu i obimnu gradu i ona je, istina jednako usmenim putem, sve više i sve brže prodirala medu njih i postajala tema njihovih razgovora. Kur'an, Poslanikov hadis i riječi ashaba su tako bili bogat registrator tog novog života.

I dok je Kur'an bio ispisivao, dotle je Poslanikov hadis dugo vremena bio daleko od toga, i ljudi su o njemu saznavali samo preko usmenih predan-ja pouzdanih ljudi. Naime, općenito se niko nije usuđivao bilježiti hadis, što je bio rezultat jednog hadisa koji se prenosio od Ebu Se'ida el-Hudrija, a u kojem stoji da je Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Od mene nemojte ništa pisati osim Kur'ana! Ko je pisao nešto drugo, neka to izbriše!"
Razlog ovakvog stava bio je sasvim očit i jasan: postojala je bojazan da se Objava, čije je objavljivanje bilo u toku, ne pomiješa s Poslanikovim riječima. Zabrana bilježenja hadisa je, bez sumnje, imala taj cilj i bila je ograničena na period dok je trajalo objavljivanje Božije Knjige.

Međutim, to je potrajalo tako sve do hilafeta 'Umera b. 'Abdulaziza, koji je vladao od 99.-101. hidžretske godine. Navodi se da je on četrdeset dana molio Allaha za pravo rješenje u pogledu pisanja hadisa, pa ga je Allah uputio na to da se može bilježiti, što je on i dozvolio Ebu Bekru b. Muham-medu b. 'U meru b. Hazmu, i on je zapisao sve hadise koje je bio zapamtio, i potom ih poslao u sve veće islamske centre. Ovaj Ebu Bekr je inače bio kadija i guverner Medine, a umro je 120. hidžretske godine.

'Umer b. 'Abdulaziz je isto tako naredio Muhmmedu b. Muslimu b. Š ihabu el-Zuhriju, Malikovu šejhu, da ispiše hadise Božijega Poslanika, pa je i on sačinio jednu hadisku zbirku.

Nakon toga muslimani su nastavili s bilježenjem hadisa, i pritom se nisu držali jedinstvanog plana i rasporeda, već su to činili na različite načine, zavisno od toga za šta bi se neki od njih opredijelio. Tako nalazimo da su neki od njih sastavljali čitavu knjigu o samo jednoj šerijatskoj temi, no ubrzo se pisanje iznijansiralo, i već smo ih mogli vidjeti kako su hadiske zbirke podijelili u poglavlja, i kako su, primjerice, razvrstati i izdvojili u njih one hadise koji govore o Poslaniku, o njegovu rođenju, dojenju i ostalome, sve do primanja Objave, zatim su u drugom poglavlju pobrojani hadisi koji govore o njegovim stanjima u Mekki nakon toga, o njegovom pozivanju Kurejšija u Allahovu vjeru, o njegovoj strpljivosti na neprijatnostima koje su njemu i njegovim ashabima priređivane i sl., kao što su obrađivali i vojne pohode, otpremanje jedinica i sve drugo što je vezano za džihad.
Historičari su išli u drugom smjeru i ispisivali knjige iz opće historije, dok su se neki od njih posvećivali isključivo historijatu života Božijega Poslanika, čime su zadovoljavali svoje posebne vjerske potrebe, koji su u ličnosti Poslanika vidjeli, bez sumnje, uzor svim muslimanima i uputu upućenima.


Pisci životopisa

Prvi koji je pisao Poslanikov životopis bio je 'U rve b. el-Zubejr b. el-' Avam (92. godine po Hidžri), zatim Ebban b. 'Usman (105. god.), Vehb b. Munebbeh (110. god.), Š erhabil b. Sa'ad (123. god.), Ibn Sihab el-Zuhri (124. god.), 'Abdullah b. Ebi Bekr b. Hazm (135. god.) itd.
Nažalost, sve ove knjige su izgubljene i samo se neki njihovi fragmenti mogu naći razasuti tu i tamo po pojedinim historijskim djelima kao što je, primjerice, Taberijeva historija. Jedino je sačuvan dio knjige Vehba b. Munebbeha i on se nalazi u Heidelbergu, u Njemačkoj!

Od svih ovih knjiga najznačajnija je i najpouzdanija Poslanikov životopis Muhammeda b. Ishaka (l. Muharnmed b. Ishak b. Jesar b. Hijar Ebu 'Abdullah el-Medeni ei-Kureši, štićenik Kajsa ibn Mahzeme b. 'Abdulmuttaliba b. 'Abdi Menafa. Djed Jesar mu je pao u zarobljeništvo u 'Ajn et-Terri, mjestu zapadno od Kufe, ovamo prema unutrašnjosti, koje su muslimani osvojili za vrijeme Ebu Bekra, 12. godine po Hidžri. Tada je doveden u Međinu, gdje mu je i rođen unuk Muhammed, 85. godine, i gdje je proveo svoju ranu mladost. Potom je krenuo u obilazak islamskih područja, pa je tako l 15. godine posjetio i Aleksandriju, i tom prilikom ostavio zapis o jednoj grupi Egipćana. Zatim je otputovao za Kufu, obišao Mezopotamiju, Rejj, Basru i zadržao se u Bagdadu, u kojem je 152. i umro. Ibn 'Adijj za njega kaže: "Ibn lshaku je dovoljna čast to što je bio prvi koji je pažnju vladara s beskorisnih knjiga skrenuo na pohode Božijeg Poslanika, njegovo poslanstvo i početak stvaranja svijeta.") , koju je on napisao u prvim danima vladavine Abbasija. Kažu da je jedanput došao u Bagdad, kod el-Mensura, i pred njim zatekao njegova sina el-Mehdija. "Ibn Ishak", upitao ga je el-Mensur, "znaš li ti ko je ovo?" "Znam", odgovorio je on. "To je sin vođe pravovjernih". "Idi", rekao mu je, "i sačini mu jednu knjigu, od vremena kad je Allah stvorio Adema, alejhi-s-selam, pa do ovih tvojih dana!"
Ibn Ishak je otišao, i doista mu sačinio takvu knjigu, ali mu je Halifa rekao: "Razvukao si je, Ibn Ishak. Hajde, skrati je!"

Ta velika, razvučena knjiga zadržana je u riznici vođe pravovjemih.

 

IBN Hišamov Životopis


Nakon Ibn Ishaka, otprilike pola stoljeća, pojavio se Ibn Hišam. 

Puno ime mu je: Ebu Muhammed 'Abdulmelik b. Hišam b. Ejjub ei-Himjeri. Odrastao je u Basri, a zatim otišao u Egipat gdje se s njim susreo imam ES-Safi'i, pa su jedan drugome izrecitirali dosta stihova iz arapske poezije. Pored redigiranog Ibn lshakova Životopisa, Ibn Hišam je sačinio i knjigu o porijeklu plemena Hi mjer i njegovih kraljeva, te knjigu o stihovima koji se nalaze u životopisima, a koji nemaju osnova u arapskoj poeziji. Umro je u Fus-tatu, 218. godine.

Njegov Životopis nam prenio u revidiranom, pročišćenom obliku, posredstvom samo jednog čovjeka - Zijada el-Bekkaija.

Treba napomenuti da Ibn Ishakova knjiga, koju nam je prenio Ibn Hišam, nije bila ovakva kakvu danas posjedujemo, jer je Ibn Hišam u njoj izvršio mnoge izmjene, izbacivao, dodavao, ponekad kritizirao i suprotstavljao mu se predanjima koja su prenosili drugi znalci. Na početku svoje knjige djelomično je i pojasnio način na koji je prezentirao Ibn Ishakovu knjigu.

No, i pored svega toga, mi nimalo ne sumnjamo u to da se Ibn Hišam u ovom poslu odnosio krajnje profesionalno i odgovorno, i da nije izmijenio nijednu jedinu riječ Ibn Ishaka, niti je išta dodao pri pojašnjenju pogreške, objašnjenju nerazumljivog ili podupiranju nečega suprotnim predanjima, a da ispred toga nije naznačio: Ibn Hišam kaže:!
U suštini, osnovna namjera mu je bila da se knjiga učini konciznijom, pa je u tu svrhu eliminirao čitav period prije Ismaila, sina Ibrahimova, a.s., od vremena početka stvaranja, zatim poglavlja koja su govorila o Ismailovim sinovima, kao i sve ono što je on smatrao da nije niukakvoj vezi s Poslanika-vim životopisom. Tako je izostavio i mnoge stihove u čiju vjerodostojnost prenosilaca je sumnjao.
Onaj ko bude pažljivo istraživao princip Ibn Hišamova prezentiranja Životopisa, nesumnjivo će zapaziti njegovu naglašenu odgovornost i krajnju profesionalnost, što je i inače bila odlika muslimanskih učenjaka u starim vremenima.

 

Značaj Ibn Hišamova Životopisa


Kako god bilo, Ibn Ishakova knjiga je sve do danas ostala temeljno djelo za čitaoce Poslanikova životopisa. Skoro da nema nikoga ko se makar i ovlaš pozabavio izučavanjem njegova životopisa a da se pred njim nije najprije našla Ibn lshakova knjiga.

Ibn lshakov Životopis je među učenjacima oduvijek poznat kao Ibn Hišamov Životopis, naprosto stoga što ga je on interpretirao i izvršio njegovu redakciju. Ibn Halkan kaže: "Ovaj Ibn Hi šam je sabrao životopis Božije ga Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u onom aspektu koji se odnosi na njegove vojne pohode, pokrete i postupke, a koje je zabilježio Ibn lshak. Zatim je to redigovao i sažeo, i to je taj životopis koji je sada dostupan ljudima, a koji je poznat kao Životopis Ibn Hišama.

Za taj Životopis stručnjaci i komentatori su pokazali veliki interes. Tako je opsežan komentar na njega dao Ebu-1-Kasim 'Abdurrahman es-Suhejli1 u svojoj knjizi pod naslovom Netaknuta livada.
Nakon njega knjigom se pozabavio i Ebu Zerr el-Hašeni,2 koji je u svojoj knjizi Komentar Poslanikova tivotopisa, koju je objavio dr. Bronle, prokomentirao manje jasna mjesta u njoj i djelomično se kritički osvrnuo na IJU.
Svoj komentar je dao i Bedruddin Muhammed b. Ahmed el-' Ajni u knjizi Otkrivanje vela u komentaru Životopisa Ibn Hišama, koji je završio 805. godine.
S druge strane, nalazimo i one koji su težili k tome da ovaj Životopis unekoliko sažmu. U tome su se posebno istakli: Burhanuddin Ibrahim b. Muhammed, poznat ko Ibn el-Mirhal el-Šafi 'i, koji ga je s jedne strane sažeo, a s druge mu dodao nešto što je smatrao da mu nedostaje, i od toga sačinio knjigu od osamnaest poglavlja koju je naslovio sa Blago u satetom Životopisu, a čije je pisanje završio 611. godine; zatim Ebu el-' Abbas Ahmed b. Ibrahim b. 'Abdurrahman ei-Vasiti, koji je također Životopis sažeo u knjigu pod naslovom Satetak Životopisa Ibn Hišama, koju je sačinio 711. godine.

Neki su sav Životopis preinačili u pjesmu i kazali ga kroz stihove. Takav je Ebu Muhammed 'Abdul aziz b. Muhammed b. Said ed-Dumejri ed-Dejrini, umro 663. godine, i Ebu Bekr Muhanuned b. Ibrahim, poznat kao Ibn eš-Šehid, umro 793. god. Njegova knjiga je sastavljena od nekoliko hiljada stihova, a nosi naslov Skora pobjeda u životopisu voljenoga.

 

Redakcija Ibn Hišamova Životopisa


Još u svojoj ranoj mladosti ja sam uvijek iznova pokušavao ovu izuzetno značajnu knjigu pročitati od početka do kraja, ali me je od toga uvijek odvraćala zamršenost koju sam nalazio u načinu prezentiranja, te digresiv-nost koja mi je umrtvljivala pažnju i često izazivala dosadu, i tek bih pročitao razbacane odjeljke koje bih vidio kao bašče posred prostrane, bezvodne pustinje i koji bi me, ljepotom svoga izraza i veličanstvenošću poruke, prosto mamili na čitanje.

Istina je da sam u čitanju životopisa Božije ga Poslanika nalazio nešto slično onom što sam nalazio u čitanju K ur'ana i Poslanikova had isa: - iskrenu pobožnost, skrušenost i predanost, i možda me je samo ta, u meni zaprete-na tajna, uvijek iznova tjerala da se opet vratim tom čitanju: naime, i moj rahmetli otac je pisao o Poslanikovu životopisu i o tome sačinio jednu manju knjigu koju je naslovio Satetak početnih lekcija o Muhammedovu tivotopisu. Knjigu je podijelio u trideset lekcija i ona se dugo vremena koristila kao udžbenik u vjerskim zavodima, ali i u općem školstvu u kojem su bila predviđena posebna predavanja pod nazivom "Čas Poslanikova životopisa".
Pa i pored toga, nikada mi nije polazilo za rukom da knjigu pročitam u cjelosti, zbog već spomenute zamršenosti i mnoštva digresija u njoj. Tamo su se pred svakim čitaocem isprječavala duga poglavlja s imenima zarobljenih na Bedru, s imenima muslimana koji su učestvovali u Bici na Bedru, a koji su bili Kurejšije ili ensarije, pa onda onih od njih koji su tamo poginuli, zatim koliko je koji od njih i koje mnogobošce pobio, koji su sve stihovi izrečeni o toj bici, te još mnogo drugih stvari koje su nabrajane uz to, kao što je, primjerice, komentiranje kur'anskih ajeta, što nije u direktnoj vezi sa samim životopisom, premda nije niti izvan njega.

Uz to, tu je i još nešto - lanac prenosi laca, kojim je započinjao najveći broj poglavlja Životopisa, a što nema nikakva značaja, izuzev za stručnjake kritičare.

U ovoj svojoj "redakciji" pokušao sam iz knjige izvući samo ono bitno, samo tzv. osnovni tekst, i tako je čitaocu ponuditi u novom ruhu, prijemčivom i privlačnom za čitanje. Istovremeno sam strogo vodio računa o tome da tekst knjige do kraja bude autentičan, kako bi se čitalac njome u potpunosti mogao okoristiti i citirati je baš kao i u njenom izvornom izdanju. U tekstu nisam izmijenio niti jedno jedino slovo, i u tome sam do kraja ostao dosljedan. Kad god sam navodio Ibn Hišamove riječi, uvijek sam ispred njih stavljao njegovo ime ili sam to, kad je to zahtijevao kontekst, činio u fusnoti.

Ostali dio teksta je Ibn lshakov u Ibn Hišamovoj prezentaciji. Lanac prenosilaca sam navodio samo onda kad je to bilo neophodno, svejedno da li se na njega pozivao Ibn lshak ili Ibn Hišam, što sam uvijek jasno razdvajao.

Sve tekstove sam nastojao precizno odmjeriti i tačno omeđiti, a ono što je zahtijevalo objašnjenje - objasniti, u čemu sam se oslanjao na komentatore Poslanikova životopisa, na tradicionalnu literaturu i na oficijelni jezik.
U svakom slučaju, ova moja redaktura jest samo vid olakšice onome ko nema prilike čitati original i ona je spona koja našu današnju omladinu povezuje s njihovim plemenitim, starim naslijeđem.

Dovoljno je to što se ova knjiga može pročitati za samo nekoliko dana i što se tako iz nje vrlo brzo može izvući velika korist, za razliku od originala kojeg je pročitati vrlo teško, a što obično oduzme nekoliko mjeseci vremena.


Molim Allaha da ovu knjigu učini korisnom. Ujedno smatram da sam njom dao i mali doprinos znanosti, a sve što sam želio bilo je da postignem Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo Njegova Poslanika.


U Novom Kairu, 2. rebi'a 1396. - aprila I976. godine

Abdusselam Harun

 


 

"Muhammed, alejhi-s-selam: važniji aspekti ljudskog posvjedočavanja njegova života i djela" - (Pogovor prijevodu sažetka Ibn Hišamove sire dr. Enes Karić) 

Objavjujući ovaj prekrasni prijevod profesora Mustafe Prljače, tj. size i sukus Ibn Hišamove "sire" ili "Poslanikova životopisa", epohalnoga djela koje govori o genealogiji, pretposlaničkom i poslaničkom životu Božijeg poslanika Muhammeda a.s., te njegovoj smrti, kao i mnogim drugim detaljima vezanim za pretke, rodbinu, žene, potomstvo i za misiju ovog najvećeg vjeronavjestitlja čovječanstva, čini nam neobičnu čast da pojavu sizea ovoga djela na bosanskom jeziku popratimo svojim pogovorom. 

Recimo odmah da, među svim Božijim poslanicima, samo Božiji poslanik Muhammed, a.s., ima "sire" ili "životopise", napisane po izravnim svjedočenjima i svjedočanstvima ljudi koji su s njim živjeli, ili slijedili odmah po njegovom vremenu. 

Poslanikova "sira" u islamskoj je civilizaciji jedan od rukavaca, ili bolje kazati jedan od žanrova i štiva sa svetom porukom. Na hiljade je takvih djela nastalo tokom povijesti islama. Djela kao što su "sire", zatim "šema'il", te, npr. djela koja nose naslov "en-neseb eš-šerif' ("časno rodoslovlje", "časna loza") u islamskim bibliotekama zauzimaju mjesto odmah uz Kur'an i hadiske zbirke. Napomenimo da je ova sveta književnost bila i jeste itekako prisutna u Bosni. Ovaj rad Mustafe Prljače nastavlja tu bosansko-muslimansku tradiciju.

 

O intenzivnoj prisutnosti "sire" u Bosni svjedoči i jedan takav rukopis koji se spominje u nedavno objavljenom Katalogu arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa, koji je izašao u izdanju Bošnjackog instituta u Cirihu (Bosnians' Institute, Zurich), priređivači Fehim Nametak i Salih Trako. Naime, jedno rukopisno remek djelo (koje je zavedeno na stranici 181., pod rednim brojem 296 Ms 209) ima naslov An-Nasabu-š-šerif. Buduci da se građa ovog rukopisa u mnogim sadržajima oslanja na sire Ibn Hišama i Ibn Ishaka, potrebno je ovom prilikom navesti šta o njemu sami priređivači, profesori Nametak i Trako, kažu:

 

"Genealogija Muhammeda, a.s., s biografijama njegovih predaka do najstarijih vremena do kojih je autor mogao istražiti podatke. Na L. lb počinje biografija Muhammedova, a.s., a onda slijede:

 

L. 2b biografije amidža Poslanikovih;

 

L. 3a biografije Muhammedovih šest tetaka;

 

L. 3b-4a biografije Muhammedovih, a.s., žena;

 

L. 4b biografije djece Poslanikove;

 

L. 5a biografije Muhammedovih, a.s., unuka;

 

L. 5b biografije amidžića;

 

L. 6a biografije djece tetaka Muhammedovih;

 

L. 6b biografije braće i sestara Muhammeda, a.s., i oca i majke po mlijeku;

 

L. 7a o dvadeset dva vojna pohoda Muhammedova, a.s.;

 

L. 7b o robovima Poslanikovim;

 

L. 8a o slugama i čuvarima u borbi, te o jedanaest Poslanikovih izaslanika;

 

L. 8b o njegovim tajnicima, te o osobnim prijateijima.

 

Biografija Muhammeda, a.s., dana je opširnije, s pregledom njegovih vojni, opisa njegova oružja, odjeće, s opisom toga ko se o njemu brinuo i najzad o njegovoj smrti. Naslovi poglavlja pisani su krupnim zlatnim slovima, oivičenim crnim tankim linijama, a od naslova se lepezasto granaju spomenute biografije i opisi. Neka imena su pisana zelenom, a neka crvenom tintom. Cjelokupan tekst je uokviren debljim zlatnim i tankim crnim linijama. Podataka o ovom djelu nismo našli ni u jednom dostupnom katalogu što ukazuje na mogućnost zaključivanja da je rukopis raritet, a mozda i unikat. L. 10. 20,5x29cm; 16x27 cm; prosječno po 25 redaka na stranici, pisano u svim pravcima. Pismo nesh, lijep, kaligrafski. Tinta crna. Međunaslovi pisani zlatnom, crvenom i zelenom tintom. Neke biografije uokvirene su zlatnim krugovima. Prepisao, iii sastavio, Darwiš Mahfuz b. Muhammad al-Gulsani, 8. muharrema 1031. / 23. studenoga 1621. godine. Povez kožni s utisnutom rozetom, vrlo lijep, originalan. Rukopis ima i zaštitnu kutiju, noviju. Rukopis je bio u vlasništvu Ahmed-efendije, muftije Mostara (podatak na zaštitnom listu). Kasnije je bio u posjedu Derviš Nurije Čengica iz Odžaka (kod Foče) koji ga je poklonio svome šejhu Behauddinu Šehoviću (Sikiriću) (L.la)."

 

Vidimo sasvim zorno da se naša bosanska intelektualna prethodnica itekako zanimala za životopisnu građu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Ovdje ćemo, stoga, u povodu objavljivanja Prljačinog bosanskog prijevoda sižea ovog Ibn Hišamova remek djela, svratiti pozornost čitateljstva na neke važne aspekte života, djela i misije Muhammeda, a.s.

 

II

 

Ibn Hišam spominje rodoslovno stablo Muhammeda, a.s., a često dijelom i rodoslovna stabla njegovih najbližih. Zapaža se već na prvi pogled velika sličnost između rodoslovnih stabala koje navode komentari Kur'ana i podataka o Poslanikovom rodoslovlju koje daje Ibn Hišam, zatim Ibn Ishak, itd. Po tome vidimo veliku vrijednost ovih djela, jer se njima osvjetljavaju odgovori na pitanja: - Ko je bio Muhammed, a.s? - Koja je to ljudska okolina dočekala ovog mekkanskog dječaka? - Ko su svjedoci njegove misije? Ko su mu bile žene? - Kako je ostvario svoje djelo?

 

Sire se, dakle, bave životom Muhammeda, a.s., na način pokazivanja njegove loze i rodoslovlja, njegova pretposlaničkog i poslanicčkog života, opisa njegovih putovanja, bitaka u kojima je branio svoju vjeru, itd. Koliko je u tom pogledu moćan uticaj poslaničkih životopisa na sve druge islamske discipline vidimo i po komentarima Kur'ana. Na primjer, glasoviti komentator Kur'ana Dželaluddin Sujuti (umro 1505. po Isa, a.s.) U svome djelu El-Itkan daje rodoslovno stablo Ibrahima, a.s., koji je predak Muhammeda, a.s., pa veli da je Ibrahim sin Azerov, koji se jos naziva i Tareh, ovaj je opet sin Nahora, a ovaj je sin Saruha, koji je sin Ragua, ovaj je, zatim, sin Faleha, a ovaj je sin Abera, a Aber je sin Saleha, a taj je bio dijete Arfehasda koji je bio sin Sama. Po ovom Sujutijevom fragmentu čitatelj ove Ibn Hišamove knjige vidi da se on, kao i drugi mufesiri, pridržava, gotovo stoprocentno Ibn Hišama, da njegovim tragom prati genealogiju Muhammeda a.s. (Recimo, veli se da je Muhammed, a.s., sin Abdullahov, ovaj je sin Abdulmuttalibov, Abdulmuttalib je sin Hašimov, Hašim je sin Abdu Menafov, ovaj je sin Kusajja... Rodoslovna crta ide tako sve do Isma'ila, sina Ibrahimova, a.s., od koga su, prema svetim rodoslovljima na koje često nailazimo u islamskim rukopisima, nastali Arapi).

 

Poslanikove sire, naravno, navode i rodoslovno stablo Muhammeda, a.s., u onom dijelu gdje se ono penje od Nuha, a.s., do samoga prvoga čovjeka, Adema, a.s. Zanimljivo je ovdje napomenuti da i Hasan Kafija Prušćak, ("Izabrani spisi", uvod, prijevod i bilješke Amir Ljubović i Fehim Nametak, izd. "V. Masleša", Sarajevo, 1983., str. 125.) navodi vrlo sličnu genealogiju Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s., kakvu navodi i nas Ibn Hišam. Navedimo Kafijine rijeći: "On je Muhammed b. Abdullah, b Abdul-Muttalib b. Hišam b. AbdulMenaf ibn Kusayy ibn Kilab ibn Murra ibn Ka'b ibni Lu'ayy ibn Galib ibn Fihr ibn Malik ibn Nadir ibn Kinane ibn Huzajma ibn Mudrika ibn Iliyas ibn Mudar ibn Nezir ibn Ma'add ibn 'Adnan... Od Adnana do Ismaila, pak, u rodoslovlju imamo mnogo razilaženja, no najbliže istini je rodoslovlje koje je iznio Ebul-Abbas Sihabudin Ahmed ibn Imad (...) U svome djelu "Maratibu-l-Enbija". Po toj knjizi Adnan je sin Ubba, (pa loza dalje ide) ibn Udad ibn Ka'b b. Ja'kub b. al-Yasa' b. al-Humajsa b. Salman b. Nubajd b. Hajdar b. Ismail b. Ibrahim b. Tareh ili Azar b. Nahur b. Saruh b. Falah b. Abar b. Salah b. Arfahsad b. Sam b. Nuh b. Lamak b. Muttasalah b. Ahmuh b. Jarad b. Mahlil b. Kajnan b. Anus b. Sit Hitabullah koji je sin Adama, praoca citavog covjecanstva." (130).

 

Šta zapažamo u ogromnoj brizi komentatora Kur'ana i biografa Muhammeda, a.s., spram njegove genealogije? Šta zapažamo iz ovog Ibn Hišamova djela koje je ne samo biografija, vec eksplicira i genealogiju Muhammeda, a.s., i njegovih najbližih saradnika? Prije svega, čitajući "siru"' Ibn Hišama i djela drugih znamenitih Poslanikovih biografa, zapažamo da je Muhammed, a.s., za razliku od svih drugih Bozijih poslanika, rođen POD PUNIM SVJETLOM POVIJESTI. Sasvim se dobro znade iz kojeg je mjesta i zemije, ko mu je otac i majka, ko djed i pradjed. Znade se grad u kojem je rođen, i zemlja, i pleme. On je jedini Božiji poslanik koji nije obavijen mitskim maglama, tamama davnina i nejasnoćama nedostupnih i nepropusnih naslaga proslosti. Iz te činjenice islamski povjesničari, ali i svi drugi, izvode mnoge dalekosežne zaključke. Prije svih treba spomenuti autentičnost stupanja Muhammeda, a.s., i islama u povijest. Pod riječju "autentičnost" mi ovdje mislimo, prije svega, na autentičnost Kur'ana, Božijega Govora i Objave, a potom i na autentičnost opsežnog broja predanja Muhammeda, a.s. K tome, svraćamo pozornost i na veilki broj povijesnih ličnosti, ljudskih svjedoka pred čijim očima je djelovao Muhammed, a.s. Svaki njegov životni detalj, svaka njegova žena, tetka, dijete, unuče, svaki njegov drug jeste poznat.

 

Ovaj prijevod Ibn Hišama iz pera profesora Mustafe Prljače donosi galeriju likova i osoba koji su budni i pažljivi svjedoci svega onoga što je Muhammed, a.s., radio, govorio, rekao bih, čak, svega onoga što je migom ill gestom pokazao! Svaki njegov pokret pomno je bilježen te je njegov život, u poslaničom jednako kao i u pretposlaničkom periodu, poznat do najsitnijih detalja. Stoga se Božiji poslanik Muhammed, a.s., povijesno gledano, izdvaja među svim najvećim širiteljima svjetskih religija, kao vjeronavjestitelj koji vjeru islam objelodanjuje, kako smo naveli, pod punim svjetlom povijesti i povijesnog vremena.

 

U Poslaniku se sabire sveto vrijeme i povijesno vrijeme, i islam, kao svojevrsno jedinstvo toga dvojega, stupa na pozornicu čovjecanstva sa, uz Boga kao svjedoka, iznimno mnogo ljudskih svjedoka. O poslaniku i vjerovjesniku Muhammedu, a.s., imade mnogo detaljnih zivotopisa, a velicanstvene zbirke njegovih predanja, i predanja drugih ljudi o njemu, iznose na svjetlo dana na hiljade svjedočanstava o njegovoj veličanstvenoj pojavi. Upravo će u tome biti glavni razlozi da je i danas Muhammed, a.s., među svim drugim prvacima svjetskih religija, čovjek kojega se u svakodnevnom životu najviše slijedi. Tokom povijesti milijarde muslimana u njemu su imale i imadu svoj uzor u svakodnevnom životu, u prefinjenim detaljima porodičnog ophođenja, društvenog saobraćanja, te u jednoj grandioznoj kulturi i filozofiji muslimanskoga života. Nema sumnje da je on "najoponašenija" osoba koja se uopće pojavila među čovjecanstvom.

 

U ovom Ibn Hišamovom djelu mi često nailazimo na detalje po kojima se vidi kako je Božiji poslanik bio uvijek među ljudskim svjedocima, mnogobrojnim muškarcima i ženama. Stoga je islam vjera koja se od ćovjecanstva prakticira i u svojim detaljima jednako kao i u svojoj cjelini.

 

III

 

O ličnosti Muhammeda alejhi-selam i njegovom odnosu prema vjeri islamski je punovažno govoriti na temelju Kur'ana (dakle, onoga što je o Poslaniku Muhammedu kazao i posvjedočio Allah, dž.š.), zatim Sunneta (onoga što je Muhammed, a.s., rekao sam o sebi ili sto je svojim djelima pokazivao), i na temelju toga šta su o njemu kazali ljudi iz različitih vremena i s različitih stanovišta.

 

Postoji jedno zanimijivo pitanje. Da li se o poslaniku Muhammedu, alejhi-s-elam, može valjano govoriti kao o pojedincu u vjeri, kao o ličnosti koja, da bi vjerovala, ne potrebuje drustvo ljudi, ne potrebuje zajednicu, jer je, našavši se u uzvišenom društvu s Bogom i Objavom, za Muhammeda, a.s., svaka druga zajednica postala suvišna? Na ovo pitanje nije ispravno odgovoriti potvrdno. Naprotiv, Kur'an o Muhammedu, a.s., govori kao o živom covjeku i Božijem poslaniku koji djeluje unutar mnoštva međuse povezanih razina. Njegova vjera i njegova misija ne tiču se samo njega i Boga, nego je posrijedi življenje žive vjere i djelovanje i prakticiranje islamskih pologa na više razina: O Muhammedu, a.s., govori se u Kur'anu kao o čovjeku koji djeluje u vjeri, u povijesti, u društvu, u porodici, u zajednici. Dakle, Božiji se poslanik iz pećine Hira, gdje je dobio Prvu Objavu, vraća u grad Mekku, među zive ljude, vraća se u živo ljudsko društvo koje živi sve svoje probleme.

 

Iz Ibn Hišamove sire vidimo da Muhammed, a.s., nije mistik koji bi iz svoje usamljenosti i druženja sa Božanskom Tajnom izdaleka posmatrao ljude i gradove, premda u njegovom životu imade dosta detalja koje su islamski mistici uzeli kaopar excellence mistične. Muhammed, a.s., isto tako, nije ni filozof (povijesti ili društva) koji bi iz svoje uronjenosti u mišljenje davao zgotovljene sisteme ljudskom društvu, premda, naravno, u njegovom životu zapažamo i otčitavamo i jednu veličanstvenu filozofiju islama. On nije ni revolucionar koji bi u jednome mahu srušio sve staro i uništio svu prošlost, zarad izgradnje novog. Naprotiv, on je Božiji poslanik, koji Objavu prima u etapama tokom dvadeset i tri godine, koji Objavu i njezina načela postupno usadjuje u čovjeka i u ljudsko društvo. Pritom je i sam Muhammed, a.s., taj koji načela Objave živi, živi ih tako što ih ucjepljuje u svoje srce, u svoje djelo i među ljude.

 

Kroz više kur'anskih ajeta mi možemo rekonstruirati ovo mnoštvo razina djelovanja, znaćenja i zračenja osobe Božijega poslanika Muhammeda, a.s. Prije svega, vjera islam ni za njega nije nešto sto je profesija, islam je za njega njegova vjera koju mu objavijuje dragi Bog i u koju i sam Muhammed, a.s., vjeruje. On sam je, dakie, poslanik Božiji - osim drugima - i samome sebi! Prvo samome sebi! Karakteristično je da ga Bozija Riječ u ranom periodu Objave Kur'ana ohrabruje i bodri. "Tvoj Gospodar", "Tvoj Odgajatelj" će te uputiti, On će te podrzati, neće te napustiti - veli se Muhammedu, a.s., više puta. Kaže mu se da nije znao šta je Knjiga niti je poznavao vjerske propise,(1) pa mu se oni objavljuju. Gospodar njegov nije ga "ni napustio, ni omrznuo",(2) čak je i siroće bio, pa mu je Bog utočiste pružio,(3) a bio je i siromah, pa ga je imućnim učiino.(4) Tako mu je i grudi za islam prostranim učinio i teret, koji mu je pleća tistio, skinuo.(5) Obećao mu je da će mu s mukama i tegobom prispijevati i olakšanje.(6)

 

U ovom ranom periodu Muhammedove, a.s., vjere i misije Objava ga ponekada najizravnije oslovljava, reklo bi se čak prisno. Pita ga: Znade li šta je pakao?(7) Znade li šta je Smak Svijeta?(8) Znade li šta je Sudnji Dan?(9) Znade li, nadalje, šta je zvijezda Danica?(10) Bila su to najizravnije postavljena rana pitanja koja su slijedila nakon naređenja da uči u ime svoga Gospodarakoji sve stvara.(11)

 

Ova pitanja, naravno, nisu postavljena da se na njih samo odgovara, već da se posredstvom njih stupi u područje vjere i odgovornosti, osobne odgovornosti, spram onog što treba kasnije uslijediti. Pitanja, k tome, nisu postavljena u jednom satu, danu ili sedmici. Ona su postavljena tokom višegodišnjeg unutarnjeg suočavanja s Kur'anom i osobnog osvjedočavanja u istine vjere i tokom suočavanja sa istinama vjere i ljudima među kojima je te istine širio. Također, nisu to bila samo pitanja koja bi ga učinila budnim za polog vjere, vec su to bila pitanja i polozi koji su bili prvo, samo njemu upućeni, a potom preko njega i svakom drugom čovjeku. Naprimjer, dužnost mu je da probdije noć, osim njenog malog dijela, mora, zatim, probdjeti, polovinu noći ili malo manje od nje, ili čak malo više od nje, i pažljivo izgovarati Kur'an.(12) Mora, isto tako, haljine svoje očistiti,(13) i ne smije prigovarati da je mnogo to što se od njega traži.(14) I radi Gospodara svoga mora trpjeti.(15) Također, stavlja mu se u polog da otrpi na riječi koje mu okolina upućuje,(16) da se kloni onih koji ga u laž utjeruju,(17) ali da lijepo govori sa onim koji hoće da se uputi, makar to i slijepac bio.(18) Čak mu se kaže da ostane uz vjeru pa makar niko drugi ne htio vjerovati.(19)  

 

Nije neobično što su ajeti koji njedre ovakve poruke, hronološki gledano, raniji: pripadaju ranom mekkanskom periodu u većini slučajeva, i poslanik Muhammed, a.s., ih doživljava kao svoj početak širenja islama, prvo u svojoj porodici, a zatim i šire. Biografi Božijeg poslanika (vidimo to i iz Ibn Hišamove "Sire") tvrde da su njegove lićne tegobe bile tada možda najteže. Često mu se pomaljala strepnja i strah pred velikim zadatkom Objave. Zaista, apsurdno je kad islamski literalisti tvrde da Božiji Poslanik nije osjecao strah, kad u Kur'anu imamo sasvim drugačije tvrdnje: on nije melek već čovjek i ljudima se kao poslanici šalju ljudi.(20) Štavise, i drugi Božiji poslanici u Kur'anu se opisuju i kao bića koja su često strahovala, a Muhammed, a.s., bi, veli se u Kur'anu, tražio da ga prekriju plaštom.(21) Također, od napora priopćavanja Objave čelo bi mu se orosilo znojem.(22) Kada je jednom prilikom otišao u gradič Taif da poziva u islam, udarili su ga kamenom i iz čela mu je potekla i krv.(23) Za njegove najbliže u tome svemu bili su argumenti da je Muhammed, a.s., čovjek i Božiji poslanik, on se ženi, ima djecu, hoda po trgovima Mekke i sebi ne može, ako Bog drugačije odredi, priuštiti korist ili otkloniti štetu.(24) Kod njega nisu ni riznice blaga,(25) sebi ne prisvaja poznavanje tajni onoga svijeta (gajba),(26) niti je izuzet od smrti.(27)

 

Ovakvu tekstualnu evidenciju iz Kur'ana potrebno je uzimati i kao pouzdan dokaz o ljudskoj i poslaničkoj naravi poslanika Muhammeda, a.s. To se u milionima muslimanskih srdaca nosi kao svjedočenje o Muhammedu, a.s., da je on - Božiji rob i Božiji poslanik! Poslanicke "sire" dokazuju ponajbolje da je pogrešno govoriti o njegovoj osobi na način hiperboliranja i hipostaziranja njegove ljudske naravi i njegovih sposobnosti. Pogrešno je gledati na Muhammeda, a.s., kao na mitsku ili mističnu osobu, osobu nadnaravnih i čudotvornih moći. Jedino nadnaravno sto je on pri sebi imao jeste Kur'anska Objava, Božija objava koja mu se priopčavala. Legendarna i mitska građa o Muhammedu, a.s., na koju ponekad nailazimo u starijim islamskim djelima, ne doprinosi mnogo pravom gledanju na Muhammeda, a.s. Recimo, npr., da je vidio pozadi u istoj mjeri kao i naprijed, suprotno je mnogim činjenicama iz njegova zivota, pa i onoj koju biografi navode: U Taihi su mu, kako smo naveli, povrijedili glavu, da je mogao svakako bi izbjegao taj udarac! U vojni na Uhudu bio je ranjen, i da je imao nadnaravne sposobnosti u tom času bi ih iskoristio i od "sebe odstranio nesreću". Kako je, međutim, i on, kao i svaki drugi čovjek, od krvi i mesa, do ranjavanja je došlo. Također, Muhammed, a.s., je govorio da je cijelog života osjećao posljedice djelovanja zatrovanog mesa koje je stavio jednom prigodom u usta, te i taj događaj treba shvatiti i na način da ni njega, premda je Božiji Poslanik, otrov ne štedi.(28)

 

Muhammed, a.s., od ljudi se razlikuje samo po tome što je Božiji poslanik, što je priopčitelj Objave. Razlikuje se po izravnoj vezi koju je imao sa dostaviteljem Objave, Džibrilom. Razlikuje se po tome jer je njegov moral bio sam Kur'an, kako se veli u jednom predanju. Ni Objavu nije mogao primati kad je njemu volja. Tako bi nekada, npr. žurio da je brže saopći, ili zapamti, pa mu dragi Bog u Kur'anu veli da ne žuri.(29) I, budući da je Božiji poslanik, od njega se traži da vjerno prenese Objavu i da se prvi potčini njezinom diktatu. A ako to ne učini, Bog će mu presjeći žilu kucavicu.(30)

 

Imamo dojam da je glavna pogrješka u nekim nasim današnjim opservacijama o Poslaniku ta da se od njega hoće po svaku cijenu vidjeti nadnaravni Muhammed, "kristijanizirana" osoba. Za takvo što ni Kur'an, a ni autentični Sunnet, ni autentične biografije o njemu ne daju nam povoda. Muhammed, a.s., nije "Božija riječ", kao sto se veli za Isa, a.s.(31) Muhammed, a.s. je prenositelj Božije riječi, ali ne puki prenositelj koga se to što prenosi ne bi ticalo: naprotiv, sam je njegov život jedna forma Kur'ana, primijenjenoga Kur'ana. Punina vjere Božijeg poslanika, međutim, osobita je jer, kako tvrdi Halefullah Ahmed, Kur'an i Hadis/Poslanikovo predanje - ako se znalački čitaju - pružaju bogatu evidenciju o mozaiku sudbina svih Božijih poslanika sabranih u Muhammedovom a.s., životu.(32)

 

Dobro je napomenuti da Muhammed, a.s., objedinjava u cjelinu veći dio sunneta\blagoslovljenih običaja prethodnih Božijih poslanika. On posti njihove obavezne i neobavezne postove, čini hidžru, jer su je, zarad uspjeha svoje vjere, činili i Ibrahim, Musa i mnogi drugi vjeronavjestitelji. Traži se čak neka vrsta simbolicne veze između Poslanikovog sklapanja braka sa Koptinjom Marijom i Ibrahimovog, a.s., braka sa Koptkinjom Hadžerom. Ovakvih detaija koji su zajednički mnogim Božijim vjeronavjestiteljima ima mnogo. Kur'an priznaje, u načelu, sve ove sličnosti samim činom naredbe da se Muhammed, a.s., sa svojim sljedbenicima okreće neko vrijeme u namazu prema Jerusalemu. Shvatiti valjano ovaj čin znači biti svjestan da je Jerusalem, sa svojim Hramom, veliki baštinik monoteizma, te da naređenje okretanja lica u namazu prema Mekki islam nije uveo sve dok se nije prethodno, s velikim štovanjem, stavilo muslimanima do znanja da su Ibrahim, Musa, Isa, i drugi prethodni vjerovjesnici od Boga donosili istu istinu, jedinstvenu u svojoj osnovici i vječnu.

 

Kada se povezuje Poslanikovo vjerovanje i praksa sa vjerovanjem i praksom drugih Božijih glasnika, kur'anske riječi: "Tebi se Muhammede ne govori drugo, osim ono što se i drugima poslanicima prije tebe reklo",(33) treba tumačiti i tako da je svim Božijim poslanicima, zajedno uzev, Bog saopćio ono što je Muhammedu, a.s., saopćio u cijelosti samom. Po tome je on odabran, jer ovi poslanici njega nagovještavaju, a on potvrđuje, opečačuje i dovršava njihovu zadaću.

 

IV

 

Ne može se, međutim, valjano govoriti o vjeri Poslanika a da se ne spomene njegov osobni i porodični zivot. I tu Muhammed, a.s., živi vjeru islam pred očima toliko mnogo njemu prisnih svjedoka, njegovih žena. Vidimo to i po imenima tih časnih supruga, imenima koja cu ponajčešće navedena u ovom Ibn Hišamovom djelu. Te su odvažne supruge svaki Poslanikov detalj pomno motrile i pamtile, on je i tu bio najizravnije usred prebogate bujice života i svega što život nosi! Mi i tu Muhammeda, a.s., vidimo kao čovjeka koji živi život različit od života mistika, filozofa, monaha: naprotiv, on zivi život i utemeljuje obrasce životu koji je prebogat dinamikom u kojoj ga vidimo kao Božijeg poslanika, kao zapovjednika Zajednice, kao suca, kao borca u odbrani vjere, napokon, kao muža, kao oca, kao punca, kao zeta...

 

Ovo Ibn Hišamovo djelo spominje te časne gospodje, žene Božijeg poslanika, i na više stranica govori o njima. Potrebno je napomenuti da se biografska djela o Poslanikn najčešće podudaraju sa komentarima Kur'ana kad je posrijedi sljedećih jedanaest zena:

 

1) Hatidža kći Huvejlida,

 

2) Sevda kći Zema'a,

 

3) Aiša kći Ebu Bekra,

 

4) Hafsa kći Omera,

 

5) Zejneba kći Džahša,

 

6) Zejneba kći Huzejme,

 

7) Ummu Selema Hinda, kći Ebu Umejjeta,

 

8) Ummu Habiba kći Ebu Sufjana,

 

9) Mejmuna kći el-Harisa,

 

10) Džuvejrija kći el-Harisa, i

 

11) Safijja kći Hujejja.(34)

 

Ovome treba pridodati Mariju Koptkinju, robinju, koju je Poslanik oženio, oslobodio i koja je primila islam, koju Ibn Hišamova sira, kao i draga takva bibliografska djela, spominje. Razlike u broju Poslanikovih žena, koje se ponekada pomaljaju od izvora do izvora, posljedica su prije svega burnoga i bitkama i bojevima ispunjenog vremena u kojima je ovim ženama, najčešće hudovicama, brak značio opskrbu i sigurnost. Recimo ovdje ukratko ko su bile ove njegove žene, te časne gospodje ili "majke vjernika", kako ih naziva sam Kur'an (u suri El-Ahzab, 6. ajet kaže se: "Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih, a njegove su žene kao njihove majke!").

 

1. Hatidža kći Huvejlida, prva je žena Muhammeda, a.s. Oženio ju je prije poslanstva, u svojoj dvadeset petoj godini, a njoj je bilo četrdeset godina i bila je hudovica. Božiji poslanik je uvažavao Hatidžu zbog njezine odvažnosti, pameti i oštroumnosti. Upravo u ovoj razlici u godinama vidimo da Muhammedu, a.s., nije nipošto u ovim ženidbama bio cilj strast i pozuda, naime, njegovi neprijateiji žele kazati da ga je u tolikim brakovima rukovodila strast i požuda.(35)

 

Naprotiv, zženidbu s Hatidžom komentatori Kur'ana posmatraju prije svega kao brak u kojem je Muhammed, a.s., stekao, osim čestitu i radinu suprugu, i porodicni oslonac pred nastupanje poslanstva. Inače, Hatidža je ponijela čast prve žene koja će primiti islam.(36)

 

Božiji poslanik je sa Hatidžom proveo cvijet svoje mladosti, kako veli komentator Kur'ana Es-Sabuni, i nije se oženio s drugom ženom dok je ona bila živa, niti je ikog volio kao nju. Stoga je Aiša, kasnija žena Bozijeg poslanika, bila ljubomorna na nju kad god bi je Muhammed, a.s., spominjao, premda je Hatidža, već mnogo prije ženidbe Muhammeda, a.s, sa Aišom, preselila na Ahiret i Aiša uopće nije Hatidžu ni vidjela, kako to svjedoci i poznati saudijski komentator Kur'ana Muhammed Ali Sabuni.(37)

 

2. Sevda kći Zam'a je, vremenskim slijedom, druga žena Muhammeda, a.s. Oženio ju je nakon smrti Hatidže. I Sevda je bila hudovica, bila je starija od Muhammeda, a.s.(38) Božiji poslanik se njome oženio jer je bila muhadžirka, prvi muž joj je umro nakon druge hidzže u Abesiniju. Nakon toga Sevda je ostala sasvim sama, ako bi se vratila svojoj porodici prisilili bi je da se vrati idolopoklonstvu ili je na muke stavili.(39)

 

3. Aiša kći Ebu Bekra je jedina medju njegovim časnim ženama, koja nije bila hudovica, već djevojka.(40)

 

Aiša je bila izuzetno pronicljiva, najoštroumnija među Poslanikovim ženama, k tome, znanija od mnogih muškaraca.(41) Sabuni bilježi da su joj prilazili mnogi Drugovi Božijeg poslanika i pitali je o propisima vjere kad su im bili zamršeni i nerazgovjetni, a ona ih je objašnjavala...(42)   (Božiji je poslanik, a.s., veli Sabuni, volio Aišu više nego li svoje druge žene.)(43)

 

4. Hafsu, kćerku Omera ibn el-Hattaba, Muhammed, a.s., je oženio kao hudovicu. Muž joj je poginuo u vojni na Bedru. Ovaj brak sa Hafsom bio je njezinom ocu Omeru počast, kako to veli Sabuni. K tome, sam je Omer bio zainteresiran da mu se kćerka uda za Muhammeda, a.s., zato što je brak, kako kaže Sabuni, najbolje sredstvo za izgradnju uzornoga društva...(44)   (Hafsa je imala šezdeset godina kad se Poslanik njome oženio. Kao što je slučaj i sa drugim ženama, njegov je brak i sa Hafsom imao za cilj učvršćenje rane islamske zajednice.)

 

5. Zejneba kći Huzejme. Muhammed, a.s., ju je oženio nakon ženidbe sa Hafsom. Zejneba kći Huzejme, tvrdi komentator Kur'ana Sabuni, bila je hudovica šehida islamskoga po imenu Ubejde ibn el-Harisa, koji je poginuo na Uhudu. Njegova žena Zejneba bila je na Bedra pružajući prvu pomoć ranjenicima, veli Sabuni. Komentatori Kur'ana vele da je imala seždeset godina kad ju je Poslanik oženio, kod njega je poživjela dvije godine, a zatim je umrla.

 

6. Zejneba kći Džahsova bila je razvedena žena Zejda ibn Hariseta. Nakon što ju je Zejd pustio, Božiji poslanik ju je oženio, da bi se ovim brakom ukinula novotarija posinjavanja (jer je Zejd bio posinak Poslanikov prije poslanstva).(45) Šerijatom je dozvoljeno ženiti se bivšim (tj. propisno razvedenim) ženama posinaka.

 

7. Hinda Ummi Seleme je sedma žena Božijeg poslanika. I ona je bila hudovica. Njezin muž Abdullah ibn Abdul-Esed je među prvima primio islam, učinio je hidžru u Abesiniju sa svojom ženom Hindom Ummi Selemom. Na tom putu ona je rodila kćerku. Po povratku, on je poginno kao šehid u boju na Uhudu. Ummu Selema je sa djetetom ostala nezbrinuta, pa joj je brak sa Božijim poslanikom bio žastita pred mnogobrojnim nesigurnostima.

 

8. Ummu Habiba je, takodjer, bila hudovica, kćerka Ebu Sufjana. Božiji poslanik ju je oženio sedme godine po hidžri kao hudovicu Ubejdullaha ibn Džahsa, koji je umro kao muhadžir u Abesiniji.

 

9. Džuvejrija kći el-Harisa bila je, također, hudovica. Njezin muž Musafi' ibn Safran bio je iz plemena Benu Mustalik i poginuo je u jednoj vojni koju je to pleme vojevalo protiv islama. Muž joj je bio jedan od najokorjelijih protivnika islama.(46) Ona je tom prilikom zapala u ropstvo kod muslimana i Muhammed, a.s., joj je samim brakom ponudio slobodu. Ovim su se brakom, nema sumnje, nagovijestili putevi dobre volje i saradnje između muslimana i plemena Benu Mustalik.

 

10. Safijja kći Hujeja bila je također hudovica. Poticala je iz jevrejskog plemena Benu Kurejza koje je živjelo u Hajberu, a muž joj je poginuo prilikom muslimanskog oslobađanja ovoga mjesta. Ona je bila ugledna i dostojanstvena soja u plemenu Benu Kurejza. Božiji poslanik ju je pozvao i predložio joj, alternativno, dvije stvari: - ili da je oslobodi i oženi, da mu tako bude žena - ili da je oslobodi i da se ona priključi svojima.   Jevrejka Safijja odabrala je prvu mogućnost i postala Poslanikova žena.(47) Safijja je prihvatila kasnije islam.

 

11. Mejmuna kći el-Harisa, bila je također hudovica. To je posljednja žena koju je Poslanik, a.s., oženio.

 

Ovdje je razložno navesti razloge ovih ženidbi Muhammeda, a.s. Prije svega potrebno je ove razloge proučavati u odnosu na kontekst ondašnjeg društva i na njegovu dinamiku. Ne treba smetnuti s uma da je Mnhammed, a.s., ženio ove zene i zbog toga što je bio muž, odgovoran muž svoje kuće. Ali, ako bismo samo na tome stali tad ne bismo iscrpili svu istinu njegovog porodičnog života kao Božijeg poslanika.

 

Navedimo, stoga, da komentatori Kur'ana navode četiri važna znamenja u brakovima Muhammeda, a.s. Komentator Kur'ana, Muhammed Ali es-Sabuni, veli da su ta četiri znamenja sijedeća:

 

a) Podučavanje islamu,

 

b) šerijatski razlozi,

 

c) društveni razlozi, i

 

d) politički motivi.

 

Svratimo, ukratko, pozornost na svaku od ovih tacaka.

 

a. Podučavanje islamu.

 

Temeljni cilj višeženstva Poslanikovog jeste u tome da se priprave učiteljice za zene. Islamsko društvo je bilo u nastanku, te njegove supruge podučit će druge žene propisima Šerijata jer, žene sačinjavaju pola društva. Naime, kultura islamskog porodičnog i bračnog života prožeta je mnogim Šerijatskim propisima kao što su bračni, zatim propisi o menstruaciji, o porođajnom čišćenju, kupanju bračnih partnera poslije bračne noći i opčenito propisi o čistoći.

 

Poznto je da biografi Muhammeda, a.s., opisuju kao osobu potpunog stida. Komentator Kur'ana es-Sabuni veli da hadiska djela govore da je Muhammedov, a.s., "stid bio veći od nevjestinog u prvoj bračnoj noći". Stoga je razumljivo da on nije mogao drugim ženama izravno odgovarati na sva njihova pitanja o kulturi bračnoga života. On im je ponekada o tome govorio metaforički, ali su njegove žene drugim ženama prenosile na izravan način šerijatske propise o porodicnom i bračnom životu. Klasična islamska vrela krcata su predanjima u kojima vidimo Poslanikove, a.s., žene kako objašnjavaju Šerijatske propise. Navedimo ovdje jedan egzemplarni tekst koji baca više svjetla na dinamiku ranog islamskog drusštva:

 

"Došla Ummu Sulejma, žena Ebi Talhe, Božijem poslaniku, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, i upitala ga: 'Božiji poslaniće, Bog se ne stidi istine. Da li se žena mora okupati kada polucira?', pa joj je Božiji poslanik, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, kazao: 'Da, mora se okupati kada vidi sekret (od poluciranja)!'"(48)

 

Hadiska literatura je prepuna ovakvih primjera gdje se pojavljuju žene, bilo Poslanikove supruge ili žene njegovih drugova, koje su bile učiteljice i odgojiteljice kasnijih islamskih naraštaja.

 

b. Ustanovljenje šerijatskih propisa navodi se, kako smo vidjeli, kao drugi razlog viseženstva Muhammeda, a.s. Primjerice, predislamski su Arapi imali instituciju posinjavanja, tj. da počnu musko dijete zvati sinom, premda to dijete nije od njihova potomstva. Pritom su tom djetetu pridavali važnost kao da je njihovo rođeno. Šerijatsko pravo ukida instituciju posinjavanja. Sam Božiji poslanik je prije poslanstva posinio Zejda ibn el-Hariseta, kako smo vidjeli naprijed, i, dolaskom islama ta je institucija ukinuta, jer Kur'an je kategoričan u tvrdnji: "

 

Posinke zovite po očevima njihovim, to je kod Allaha pravednije!" (Ahzab, 5.)

 

U istoj je ravni i ženidba sa ženom posinka (koja je, naravno, prethodno propisno razvedena). Muhammed, a.s., oženio se Zejnebom kćerkom Džahsovom, koja je prethodno bila udata za Zejda ibn el-Hariseta, njegovoga posinka prije poslanstva.

 

c. Društveni razlozi viseženstva Poslanikovog navode se u islamskim djelima na trećem mjestu po značaju. Brak je u islamu važna institucija, njome se ustanovljavaju i učvršćuju mnogobrojne prisne ljudske veze, odnosi i prijateljstva. Tako je brak Muhammeda, a.s., i Aiše, Ebu Bekrove kćerke, osim što je bio brak sa svim značenjima te riječi, pojačao i prijateljstvo između njih dvojice. Također, i ženidba sa Hafsom, kćerkom Omera ibn el-Hattaba, pojačala je i učvrstila prijateljstvo Muhammeda, a.s., i Omera.

 

Srodstvo po tazbinstvu u islamu se od ranoga doba iznimno cijenilo. To vidimo i po činjenici da je treći halifa Osman ibn Affan bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Ovdje, također, treba spomenuti i Aliju ibn Ebi Taliba, islamskog viteza, koji je bio muž Fatime, kćerke Muhammeda, a.s.

 

d. Politički razlozi

 

Poslanikova viseženstva su, također, nesumljivo važna. U ocjeni svih razloga Poslanikove poligamije, a posebno političkih, treba imati u vidu mjesto i vrijeme u kojem se razvija muslimanska zajednica, kako smo to prethodno kazali. Neke je žene Božiji Poslanik oženio da bi tim brakom pomirio ljude i pridobio njihova srca. Razgovijetno vidimo da su, uglavnom, sve Poslanikove žene bile hudovice čiji su muževi umrli u muhadžerluku u koji su se iselili radi očuvanja islama, ili su poginuli na Bedru, Uhudu, i drugim vojnama.

 

V

 

Božiji poslanik, recimo to još jedanput, stupa u svoju misiju okružen mnogobrojnim svjedocima, muškarcima, ženama, djecom... On poslanički i vjeronavjestiteljski djeluje, pretežno u gradskim sredinama, Mekki (trinaest godina) i Medini (deset godina), a posjetio je Jerusalem za vrijeme mi'radža (noćnog putovanja u više sfere univerzuma) i gradić Taif, neposredno pred mi'radž, te mjesto Džuhfu, i još neke oaze.

 

Činjenica mi'radža jeste, također, bremenita predivnom simbolikom! Iz najuzvišenijih sfera mi'radža Poslanik se vraća među ljude, vraća se usred bujice neprekidnog kolanja ljudskog života tako kako se on živio u politeističkoj sredini. Kao što se nakon prvih objava u pećini Hira vratio među ljude, u grad Mekku, tako se i iz najuzvišenijih razina mi'radža vraća opet u Mekku, među ljude! Tim politeistima, ma koliko bili utonuli u politeizam, o islamu je Poslanik govorio i tražio da se čuje njegov glas. Mnogi ljudi čija se imena spominju i u ovom Poslanikovom životopisu bili su nekada politeisti. Poslanik im je svojim postupcima omilio islam.

 

Činjenica da Muhammed, a.s., objelodanjuje kur'anska poglavlja i ajete, koje mu Bog objavljuje, u gradovima Mekki i Medini, pred tako mnogo svjedoka, ima dalekosežne plodove po islam. Poslanikova ljudska okolina jeste svjedok ulaženja Kur'ana, Božije Riječi, iz vječnosti u vrijeme i u povijest! Svi ti mnogobrojni ljudi i žene u Mekki i Medini posvjedočuju načine Poslanikovog primanja Kur'ana i, jamačno, to je najodlučniji faktor da će oni, do posljednjega, prići Poslaniku i prigrliti islam nakon nešto više od dva desetljeća (od 610-632. god. po Isa a.s.). Stoga je najveći dokaz Muhammedova, a.s., poslanstva (uz, na prvom mjestu, naravno, Božansko svjedočenje da je on poslanik) upravo samo objavljivanje Kur'ana, postepeno "spuštanje' Kur'ana, koje su pomno i u svim detaljima pratili ovi mnogobrojni svjedoci objavljivanja Kur'ana, ovi vidioci, slušaoci, ukratko, sudionici ulaženja tog Svetog Govora i Svetog Teksta u vrijeme, u povijest. Nikada ovi mnogobrojni ljudski svjedoci Poslanikove misije nisu primijetili bilo kakvu manjkavost u Poslanikovom primanju Kur'ana, nikada ga nisu vidjeli da memorira Kur'an, nikada nisu zapazili da ga zaboravlja, i sl.

 

Stoga su kur'anska činjenica i kur'anski fenomen od samog svog zasijecanja u zemaljsko vrijeme i ljudsku povijest utemeljili čvrstu muslimanskn zajednicu, ummet u svojemu zametku. Poslaniku su ponekada objavljene odjedanput cijele sure, i on bi ih izravno diktirao svojim pisarima (koje spominje i ovaj životopis). Nikada se nije dogodilo da Poslanik u pogledu Kur'ana sebe demantira. Eto, tu su temeljni razlozi zašto mi ovdje toliko mnogo insistiramo na ljudskom posvjedočavanju Kur'ana, Poslanikovog primanja Kur'ana i Poslanikovog odnosa prema Kur'anu!

 

Ovaj Poslanikov životopis jeste prvorazredni dokument koji brižljivo njedri popis tih svjedoka i sudionika prvih velikih kur'anskih stupanja u ljudsku povijest. Ovo je popis ljudi koji su se osvjedočili da je Muhammed, a.s., valjano prenio posljednji Božiji testament čovjecanstvu! Muslimani su već od Siffina (657. Po Isa a.s.) imali, unutar svojih redova, mnogobrojne političke i sektaške sukobe, trvenja i, staviše, krvave ratove, ali su Kur'an i njegova autentičnost ostali za sve njih neupitni. Mogli su ga različito tumačiti, i doista je sve do danas to i bio slučaj, ali musilmani su ostali vjerni cjelini duha islama i stoprocentnoj autentičnosti Kur'ana. Ne postoji muslimanska kritika Kur'ana! Ta je knjiga zadržala svoje sveto mjesto u muslimanskom mentalitetu. I danas, u epohi modernizma i postmodernizma, Kur'an zadržava sveto mjesto u islamskoj kulturi. Nema sumuje da će taj Sveti Tekst u u budućnosti inspirirati jedinstveni kulturni i moralni tonalitet muslimanskog svijeta i muslimanskog pogleda na svijet, bez obzira na to koliko mogli biti razilčiti politički ambijenti u kojima će muslimanski svijet živjeti.

 

Nema nimalo sumnje, isto tako, da je Muhammed, a.s., svojom misijom priopćavanja Kur'ana pred velikim brojem svjedoka, u koje se ne može objektivno sumnjati, utemeljio ovakvo muslimansko držanje spram Knr'ana! K tome, po ovom Ibn Hišamovom djelu vidimo da se Kur'an javlja u sredini gdje se islam, s jedne strane, i kršćanstvo, judaizam i politeizam, s druge, susreću ili sukobljavaju, ili se pak u različitim povijesnim epohama radilo o različitim savezima, tako da, osim muslimana, imademo i kršćane, jevreje i politeiste\mušrike koji su svjedoci svekolike pojave Muhammeda, a.s.

 

Arabijski region Hidžaza je, u to vrijeme, umnogome svijet u malom. Hidžaz i Arabija iz VII stoljeća po Isa, a.s., anticipiraju, načelno, kasniju povijest islama, judaizma i kršćanstva u glavnim smjerovima njihova dodira, zatim njihova življenja u mnogoreligijskim sredinama (kakva je bila nekada Španija, te kakve su, npr. i danas Bosna, Egipat, Palestina...) ili, pak, anticipiraju njihova nesrećna sukobljavanja. Poslanik i veliki broj ljudi koji su dugo godina bili svjedoci njegova pologa, o kojima ovo Ibn Hišamovo djelo govori kao o svojoj glavnoj temi, nisu bili zajednica izvan života, zajednica osamljena unutar zidova koji ih odvajaju od života. Stoga je i Kur'an u periodu od dvadeset tri godine ušao u život: zapravo mekkanski i medinski život, malo pa malo, stupio je u islam.

 

Ovo djelo, istakli smo dasad više puta, u prvi plan stavlja Muhammeda, a.s., zatim govor o porodičnom životu i njegovoj rodbini, što će reći u odnosu Muhammeda, a.s., prema drugom i njegovim vezama sa drugim ljudima, govori potom o njegovoj odjeći, načinu ponašanja, Poslanikovim bojevima u odbrani vjere, o njegovom oružju, a k tome govori i o njegovim pisarima i izaslanicima... Napokon, padsjetimo se, govori i o Poslanikovoj smrti.

 

Ukratko, vrijedno djelo zbori o Poslaniku islama nabrajajući ljudske svjedoke njegove grandiozne pojave i njegova djela, govori o njemu i njima, tim ljudima, u vezi sa glavnim aspektima njegove misije, u vezi sa vjeram, društvom\zajednicom, radom, borbom, rukovođenjem... Na svakaj toj razini Muhammed, a.s., je iskusio osabnu težinu svakodnevnog bremena vjerujućeg čovjeka, jer, koliko god mu dragi Bog pomagao, ni sam Muhammed, a.s., nije zaboravljao niti zapostavljao svoj udio!

 

No, zar nije nesto čudno u tome da se uz Božijeg poslanika spominje i oružje?!

 

Ibn Hišam spominje nekoliko njegovih mačeva, strijela i lukova, kopalja... Ovo pitanje se često postavljalo. No, nema niti jedne poslaničke pojave, bilo da o njoj zbori Kur'an ili Biblija, a da uz tu pojavu nije pridružena i mnogolika borba, pa i borba zarad odbrane vjere.

 

Prisjetimo se da Isus u Novom Zavjetu veil: "Nisam došao da donesem mir, nego mač!" (NZ po Mateju, 10\34). Ali, važnije od Poslanikove borbe jeste to kako se on sa svojim suborcima borio!

 

Uvođenje pravila i zakona u borbu i u rat jeste veličanstvena zasluga islama i Poslanika. Islam ne laska čovjeku, on prilazi čovjeku uvažavajući činjenicu kakav covjek jeste, uvažavajući glavne konstante njegove ljudske prirode, te bi i čovjek trebalo da prilazi sebi bez laskanja! Nije islam izumio borbu i rat (jer, otkad je čovjeka otad je i vjere, i rata, i ljubavi, i rada, i smrti...), nego islam želi borbu i rat privesti pravilima i zakonima, želi ih zakonima ograničiti i sputati. Ili, kako to dobro kaze Frithjof Schuon: "Islam nije izumio borbu: svijet je stalna neravnoteža i živjeti znači boriti se. Ova borba je, međutim, samo jedan aspekt svijeta i ona iščezava sa postizanjem cilja zbog kojeg se vodi: čitav Kur'an je prožet i tonom "snažne" vedrine..."(49)

 

Eto, stoga mi Poslanika vidimo u detaljima ove cjeline, vidimo ga kako zabranjuje vojevanje protiv nejakih, malodobnih, protiv svećenika, vidimo ga kako zabranjuje nasumično posijecanje stabala... Jer, kad god čitamo životopise Poslanikove uočavamo da biti Božiji poslanik ne znači, i nije nikada znacilo, prestati biti čovjek: biti Božiji poslanik, također, ne znači da će drugi ljudi u njemu gledati samo Božijeg poslanika a ne istovremeno i čovjeka!

 

Također, biti Božiji poslanik ne oslobađa Muhammeda, a.s., niukoliko osobnih dužnosti u vjeri. Njegove supruge, Aiša i Zejneba, prenose biografi, saopćavaju predanja da je Muhammed, a.s., taj čovjek koji je imao par mačeva, lukova i strijela, cijele noći provodio u namazu klanjajući sam, da su mu ponekad vidljivo otjecale noge.(50)

 

Nije potrebno posebno isticati da je u tome nepobitan argument Poslanikove osobne vjere: naime, i u vremenu koje je provodio kod svojih supruga vidimo da polog vjere u Poslanika nikada ne jenjava. Stoga njegova vjera istovremeno izaziva divljenje, gordost, ali njegovi nas saosjećajni ljudski postupci često dovode do ganutosti.

 

Dakako, Poslanikova vjerska praksa nikada ne prelazi u monaštvo i asketizam, (premda su, kako smo istakli, islamski mistici u njegovim postupcima pronašli mnogolike obrasce svoje prakse), te nije bila rijetkost da su Poslanika viđali i nasmijanog u krugu svoje porodice, prijatelja i drugova. Nekada bi se toliko nasmijao da su mu se, kako tvrde biografi, ukazali i divni zubi kutnjaci. K tome, bilo je situacija kad se znao i naljutiti da bi mu skočila čeona žila. Ali se opet bilježi, također, da je nekom prilikom spriječio Ebu Bekra(51) da otjera djevojke koje su se na Bajram veselile uz zvuke defova.(52)

 

Sve su ovo situacije u kojima ga razgovjetno vidimo kao Božijeg poslanika i kao čovjeka. Poslanikova snažna osobna vjera očituje se i u susretima s ljudima drugačijih svjetonazora i religija. I u tome vidimo svu isprepletenost kasnije povijesti islama sa poviješću judaizma, kršćanstva i mnogih drugih vjera Bliskog, Srednjeg i Dalekog Istoka, kao i prepletenost s poviješću dodira tih vjera na zapadnim stranama covječanstva. U glavnim konturama, dakle, već su Poslanikovi susreti sa jevrejima, kršćanima, idolopoklonicima, itd., zacrtali glavne tokove povijesti islama. S jevrejima je u Medini sklopio savez, kada je nastala tzv. Medinska povelja, u kojoj se na jednome mjestu spominje da su muslimani i jevreji u Medini jedan "ummet", jedna zajednica. Protiv jevrejskih plemena Poslanik nije ratovao da bi zatro njihovu vjeru: radilo se, kako bilježe Poslanikovi biografi, o sukobima kojima se htjelo anulirati izdajstvo principa Medinske povelje od strane nekih jevrejskih plemena koja su, u kasnijim etapama razvoja muslimanske zajednice u Medini, sarađivali sa idolopoklonicima. Da islam ne vojuje protiv kršćana i jevreja dokaz je upravo sama povijest islama: kršćani i jevreji su islamskoj kulturi i civilizaciji bili istaknuti učitelji, filozofi, ljekari, trgovci, poslovni ljudi.

 

Islamski istok nije poništio kršćanski istok niti jevrejski istok. Toga bismo se uvijek trebali prisjećati kad govorimo o susretu kršćanstva, islama i judaizma u Evropi i na Zapadu općenito. I islam imade pravo na postojanje svoga Zapada zajedno i paralelno sa postojanjem jevrejskog i kršćanskog Zapada! Ovdje je potrebno prisjetiti se kako je Poslanik lijepo dočekao kršćane iz Nedžrana i pružio im hladove svoje džamije da se odmore. Sa kršćanima veze razumijevanja traju jos dok je bio u Mekki: progonjene muslimane poslao je kršćaninu Nedžsiju (Negusu) u Abesiniju i pouzdao se u njega da će muslimanske muhadžire spasiti, a Nedžasi je to, doista, i učinio. U znak zahvalnosti i snažne vjere Nedžasijeve, Poslanik mu je, kad je čuo za njegovu smrt, klanjao dženazu.(53) O ovome ne postoji tekstualna evidencija u Kur'anu; to je, dakle, jedan od detalja u kojemu ima dosta traga osobnog Poslanikovog odnosa prema svojim savremenicima.

 

Rukopis En-Nasabu eš-Šarif, koga smo spomenuli na početku ovoga našeg pogovora, spominje da je "Negus poklonio Poslaniku papuče jednostavne izrade, pa ih je Poslanlk obuvao…" 

 

Poruke Kur'ana o "različitosti ljudskih jezika kao dokazu Božijem"(54) i o "različitim bojama ljudskih koza kao dokazu da Bog jeste"(55) Poslanik je, na izvjestan način, osobno proveo u život. Mnogi Abesinci, među njima prije svih crni Bilal, primili su islam i u Poslaniku imali odanog prijatelja Selman el-Farisi, dakle Selman Perzijanac, bio je Poslaniku često pri ruci. Jezici ovih ljudi i drugačija boja njihove koze Poslaniku nisu nimalo smetali. I sam je Poslanik svojim držanjem doprinio da je u kasnijoj povijesti islama sasvim nepoznat problem rasa. Bijeli, žuti i crni gradili su i grade svijet islama u začudnoj izmiješanosti i prepletenosti.

 

Svijet islama od samih svojih početaka nije svijet jedne rase, nije svijet jednog klimatskog pojasa, nije svijet jednog poluotoka, nije svijet jedne doline na Zemlji! U temelju kulture i civilizacije svijeta islama nalazi se jedinstveni tonalitet veličanstvenog utjecaja kojim zraci poslanička pojava Muhammeda, a.s.

 

On je Božiji glasnik i vjeronavjestitelj koga je moguće uzeti za uzor jer je živio obrasce života dostupne velikom broju ljudi. Moguće ga je uzeti uzorom kao oca, kao muža, kao prijateija, kao zapovjednika zajednice, kao imama, kao prisna druga u ljutome boju u odbrani vjere, života, časti..., kao čovjeka koga su vidjeli često kako se čisti, kako sam krpi svoju odjeću, kao ljudsko biće koje pere svoje zube četkicom (Ibn Hišam spominje tzv. misvak), kao čovjeka koji česlja svoju kosu (Ibn Hišam spominje česalj koji je imao sa sobom), kao čovjeka koji prima i dariva poklone, koji na koljenima svojim drži djecu, koji ne da zlostavljati životinje, itd.

 

Zar je potrebno, reči će neki, govoriti da je "Poslanik imao posebnu odjeću koju je oblačio petkom, pored druge odjeće koju je oblačio drugim danima", te da je "imao mahramu kojom je brisao čelo nakon uzimanja abdesta..." Reci će možda, također, zar je potrebno isticati da je Poslanik imao česalj, četkicu za zube, mirise, zar je potrebno govoriti o detaljima njegova porodičnog života, o detaljima njegova društvenog angažmana?! Zar sve to nisu, ipak, samo detalji koji nemaju izravnu vezu sa temeljnim načelima vjere?! Na ovo, smatramo, treba odgovoriti barem iz dva motrišta. Prvo, činjenica vjere u islamu nije odvojena od činjenice života u islamu, između vjere i života nema odjelitih granica, vjera je radi života, život je, u krajnjemu, radi vjere. Drugo, detalji iz života Božijeg poslanika jesu eho njegovog intenzivnog življenja vjere, jesu jeka duboko reflektirana u mozaiku cjeline koju je on iza sebe ostavio. Islamska načela, naime, nisu mrtvi aksiomi, poput aksioma u filozofiji, islamska načela duboko se tiču života, zapravo, ta načela hoće biti i postati život sam. Doista, u svemu tome je Poslanikova veličina, ljudska i poslanička veličina.

 

Prisjetimo se da jedna kur'anska sura nosi naziv "Sobe", taj naziv izravno aludira na Poslanikove sobe u blizini džamije, skromne i za zemlju prirasle sobe do kojih je lahko doći i na njihova vrata zakucati. Živeci sa svojim najbližnjima u tim sobama on u Medini ne zasniva samo vjersku skupinu, niti samo državu! Doista, mnogo je tekstova koji su potrošili mnogo mastila govoreći da Poslanik zasniva u Medini državu! Mi smatramo, ma koliko bilo tačno da su konture te države vidljive, da, zapravo, to sto Muhammed, a.s., u Medini, Božijom nakanom i odredbom, utemeljuje jeste nešto sto je vaznije od države, jeste ummet - Zajednica. Pojam ummeta je daleko širi od pojma države, zato što je ummet zajednica koja ne ukida, već svodi u granice pristojne mjere i na neki način transcendira, svaku muslimansku osobenost i pojedinacnost, transcendira obilježenost rasom, transcendira vezanost za jezike i klimatske pojaseve, zemaljske doline, epohe i vremena, stilove i podstilove kulture... sve to prenoseći i ugrađujući u skladnu i grandioznu kulturu ummeta!

 

K tome, ummet ne ukida nacionalno, već oslobađa od robovanja njemu. Unutar ovoga muslimanskog ummeta, koji je u samom temelju islamske kulture i civilizacije, živjele su i žiive ne samo različite muslimanske sljedbe, nego čak i druge vjere, kršćcanstvo, judaizam, hinduizam.

 

Govoreći iz ljudske perspektive, islam duguje instituciji ummeta, a ummet duguje institucijama islama, svoju planetarnost i univerzalnost! No, temi ummeta vratit ćemo se u jednom našem zasebnom djelu.

 

Godine 632. po Isa, a.s., Božiji poslanik Muhammed, a.s., umire.

 

Mnogi biografi Muhammeda, a.s., vele da je Božiji poslanik bolovao dvanaest ill četrnaest dana, bolovao je od glavobolje. Na prijedlog Ebu Bekra, prvoga halife, Muhammed, a.s., pokopan je na samome mjestu gdje je i umro.

 

Biografska djela kazžu da je Ebu Bekr čuo Poslanika kako je rekao "da je svaki Božiji poslanik bio pokopan na mjestu svoje smrti…" Tako je i on pokopan u sobi svoje žene Aiše, r.a., u kojoj je i umro, a potom su tu pokopani Ebu Bekr i Omer, dvojica velikih svjedoka islama i Poslanika.

 

VI

 

Recimo na kraju ovog pogovora da je Božiji poslanik Muhammed, a.s., svojim djelom pokazao da ako se hoće ukinuti prezren status žene mora se biti prethodno oženjeno, da u društvu gdje je ropstvo cvalo kao normalna stvar, da bi robove oslobađao moraš ih imati, i moraš imati sredstva da ih oslobodiš, da bi pokazao šta jeste čovječnost u boju, moraš u boju biti, da bi pokazao kako se grad bez rušenja oslobađa, moraš krenuti da ga tako i oslobodiš...

 

Smatram da će ovaj prijevod Mustafe Prljače dopuniti dosadašnja djela i prijevode na bosanski jezik o temi životopisa Bozijeg poslanika. K tome, ovo je djelo potrebno proučavateljima islama kod nas jer nas njegov autor, Ibn Hišam, podsjeća da se u svakom studiju mora poći od autentičnih izvora teme.

 

U Sarajevu, 26. aprila 1998.

 

Bilješke:

 

1. Kur'an, eš-Šura, 52.

 

2. ed-Duha, 3.

 

3. ed-Duha, 6.

 

4. ed-Duha, 8.

 

5. el-Inširah, 1-2.

 

6. el-Inširah, 5-6.

 

7. el-Muddesir, 27.

 

8. el-Kari'ah, 2.

 

9. el-Infitar, 17.

 

10. et-Tarik, 2.

 

11. el-'Alek, 1.

 

12. el-Muzzemmil, 2-4.

 

13. el-Muddessir, 4.

 

14. el-Muddessir, 7.

 

15. el-Muddessir, 7.

 

16. el-Muzzemmil, 10.

 

17. el-Muzzemmil, 11.

 

18. 'Abese, 1-12.

 

19. eš-Šura, 15.

 

20. Hud, 31. 21.

 

el-Muddessir, 1.

 

22. Sahihu l-Buhari, 1, 2.

 

23. M. Hamidullah, Muhammed a.s., I, Sarajevo, 1983., str. 144.

 

24. el-A'raf, 188.

 

25. el-En'am, 50.

 

26. el-A'raf, 188.

 

27. ez-Zumer, 30.

 

28. Abdus-Selam Ranin, Tehzibu Sireti Ibn Hišam, Kuvajt, 1977., str. 233.

 

29. el-Kijame, 16.

 

30. el-Hakkah, 45-46.

 

31. en-Nisa', 171. V

 

32. Vidi Halefullah, El-Fenn el-Kasasi fi l-Kur'ani'l-Kerim, Kairo, 1965.

 

33. Fussilet, 43.

 

34. Muhammed 'Ali es-Sabuni, Tefsiru Ajati l-Ahkam, II, Damask, 1977., str. 328.

 

35. Isto se pitanje elaborira na stranicama 328-338.

 

36. Isto, 328.

 

37. Isto, 329.

 

38. Isto, 330.

 

39. Isto, 330.

 

40. Isto, 330.

 

41. Isto, 330.

 

42. Isto, 330.

 

43. Isto, 331.

 

44. Isto, 332.

 

45. Isto, 333.

 

46. Isto, 337.

 

47. Isto, 325.

 

48. Isto, 319.

 

49. Usp. Frithjof Schuon, Kur'an, objav. u hrestomatiji "Kur'an u savremenom dobu", I, (priredio Enes Karić), Sarajevo, 1997., str. 651.

 

50. Vidi Sahihu'l-Buhari, II (noćni namaz).

 

51. Buhari, poglavlje o Bajramu.

 

52. Vidi i druge hadise slicnog sadržaja na ovom mjestu.

 

53. To kaze Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s., I, (prijevod Nerkeza Smailagića), Zagreb, 1983., str. 247.

 

54. Kur'an, er-Rum, 22.

 

55. Isto, er-Rum, 22.

 


 

Čisti rodoslov od Muhammeda do Adema, a.s.

E bu Muhammed b. 'Abdul mei ik b. Hišam kaže:
Ovo je knjiga životopisa Božijeg Poslanika, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji: Muhammed b. 'Abdullah b. 'Abdulmuttalih ('Abdulmuttalibovo ime je Šejba) b. Hašim (Hašimovo ime je 'Amr) h. 'Abdu Menaf (njegovo ime je el-Mugira) b. Kusajj (Kusajjovo ime je Zejd) b. Kilab b. Murre b. Ka'b b. Luej b. Galib b. Fihr b. Malik b. en-Nadr b. Ki-nana b. Huzejme b. Mudreka (Mudrekino ime je 'Amir) b. Ilijas b. Mudar b. Nizar b. Me'add b. Adnan b. Edd b. Mukavvim b. Nahur b. Tejrih b. Ja'rub b. Jadžub b. Nabit b. Isma'il b. Ibrahim Halilurrahman b. Tarih (tj. Azer) b. Nahur b. Savirig b. Rauv b. Falih b. Ujbir ibn Šalih b. Erfahšez b. Sam b. Nuh b. Lemk b. Mettušeleh b. Uhnuh (tj. ldris-pejgamber, prema nekima) b. Jerd b. Mehlil b. Kajnen b. Januš b. Šejs ibn Adem, sallallahu 'alejhi ve sei-lem.
Ovu svoju knjigu - kaže on - s Božijom pomoću započinjem od Isma 'ila b. Ibrahima i navest ću cijelo njegovo potomstvo, jednog po jednog, sve do Božijeg Poslanika, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, kao što ću navesti i riječi koje se prenose od njih. Radi konciznosti teksta neću spominjati one Isma'ilove potomke koji nisu direktno na ovoj liniji. Nakon toga preći ću na sam životopis Božijega Poslanika, s.a.v.s. Tu sam izostavio neke fragmente koje je Ibn Ishak spomenuo, a u kojima se ne spominje Božiji Poslanik, niti je o tome objavljen ijedan ajet u Kur'anu. Uz to, oni nemaju nikakva značaja za ovu knjigu, ništa u njoj ne bi pojasnili niti potvrdili, te sam ih izostavio radi konciznosti. Isti je slučaj i sa stihovima koje navodi Ibn Ishak, a koji čak niti rijetkima nisu poznati. Tu su i drugi fragmenti - o nekima od njih je neprilično govoriti, dok bi neki mogli uvrijediti pojedine ljude; treće nam, opet, ne potvrđuje el-Bekkai1 u svom pripovijedanju. Sve ostalo ću, ako Bog da, prezentirati već prema raspoloživom materijalu i osobnim saznanjima.

Ismail, sin lbrahimov, a.s., imao je dvanaest sinova. To su: Nabit, Kajzar, Ezbel, Miša, Musme'a, Maši, Dima, Ezer, Tima, Jatur, Nebeš i Kaj-zum.
Isma'ilov sin Nabit rodio je Jašdžuba, on Ja'ruba, on Tejriha, on Na-hura, on Mukavvima, on Ededa a Eded 'Adnana.
Od 'Adnana je nastalo više plemena koja su sačinjavali potomci Isma'ilovi.
'Adnan je imao dva sina: Me'adda i Akka.
Akk je otišao u Jemen, jer se oženio od Eš'arijjina i tako ostao među njima. Na taj način su i jezik i postojbina bili jednaki. Eš'arijjuni su inače potomci Eš'ara b. Nebta b. Ededa b. Hemejsia b. 'Amra b. Urejba b. Jašdžuba b. Zejda b. Kehlana b. Jašdžuba b. Ja'ruba ibn Kahtana.
Me'add b. 'Adnan je imao četvoricu sinova: Nizara, Kudau, Kanesa i Ijada. Kudaa je otišao u Jemen i priključio se plemenu Himjera b. Sebee. Kanesovo pleme je, prema tvrdnji Me'addovih rodoslovaca, propalo. Od njih je vodio porijeklo i Nu 'man b. el-Munzir, kralj Hire.
San Rebie b. Nasra
Rebia b. Nasr, kralj Jemena, jedan od mnogobrojnih vladara tebabia (nadimak jemenskih vladara, op. prev.), jedanput je usnio strašan san koji ga je jako uplašio. Pozvao je sve vračeve svoga kraljevstva, sve sihirbaze, predskazivače1 i zvjezdoznance i rekao im: "Sanjao sam strašan san i jako se uplašio od njega. Recite mi njegovo tumačenje!""lspričaj nam ga, pa ćemo ti reći!", odgovorili su. "Ako vam ga ispričam, neću biti siguran da ste mi ga pravilno protumačili", rekao im je. "Njegovo tumačenje zna samo onaj koji ga znadne prije no što mu gaja ispričam!" Jedan od njih tad reče: "Ako kralj to želi, onda neka pošalje po Satiha i Šikka, jer su oni najveći znalci i oni će mu dati odgovor na ono što traži!"
Kralj je onda posalo po njih, i prvi je došao Satih. "Sanjao sam jedan strašan san i jako se uplašio od njega", rekao mu je. "Ispričaj mi ga! Ako to umjedneš, znaćeš i njegovo tumačenje!" "Učiniću to!", odgovorio je Satih. "Vidio si krijesnice kako izlaze iz tame i padaju po niziji, te jedu sve što lo-banju imade!"

"Ništa nisi pogriješio, Sati h", rekao mu je kralj. "No, kako ti to tumačiš?"
"Kunem se dolinom izmedu dva kamenjara Haneša", odgovorio je Satih, "u vašu zemlju će se spustiti vojska Habeša (Abesinija), i osvojiće sva područja od Ebjena pa do Džureša!"1
"Tako ti oca, Satih", rekao je kralj, "za nas je to vrlo jarosno i bolno. Al kad će to da bude? Da li u mom vremenu ovom, ili poslije?"
"Ne, poslije će to biti", odgovorio je Satih. "Poslije više od šezdeset ili sedamdeset godina kada proteče!"
"Pa hoće li ta vlast njihova potrajati, ili će kratkotrajna biti?'', upitao je kralj.
"Kratko će trajati - sedamdeset i još koju godinu više", odgovorio je. "Poslije će potučeni biti, i otud bježeći otići".
"A ko će ih potući i istjerati ih?"
"Irem b. Zu Jezen. Napašće ih iz pravca Adena i nijednog od njih neće ostaviti u Jemenu".
"Hoće li njegova vlast potrajati ili će i ona kratka biti?"
"Kratka će biti".
"Ko će je prekinuti?"
"Poslanik krijeposni, kojemu će objava od Uzvišenoga doći."
"Od koje loze će on biti?"
"Od potomaka Galiba b. Fihra b. Malika b. el-Nadra, i biće kralj naroda svoga sve do kraja vremena (dehr)!"
"A zar vrijeme ima svoj kraj?!"
"Ima. I svi će se ljudi tad sakupiti, i prvi i posljednji. Dobri će tada biti srećni, a loši nesrećni".
"Je li tačno to što mi kažeš?"
"Jest, tako mi svitanja i noćnog sumraka, i jutra kad se upotpuni, sve što sam ti rekao - istina je!", odgovorio je S atih.
Potom je kralju došao Šikk, pa je i njega pitao sve ono što je pitao i Satiha, ali mu nije rekao šta je Satih odgovorio, kako bi vidio hoće li ili neće kazati isto.
"Da", odgovorio je Šikk. "Vidio si krijesnice kako izlaze iz tame i padaju izmedu livade i brijega, i jedu sva živa bića!"

Kada je to rekao, kralju je već bilo jasno da govore isto, da jednako kazuju, premda je Satih rekao: "Padaju po niziji, te jedu sve što lobanju imade", a Šikk: "Padaju između livade i brijega, i jedu sva živa bića."
"Ni u čemu nisi pogriješio, Šikk", rekao mu je kralj. "Al kako ti tumačiš to?"
"Kunem se licem insana, u vašu će se zemlju spustiti vojska Sudana, pobijediće svu glinu benana (tj. sve vaše ruke i noge, op. prev.) i osvojiće sve - od Ebjena pa do Nedžrana!", odgovorio je Šikk.
"Tako ti oca tvoga, Šikk", upitao je kralj, "za nas je to vrlo jarosno i bolno! Al kad će to biti? Da li u mom vremenu ovom, ili poslije?"
"Ne", rekao je Šikk. "Poslije će to biti. Potom će vas od njih spasiti jedan vel i kan moćni, i ponizit će ih jako".
"Ko će biti taj velikan moćni?", upitao je kralj.
"Biće to mladić, nimalo prezren ni slab. Doći će im iz porodice Zu Jezena, i nijednog od njih u Jemenu ostavit neće."
"Hoće li potrajati ta njegova vlast, ili će ona kratkotrajna biti?", opet je pitao kralj.
"Kratka će biti", rekao je Šikk, "a prekinut će se s poslanikom koji će s istinom i pravdom doći među vjernike i uglednike. On će biti kralj svoga naroda sve do Dana presude."
"A štaje Dan presude?", priupitao je kralj.
"Dan kada će račun polagati vladari", odgovorio je Šikk. "Dan kad će se s neba različitim pozivima zvati, što će čuti i živi i mrtvi; dan u kojem će ljudi sakupljeni biti, u kojem će dobri likovati i svakakvo dobro postići."
"Je li tačno to što mi kažeš?", upitao je kralj.
"Jest, tako mi Gospodara nebesa i Zemlje!", odgovorio je Š ikk. "I onoga što je između tog dvoga, sve što sam ti rekao - istina je, bez imalo sumnje!"
Na Rebi 'u je snažno djelovalo to što su mu kazala ova dvojica. On je zatim spremio svoju kuću i ukućane i poslao ih u Irak. Po njima je poslao i pismo jednom perzijskom vladaru po imenu Sabur b. Hurzazu, i on ih je nastanio u Hiri.

Preuzimanje jemenskog kraljevstva od stae Ebu Keriba Tubana Esada i njegov pohod na Jesrib


Nakon propasti Rebi'e b. Nasra cjelokupno jemensko kraljevstvo se vratilo Hassanu b. Tubanu Esadu Ebu Keribu.

Put za to utro mu je njegov otac Tuban Esad kad je sa istoka krenuo prema Medini, vodeći računa da ničim ne izazove njene stanovnike. Među njima je čak ostavio i svoga sina koji je kasnije mučki ubijen. Potom je ponovo došao u Međinu, ali je ovoga puta bio čvrsto odlučio da je opustoši i uništi njene žitelje. Međutim, branioci tog područja, na čelu s 'Amrom b. Talletom, su ustali da mu se suprotstave, i zapodjenula se bitka. Branioci tvrde da su se protiv njega danju borili, a noću ga gostili! Njega je to ushićivalo. "Tako mi Boga", govorio je, "naš je narod vrlo plemenit!"
Tubbeun 1 je još bio u sukobu s Medinjanima, kad su mu došla dvojica jevrejskih rabina, vrlo upućena u znanje svetih knjiga. Došli su mu kad su čuli da on želi uništiti Međinu i njene žitelje. "Ne čini to, kralju!", rekli su mu. "Ako ne odustaneš od te svoje namjere, zatvoriće ti se put, i mi nismo sigurni da te ubrzo neće stići kazna!" "Zašto?", upitao je. "Zbog čega to?!" "Ona će biti pribježište jednom poslaniku iz plemena Kurejš, koji će se pojaviti pred Smak svijeta ovdje u ovom području", odgovorili su oni. "Medina će mu biti dom i boravište."
Vidjevši da su ova dvojica veliki znalci, Tubbeun je odustao od svoje prvobitne nakane. Zadivilo ga je ono što je čuo od njih, pa je napustio Medinu i prihvatio njihovu vjeru. Inače, on i njegov narod su bili idolopoklonici.
Tubbeun je zatim krenuo u pravcu Mekke koja mu je stajala na putu za Jemen. Kada je bio između Usfana i Emedža,2 prišla mu je grupa ljudi iz plemena Huzejla b. Mudrike i rekla mu : "Kralju, hoćeš li da ti pokažemo kuću u kojoj je mnogo blago, a koju su zanemarili raniji vladari. Puna je bisera, krizolita i safira, srebra i zlata!" "Hoću", rekao je, a oni su nastavili: "To je kuća u Mekki, i njeni žitelji je obožavaju i mole se kod nje."
Ovim su ga željeli uvući u propast, jer im je bilo znano da je propao svaki vladar koji je krenuo u pohod na Ka 'bu i koji se s il nički ponašao u njenoj blizini.
Kad se već bio spremio za ono što su mu rekli, poslao je po onu dvojicu rabina da čuje i njihovo mišljenje o tome. Oni su rekli: "Ti su ljudi samo htjeli da ti i tvoja vojska upropašteni budete, jer mi, osim Ka 'be, ne znamo ni jednu kuću na Zemlji koju je Allah uzeo za Sebe. Ako uradiš to na šta su te nagovorili, sigurno ćeš nastradati i ti i svi oni koji budu s tobom!" "Šta bih onda trebao uraditi kad dođem do nje?", upitao ih je. "Radi ono što budu radili tamošnji ljudi", odgovorili su. "Obilazi oko nje, veličaj je i slavi, obrij glavu i skrušeno se odnosi prema njoj, sve dok je ne napustiš!" "A šta vas sprječava od toga?",

upitao je. "To je, Allaha nam, kuća našeg praoca Ibrahima", odgovorili su. "To kažemo vama, ali oni koji su tamo zatvaraju nam put kipovima koje su postavili oko nje i krvlju koju prolijevaju uz nju. Oni su nečist, mušrici!"
Poslušao je njihov savjet i povjerovao u sve što su mu rekli. One ljude iz plemena Huzejl je priveo i odsjekao im i ruke i noge, a potom nastavio put prema Mekki. Čim je stigao u nju, odmah je učinio ta v af (obilazak) oko Ka 'be, i tu zaklao kurban i obrijao glavu. U Mekki je ostao šest dana i za to vrijeme klao kurbane, ljudima dijelio hranu i sipao med.
U snu mu je rečeno da Ka 'bu treba prekriti, pa ju je prekrio jednim grubim prekrivačem, no opet mu je kroz san pojašnjeno da je treba prekriti nečim ljepšim. Onda ju je prekrio plahtom i jemenskom tkaninom.
Tubbeun je, tvrdi se, bio prvi koji je prekrio Ka'bu i koji je to opo-ručio svojim namjesnicima iz plemena Džurhum. Njima je naredio da je čiste i da joj ne primiču krv, strv i žensku nečist od bajza i nifasa. Na Ka'bi je još napravio vrata koja su se mogla zaključavati.
Zatim ju je napustio, zaputivši se s vojskom i onom dvojicom rabina prema Jemenu. Stigavši tamo, pozvao je svoj narod da prihvati vjeru koju je on prihvatio. Odbili su to, ali su odlučili da o tome presudi vatra koja se tada nalazila u Jemenu i koja je bila njihov presudi telj kad bi se u nečemu sporili: krivog bi progutala, a pravom ne bi naudila!
Tubbeov narod je izašao s kipovima i sa svim onim čime se nastojao približiti Bogu, dok su rabini izašli sa svojim knjigama obješenim oko vrata. Sjeli su ispred otvora na koji je izlazila vatra, ali kad se ona pojavila i suknu-la prema njima, oni su ustuknuli i prestrašili se. Prisutni su ih zbog toga ukorili i zatražili da se strpe. Rabini su zatim pokazali strpljivost i vatra ih je obujmila sa svih strana. Progutala je sve kipove i sve ostalo što su bili donijeli, ali i ljude plemena Himjer koji su to nosili. Rabini su izašli sa svojim knjigama o vratovima, a čela su im bila znojna. Vatra im nimalo nije naudila, a pleme Himjer je tada cijelo prihvatilo vjeru svojega kralja.
Od tada i otud jevrejstvo u Jemenu vuče svoje korijene!
Kad je njegov sin Hassan b. Tubban Esad postao kralj, krenuo je sa žiteljima Jemena s namjerom da pregaze arapska i nearapska područja. Kad su već bili na području Bahrejna, pleme Himjer sa još nekoliko plemena je odbilo nastaviti put. Htjeli su da se vrate u Jemen. Obratili su se kraljevom bratu 'Amru, koji je takoder bio u toj jemenskoj vojsci, i rekli mu: "Ubij svoga brata Hassana! Mi ćemo tebe imenovati za kralja, a ti nas onda vrati u našu zemlju!" On se saglasio i svi su to prihvatili osim Zu Ru'ajna el-Himjerije, koji to nije odobrio. Svoje protivljenje je izrazio stihovima koje je ispisao na cedulji, koju je potom zapečatio:

Ta, ko bi kupio nesan za san ?! Sretan je onaj ko radostan zanoći. Ako Himjer prevari i izda, Pa, oprosti Ti, Bote, - Zu Ru 'ajnu!
Cedulju je dao 'Amru i rekao mu: "Neka ovo bude kod tebe!", i tako je bilo. 'Amr je ubio svojega brata Hassana i s vojskom se vratio u Jemen. Međutim, po povratku nije mogao nikako zaspati, i neprestano ga je mučila nesanica. Kad ga je sasvim iznurila, obratio se liječnicima i predskazivačima među vračevima i gatarima. Jedan od njih mu je rekao: "Tako mi Boga, nikada niko nije ubio svojega brata ili rođaka nepravedno, kao što si ti ubio svojega brata, a da mu se nije oduzeo san i obuzela ga nesanica!" Kad mu je to kazano, on je pogubio sve one koji su ga nagovorili da ubije brata Hassana, a bili su to uglednici Jemena. Kad je red došao i na Zu Ru'ajna, ovaj mu je rekao: "Ja kod tebe imam opravdanje". "Koje?!", upitao je on. "Pismo koje sam ti dao", odgovorio je, i 'Amr je izvadio papir i u njemu našao ona dva stiha. Shvatio je da ga je Zu Ru'ajn dobro savjetovao, pa ga je pustio.
'Amr nije vladao dugo. Poslije njegove smrti pleme Himjer su zahvatili neredi, i tu su se pocijepali. Tad im se nametnuo jedan čovjek iz njihova plemena koji nije bio kraljevskog roda. Zvao se Lahnia Jenuf Zu Š enatir. On je pobio sve njihove uglednike i razvalio sve kuće kraljevske porodice.
Lahnia je bio nemoralan čovjek i činio je ono što je činio Lu tov narod (pederastija, op. prev.). Poslao je čovjeka da mu pozove Zurata Zu Nuvasa ibn Tubana Esada, brata Hassanova, koji je bio sasvim mali kada je Hassan ubijen, a koji je sada bio krupan mladić, stasit i bistra uma. Čim je kod njega došao glasnik, on je odmah shvatio šta je posrijedi. Uzeo je tanak željezni nož i sakrio ga sebi pod stopalo, a zatim se odazvao pozivu. Čim su ostali sami, priskočio mu je, bacio se na njega i udarao ga nožem sve dok ga nije usmrtio. Kada je izašao pred ljude, oni su mu rekli: "Nećemo drugoga kralja osim tebe, jer ti si nas riješio tog pokvarenjaka!"
Tako su ga proglasili svojim kraljem, a čitav Himjer i sva jemenska plemena su bili uz njega. On je bio posljednji himjerski kralj, i on je onaj koji je naredio da se iskopaju jarci (uhdud). Vladao je prilično dugo.
U Bendžeranu su živjeli ostaci sljedbenika vjere Isaa, sina Merjemi-na, spas Božiji neka je na njega. Bili su to dobri ljudi i slijedili su pravi put. Na čelu im je stajao 'Abdullah b. es-Samir, i kad je Zu Nuvas sa svojom vojskom došao do njih, pozvao ih je u jevrejstvo. Dao im je da se odluče: ili to ili smrt! Iskopao je za njih duboke jarke (uhdud) i dio njih spalio u njima. Neke je pogubio sabljom, a neke masakrirao. Tada je stradalo oko dvadeset hiljada kršćana. O tom Zu Nuvasu i njegovoj vojsci Uzvišeni Allah je objavio Svome Poslaniku, s.a.v.s.: Prokleti neka su rovova gospodari, koji su ih vatrom i gorivom napunili, kad su okolo nje sjedili, i svjedoci bili svemu što su vjernicima činili! Nisu im se zbog drugog svetili, doli zbog toga što su u Allaha, Silnoga i Hvaljenoga, vjerovali.' (El-Burudž, 4.-8.).

Neki tvrde da je među onima koje je Zu Nu vas pogubio bio i 'Abdul-lah b. es-Samir, njihov prvak i vođa.

 

Pobjeda Abesinaca nad Jemenom

Jedan kršćanin iz Sabe, po imenu Devs Zu Sulu ban, uspio je umaći na svome konju jašući preko pijeska u kome su mu se gubili tragovi. Jahao je u jednom smjeru sve dok nije stigao do dvorca rimskoga cara. Od njega je zatražio da ih pomogne protiv Zu Nuvasa i njegove vojske, i ispričao mu sve šta im se desilo.
"Tvoja je zemlja mnogo daleko od nas", rekao mu je kralj, "ali ću ti ja napisati pismo za abesinskog kralja. I on je naše vjere, a mnogo je bliži vašoj zemlji".
U pismu je tražio od tamošnjeg kralja da ih pomogne i osveti ih.
Devs je s carevim pismom otišao Nedžašiju, i on je spremio sedamdeset hiljada svojih vojnika. Za vojskovođu je postavio izvjesnog Erjata, a među vojskom je bio i Ebre ha el-Ešrem.
Erjat se zaputio preko mora, ploveći sve do obale Jemena. Za svo to vrijeme Devs Zu Suluban se nije odmicao od njega.
Pred njih je izašao Zu Nuvas sa Himjerom i ostalim plemenima koja su mu bila pokorna. Kada je udarila vojska na vojsku, Zu Nuvas i njegovi sa-borci su doživjeli poraz. Vidjevši šta je zadesilo njega i njegov narod, upravio je konja prema moru, ošinuo ga i natjerao u vodu, i u nju zalazio sve dublje i dublje, dok nisu sasvim potonuli.
Bili su to njegovi posljednji trenuci.

U Jemen je ušao Erjat i zagospodario njime.

Erjat je više godina vladao Jemenom a zatim mu se, u vezi s tretmanom Abesinaca, suprotstavio Ebreha el-Habeši i Abesinci su se podijelili. Jedni su stali uz Erjata a drugi pristupili Ebrehi, te se okrenuli jedni protiv drugih. Kad su se zavađene strane primakle jedna drugoj, Ebreha je Erjatu poslao sljedeću poruku: "Nemoj da Abesinci udare jedni na druge, pa da ih tako makar i malo oslabiš! Iziđi ti sam preda me, a ja ću pred tebe, pa koji od nas dvojice pobijedi nek njemu pristupi cijela vojska!"
Erjat mu je odgovorio: "Pravo si rekao!" Zatim je istupio Ebreha, a bio je niskoga rasta i zdepast. Među kršćanima je slovio kao čvrst vjernik.
Istupio je i Erjat, čovjek izrazite ljepote, visok i stamen, sa kopljem u ruci. Za Ebrehom je išao mladić po imenu 'Atveda i štitio mu leđa. Erjat je digao koplje i njim udario Ebrehu, ciljajući ga u središte glave. Koplje ga je, međutim, udarilo po čelu i okrznulo mu obrvu, nos, oko i usnu, zbog čega je i nazvan el-ešrem (čovjek razderana nosa). Utom je iza Ebrehinih leđa na Erjata nasrnuo 'Atveda i pogubio ga. Sva Erjatova vojska je prišla Ebrehi i Abesinci su se u Jemenu ujedinili oko njega.

Slučaj vlasnika slonova

Nedugo zatim Ebreha je u gradu San'ai sagradio crkvu Kullejs kojoj u to doba na Zemlji nije bilo ravne, i tim povodom napisao Nedžašiju: "O kralju! Sagradio sam ti takvu crkvu kakva nije sagrađena nijednom kralju prije tebe, i neću se proći sve dok njoj ne privučem arapski hadž!"
Kad se među Arapima čulo za to njegovo pismo, jedan od nese'ija1 se jako rasrdio te otišao do Kullejsa i u njoj obavio nuždu, a onda se ponovo vratio u svoju zemlju.
Čuvši za to Ebreha je pitao za počini oca tog čina. Rečeno mu je: "Ar-apin. Jedan od onih koji pripadaju onoj Kući u Mekki kojoj Arapi čine hodočašće. Kad je čuo tvoje riječi: -Dok njoj ne privučem arapski hadž-, ražestio se do te mjere da je došao i u njoj obavio nuždu! Time ti je htio staviti do znanja da ova crkva nije dostojna toga."

Ebreha se na to silno rasrdio i zakleo se da će otići do Ka 'be i srušiti je. Naredio je Abesincima da se spreme i pripreme, a potom je krenuo po-vevši sa sobom mnoge slonove. Kad su Arapi saznali za to, osjetili su veliku zebnju i strah. Taj pohod su doživljavali kao nasrtaj na njihova prava, budući da su čuli da on želi srušiti Ka 'bu, Allahovu svetu kuću.
Protiv Ebrehe se digao najviđeniji čovjek Jemena - njihov kralj Zu Nefr. On je svoj narod, kao i sve Arape koji to žele, pozvao u rat protiv njega i njegova pohoda na Allahovu svetu kuću - protiv njegove nakane, naime, da je razori i sravni sa zemljom. Sa svima onima koji su mu se odazvali on je izašao pred Ebrehu i napao ga. Međutim, doživio je poraz, uhvaćen je i priveden kao zarobljenik.
Ebreha je nastavio pohod u namjerenom pravcu s ciljem da ostvari svoju nakanu. Međutim, kad je bio u podrućju plemena Has'am, tu mu se suprotstavio N ufeji b. Habib el-Has 'ami s dva ogranka svoga plemena -Sehranom i Nahisom - te s još nekim drugim arapskim plemenima koja su pristala uz njega. Ebreha je, međutim, i njih potukao, a Nufejl je dopao zarobljeništva. No, on se saglasio s Ebrehom i pošao s njim da mu pokazuje put!
Dok je prolazio kroz Taif, pred njega je izašao Mes'ud b. Mu'attib, s još nekim ljudima iz plemena Sekif. "Kralju!", rekli su mu, mi smo robovi tvoji, slušamo te i pokorni smo, mi ti se ne protivimo. Međutim, ova naša kuća (tj. Lat) nije ona koju ti želiš. Ta se nalazi u Mekki, i mi ćemo s tobom poslati čovjeka koji će ti pokazati put!" Ebreha ih tako nije dirao.
S njim su poslali Ebu Rigala i on mu je bio vodič prema Mekki. Ali, kad su stigli u Mugammes1 , ovaj Ebu Rigal je umro, a Arapi su njegov grob gađali kamenjem. To je onaj grob na koji se ljudi u Mugammesu i dan-danas bacaju kamenjem.
Stigavši u Mugammes, Ebreha je poslao jednog Abesinca, nekog El-Esveda b. Mafsuda, da na konju odjaše do Mekke. Njemu je u Tihami dato veliko blago koje je pripadalo Kurejšijama i još nekim plemenima. Samo od 'Abdulmuttaliba b. Hašima, velikana i prvaka Kurej šija, uzeo je dvije stotine deva. U početku su se plemena: Kurejš, Kinana, Huzejl i druga koja su živjela u blizini Ka'be, namjeravala suprotstaviti Ebrehi, no ubrzo su zaključila da za takvo što ipak nisu dovoljno snažna, pa su od te zamisli odustala.
Ebreha je u Mekku poslao Hunata el-Hamjerija i naredio mu: "Raspitaj se ko je najviđeniji i najcjenjeniji čovjek tamo, pa kad ti ga pokažu, ti mu reci: "Kralj ti poručuje sljedeće: Nisam došao da s vama ratujem, već samo želim srušiti tu kuću. Ukoliko nam se ne suprotstavite, znajte da tada neću proliti vašu krv!" Ako rekne da ne želi ratovati sa mnom, ti onda dođi sa njim!"

Hunata se tako, čim je ušao u Mekku, odmah počeo raspitivati ko je najcjenjeniji čovjek među Kurejšijama. Rečeno mu je: 'Abdulmuttalib ibn Hišam. Odmah je otišao do njega i ispričao mu sve što mu je Ebreha naredio. 'Abdulmuttalib je na to odgovorio: "Mi, Allaha mi, ne želimo ratovati s njim, niti za to imamo snage. Ovo je Allahova sveta kuća i kuća Njegova prijatelja Ibrahima, alejhi-s-selam. Ako On Ebrehu spriječi, pa - to je Njegova kuća i Njegova je svetinja, a ako ga pusti pa, Allaha mi, mi je ne možemo braniti!" "Hajde sa mnom do Ebrehe!", rekao mu je Hunata. "Naredio mi je da dođem s tobom".

I, 'Abdulmuttalib je pošao, s nekoliko svojih sinova.

Ćim su stigli u logor, on je odmah pitao za Zu Nefra koji mu je bio veliki prijatelj. Saznavši gdje je, istog se časa zaputio k njemu. Zu Nefr je bio u svojoj ćeliji. "Vidiš li ti ikakva izlaza, Zu Nefre, iz ove nevolje?", upitao gaje.
"Kakav izlaz može vidjeti zarobljenik", odgovorio je Zu Nefr, "koji je u rukama kralja i svakog jutra ili večeri čeka da ga on pogubi!? Ne, doista, ne vidim nikakva izlaza iz toga. No, slonar Unejs je moj dobar prijatelj, i njemu ću poslati poruku - zamoliću ga da učini što može i upozoriti ga da je to od velike važnosti. Zamoliću ga da te on najavi kralju, pa da mu ti lično izneseš svoje mišljenje, te da se, ukoliko to bude mogao, kod njega zauzme za tebe."
"To mi je dovoljno!", rekao je ' Abdulmuttallib.
Zu Nefr je Enisu odmah poslao poruku: 'Abdulmuttalib je prvak Ku-rejšija i vlasnik je mekkanske karavane. U niziji hrani ljude a po visovima zvijeri. Kralj je od njega dobio dvije stotine deva. Zatraži mu prijem kod njega i budi mu od koristi koliko možeš!"
"Učiniću to!", bio je Unejsov odgovor.
Potom je razgovarao s Ebrehom.

"O kralju!", rekao mu je. "Pred tvojim vratima se nalazi prvak Ku-rejšija i traži da ga primiš. On je vlasnik mekkanske karavane, u niziji hrani ljude a po brdima zvijeri. Dozvoli mu da uđe i da ti kaže šta želi!"
'Abdulmuttalib je bio izrazito lijep čovjek, prijatne vanjštine i veličanstven u svojoj pojavi. Kad ga je Ebre ha ugledao, izrazio mu je veliko poštovanje i nije krio svoju zadivljenost njime. Ukazao mu je tu čast da sjedne netom uz njegovu sjediljku. Nije želio da ga Abesinci vide kako zajedno s njim sjedi na prijestolju njegova kraljevstva, pa je sam sišao i sjeo na ćilim, davši znak 'Abdulmuttalibu da sjedne pored njega. Zatim je rekao prevodiocu: "Pitaj ga šta želi!"

'Abdulmuttalib je rekao da želi da mu kralj vrati onih dvije stotine deva koje je uzeo od njega.
Čuvši to, Ebreha je rekao prevodiocu: "Reci mu: zadivio si me kad sam te ugledao, a sad kad si progovorio, ohladio si mi. Spominješ mi dvjesta deva koje sam ti uzeo, a ne spominješ Kuću koja je simbol tvoje vjere i vjere tvojih predaka, a koju ja hoću srušiti!"
"Ja sam gospodar deva", odgovorio je 'Abdulmuttalib, "a ta Kuća ima svoga Gospodara i nju će On štititi!"
"Od mene je ne može zaštititi!", rekao je Ebreha.
"Vidjet ćeš može li!", kazao je 'Abdulmuttalib.
Ebreha mu je vratio deve, a on je po povratku Kurej šijama ispričao cijeli slučaj. Zatim je naredio da napuste Mekku i da se sklonu u brda i klance, jer je strahovao od divljanja vojske. Potom je ustao i uzeo za haiku ka'benskih vrata. Sa njim je ustala i grupa Kurejšija, pa su zajednički molili Allaha i od Njega tražili pomoć protiv Ebrehe i njegove vojske.

Držeći u ruci haiku ka 'benskih vrata, 'Abdulmuttalib je govorio:
Bože moj, čovjek sputava životinju svoju,
pa sputaj i Ti tu skupinu Tvoju!
Nek krst njihov i sila njihova
ne nadvlada sutra silu Tvoju!
Ako njih odbiješ Ti, a primiš nas
reci nam tad, molimo Te, šta da činimo mi!

Zatim je pustio iz ruke haiku i s ostalim svijetom se zaputio prema brdima, odakle su gledali šta će Ebreha učiniti s Mekkom kad ude u nju.

Ebreha se odmah s jutra spremio za ulazak u Mekku. Pripremio je svog slona, po imenu Mahmuda, i rasporedio vojsku. Bio je odlučan da po svaku cijenu poruši Ka'bu i da se odmah vrati nazad u Jemen. Medutim, kad su slona upravili prema Mekki, sa strane mu je prišao Nufejl b. Habib, uzeo ga za uho i rekao mu: "Lezi, ili se vrati tamo odakle si došao! Ti se nalaziš u Allahovom svetom mjestu!"
Onda muje pustio uho, a slon je kleknuo!
Nufejl se žurno udaljio i uspeo se na brdo. Slona su udarali da se digne, no nije htio. Zatim su ga po glavi tukli tabrezinom , udarali mu kuke po donjem dijelu stomaka i krv mu puštali, ali on nije htio ustati. No, kad su ga okrenuli prema Jemenu, odmah se pridigao i potrčao. Isto se tako ponašao i kad su ga okrenuli u pravcu Šama, a kad su ga, nakon toga, opet okrenuli prema Mekki, on je ponovo kleknuo.

Uzvišeni Allah je tad na njih s mora poslao ptice, koje su nalikovale crnim morskim lastavicama i čvorcima, i svaka je ptica nosila po tri kamena: jedan u kljunu a dva u kandžama. Kamenje je bilo veličine leblebije i sočivice, ali koga god bi pogodilo, usmrtilo bi ga. Oni koji nisu bili pogođeni, bježali su jureći putem kojim su došli, padali po svim putevima, rušili se niz svaku strmen i davili se u svim izvorima!
Ebreha je umro pogođen kamenom.


Ibn Ishak kaže:
"Kada je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda, sallellahu 'alejhi ve sellem, On je jednu od blagodati Svojih i dobrote Svoje prema Kurejšijama spomenuo i to što je od njih odvratio Abesince i tako im produžio vijek. Rekao je: Zar nisi vidio šta je s gospodarima slona Gospodar tvoj učinio?! Zar lukavstvo njihovo nije upropastio i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje gline okamenjene bacale, pa ih On kao lišće crvotočno učinio? (Sura El-Fil).

Potomci Nizara b. Me'adda
Nizar b. Me'add je imao tri sina2 : M udara, Rebi'u i Enmara.
Mudar je imao dvojicu: Ilijasa i 'Ajlana.
llijas je imao trojicu: Mudreku, Tabihu i Kame'u.
Mudreka je imao dvojicu: Huzejma i Huzejla.
Huzejme je imao četvoricu: Kinanu, Eseda, Esedeta i Elhuna.
Kinana je imao četvoricu: N adra3 , Malika, 'Abdu M enata i Milkana.
Nadr je imao dvojicu: Malika i Jahluda.
Malik b. Nadr je rodio Fihra b. Malika.
Fihr je imao četvoricu sinova: Galiba, Muhariba, el-Harisa i Eseda.
Galib je imao dvojicu: Lueja i Tejma.

Luej je imao četvoricu: Ka'ba, 'Amira, Sama i Avfa.
Ka'b je imao trojicu: Murru, 'Addijja i Husaj sa.
Murra je imao trojicu: Kilaba, Tejma i Jakzata.
Kilab je imao dvojicu: Kusajja i Zuhreta.
Kusajj je imao četvericu: 'Abdu Menafa, 'Abduddara, 'Abdul'uzza-a i 'Abdu Kusajja.
'Abdu Menaf je imao četvericu: Hašima, 'Abdu Šemsa, El-Muttalliba i Nofela.
Djeca 'Abdulmuttaliba b. Hišama

Ibn Hišam kaže:
'Abdulmuttalib b. Hišam je imao deset sinova i šest kćerki. To su: 'Abbas, Hamza, 'Abdullah, Ehu Talih, Zubejr, Haris, ldžla, Mukavim, Dir-ar, Ehu Leheb (pravo ime mu je 'Abdul'uzza), Safijja, Ummu Hakim el-Bejda', 'Atika, Umejma, Erva i Berra.
Roditelji Božijeg Poslanika, s.a.v.s.
'Abdullah b. 'Abdulmuttalib je otac Božije g poslanika, najodabrani-jeg sina Ademova, Muhammeda b. 'Abdullaha b. 'Abdulmuttaliba, mir i blagoslovi Božiji neka su na njega i neka se milost Allahova spusti na njega i njegovu porodicu.
Majka mu je Amina bint Vehb b. 'Abdu Menaf b. Zuhret b. Kilab b. Murre b. Ka'b ibn Luej b. Galib b. Fihr b. Malik b. Nadr.
Njena majka je Berra bint 'Abdul'uzza b. 'Usman b. 'Abduddar b. Kusajj b. Kilab ibn Murre b. Ka'b b. Luej b. Galib b. Fihr b. Malik en-Nadr.
Božiji Poslanik, s.a.v.s., je po ugledu najčasniji sin Ademov, ali i naj-odabraniji po svome porijeklu, kako s očeve tako i s materine strane. Uz to, on sam je druge činio časnim, plemenitim, slavnim i velikim.
Kopanje vrela Zemzem i pogađanje oko njega
Jedanput, dok je 'Abdulmuttallib spavao u hidžru, u snu mu je došlo naređenje da započne s kopanjem Zemzema. On je o tome ispričao sljedeće:

- Spavao sam u hidžru , kad mi neko dođe i reče: "Kopaj Tibu!" "Šta je to Tiba?!", ja ga upitah, a on ode od mene. Idućeg dana sam se ponovo vratio svome ležaju i zaspao na njemu, a on mi opet dođe i reče: "Kopaj Madnunu!" "A šta je Madnuna!?", upitao sam, a on se opet izgubio. Sljedećeg sam dana ponovo zaspao na istom mjestu, i on mi je ponovo došao! "Kopaj Zemzem!", rekao mije. "A štaje Zemzem?", upitao sam. "Nikada neće presahnuti!", odgovorio je. "Niti će mu se voda umanjiti. On će napajati hadžije veličanstvene, a nalazi se između buraga i krvi2 kod legla gavrana šarenih krila!"

Kad mu je sve tako bilo pojašnjeno i čak mu pokazano mjesto na kojem se nalazi, on je shvatio da je san bio istinit. Odmah je, sljedećeg jutra, sa svojim tada jedinim sinom Harisom, otišao na to mjesto i počeo kopati. Kad mu se ukazala kamena obzida bunara, uzviknuo je: "Allahu ekber!" (Bog je najveći!), i Kurejšije su odmah znale da je našao ono što je tražio. Prišli su mu i rekli: " 'Abdulmuttalib, to je bunar našeg praoca Isma'ila, pa i mi na njega imamo pravo - prema tome, uključi i nas u njegove vlasnike!" "Žao mi je!", odgovorio je on. "Ovo je nešto za šta sam samo ja odabran!" "Budi pravedan, 'Abdulmuttalibe!", nastavili su oni. "Ta, mi te nećemo pustiti dok to ne raspravimo." "Odredite nekoga", rekao je 'Abdulmuttalib, "koga želite, i ja ću pustiti da nam on presudi." "Neka to bude proročica Benu Sa'ada, Hu-zejma", predložili su, i on je rekao: "Neka bude."
Spomenuta proročica je živjela u brdima Šama. 'Abdulmuttalib je krenuo s nekoliko ljudi iz plemena Benu 'Abdi Menaf, a s njima su jahali i predstavnici svih kurejšijskih plemena.

Putevi su tada bili teško prohodni i kad su bili u jednom od tih bespuća, negdje između Hidžaza i Šama, ostali su bez imalo vode, i toliko su ožednjeli da su bili izgubili svaku nadu u spas. Zatražili su vode od ljudi iz kurejšijskih plemena, ali su ih oni odbili. "Nalazimo se u bespuću", rekli su, "pa se bojimo da i nas ne zadesi takvo što!"
Vidjevši to, a bojeći se za sebe i svoje ljude, 'Abdulmuttalib je pitao: "Šta vi mislite?" "Naše mišljenje je tvoje mišljenje", odgovorili su. "Naređuj šta hoćeš!" "Mislim da bi svaki od nas", rekao je 'Abdulmuttalib, "trebao sam sebi iskopati raku sa snagom koja mu je još preostala. Tako, kako koji od nas bude umirao, ostali će ga zakopavati u njegov grob i zatrpavati ga pjeskom. Na kraju će ostati samo jedan čovjek, a njegovo žrtvovanje je bezbolnije od žrtvovanja svih putnika!"

"Divno si to smislio!", rekli su njegovi saputnici iz plemena 'Abdu Menaf, i svaki od njih sebi počeo kopati mezar. Onda su sjeli i iščekivali smrt od žeđi. Tad im se 'Abdulmuttalib ponovo obratio. "Allaha mi", rekao je, "ovakvo naše bacanje u smrt bez pokušaja da se iznađe neki izlaz, znak je slabosti! Ta, možda će nam Allah na nekom mjestu podariti vodu!? Krećite!"

Kad su se spremili, oni iz kurejšijskih plemena su upitno gledali u njih. 'Abdulmuttalib je prišao svojoj devi i uzjahao je, no čim je krenula, ispod njenog stopala je izbilo vrelo pitke vode! 'Abdulmuttal i b je glasno izgovorio tekbir. "Allahu ekber!", uzviknuli su i njegovi saputnici, i svi skočili i bacili se na vodu, utoli li žeđ i napunili svoje mješine. 'Abdulmuttalib je onda pozvao i Kurej šije. "Dođite i vi!", rekao je. "Allah nas je evo napojio. Pijte i napojite svoje životinje!"
Došli su, napili se i napojili svoje životinje.
"Allaha nam", rekli su, "presuđeno je u tvoju korist, 'Abdulmuttalibe i mi te nikada više nećemo upitati za Zemzem. Onaj koji ti je dao vodu u ovakvoj pustari, taj ti je dao i Zemzem. Vrati se ti svome pojilu!"
Tako su odustali od daljnjeg puta i vratili se nazad.
'Abdulmuttalibov zavjet da će zaklati sina
Nakon što je, pri kopanju Zemzema, doživio sve one neprijatnosti od Kurejšija, 'Abdulmuttalib b. Hišam se zavjetovao da će, ako stekne deset sinova koji će mu poživjeti tako da mu budu od pomoći, jednoga od njih zaklati kod Ka'be na ime žrtve Allahu! Kad ih je doista i imao toliko, i kad je uvidio da će mu oni biti od velike pomoći, sakupio ih je i upoznao ih s tim svojim zavjetom. Pozvao ih je da se ne protive obećanju datom Allahu i oni su ga poslušali.
"Ali, kako ćemo to učiniti?", pitali su.
"Neka svaki od vas uzme po jednu strelicu", odgovorio je on, "i neka na njoj napiše svoje ime. Nakon toga dođite kod mene!"
Tako su i uradili, a onda došli kod njega, i on ih je odveo do Hubela1 , koji se nalazio u jednom udubljenju unutar Ka 'be, u kojem su skup ljani pokloni dari vani Ka 'bi.

Tu je, kod Hubela, bilo sedam strelica, i na svakoj od njih se nalazio po jedan list. Na jednoj je pisalo "krvarina", i kad se ne bi mogli složiti ko od njih treba da je ponese, gatali bi s tih sedam strelica. Ako bi izašla ta s "krvarinom", krvarinu bi imao nositi onaj kome bi ona izašla. Na drugoj je pisalo "da", i ona je služila za nešto što su namjeravali učiniti. Čak i u tom slučaju oni su gatali strelicama! Na trećoj je pisalo "ne". Kad su htjeli nešto poduzeti, prilazili su strelicama i ako bi izašla ova strelica, odustajali su od toga. Na četvrtoj strelici je pisalo "od vas", na petoj "povezan", na šestoj "nije od vas" a na sedmoj "voda". Naime, kad su namjeravali kopati bunar, prilazili su strelicama među kojima je bila i ova potonja i kako bi one izašle, tako bi i radili.
Kad su htjeli osunnetiti dječaka, vjenčati nevjenčana, ukopati umrloga ili ako su sumnjali u porijeklo nekoga od njih, uvijek su odlazili Hubelu. Prilagali su stotinu dirhema i zaklanu devu ili bravče i to davali vlasniku strelica koji je gatao pomoću njih. Zatim su privodili onog u vezi kojeg su htjeli nešto razjasniti. Govorili su: "Bože naš, ovo je taj i taj, i mi u vezi s njim želimo to i to, pa nam Ti pokaži istinu koju tražimo!"
"Bacaj!", rekli bi potom vlasniku strelica. Ako bi izašla strelica na kojoj je pisalo "od vas", oni bi ga prihvatili kao takvoga i držali ga za čovjeka čista porijekla. Međutim, ako bi izašla strelica "nije od vas", smatrali su ga saveznikom, a ako bi izašlo "povezan", i dalje bi ga smatrali kao i do tada -niti je njihova porijekla, niti je saveznik! Ako bi izašlo "da", nastavili bi ga tretirati kao i do tada, a ako bi izašlo "ne", te bi godine odgađali njegov slučaj do neke druge prilike!

U svim svojim važnijim poslovima postupali su po uputstvu strelica!
'Abdulmuttalib je vlasniku strelica rekao: "Sinak, baci ovima s ovim njihovim strelicama!", ispričavši mu pritom o zavjetu koji je dao. Zatim je svaki od njih priložio svoju strelicu na kojoj je pisalo njegovo ime. 'Abdul-lah je bio najmlađi sin  'Abdulmuttalibov i ocu najdraži, i 'Abdulmuttalib je smatrao da, ako njega strelica promaši, - promaši la je koga treba!

Kad je vlasnik strelica uzeo strelice i pripremao se da ih razbaci, 'Abdulmuttalib je stao pored Hubela i molio se Bogu.
Čovjek je bacio strelice i one su pokazale na 'Abdullaha!

'Abdulmuttalib ga je tada uzeo za ruku, ponio veliki široki nož i zaputio se prema Isafu i Na 'ili da ga tamo zakolje.
Kurejšije su, primijetivši ga, ustali sa svojih zbornih mjesta, prišli mu, te ga pitali šta to on namjerava učiniti. "Hoću ga zaklati!", odgovorio je.

"Nećeš, tako nam Boga", rekli su oni i sinovi njegovi, "nego ćeš mu naći neku ispriku. Jer, ako ti to učiniš, 'Abdulmuttalib, onda će uvijek neko dovoditi svoga sina da ga zakolje, pa ljudi tako neće moći opstati!"
Mugira b. 'Abdullah b. 'Umer b. Mahzum, čovjek iz posestrimskog plemena, mu je rekao: "Nećeš ga, Boga mi, nikad zaklati, nego ćeš mu naći neku ispriku! Ako je njegov otkup naša imovina, mi ćemo ga otkupiti!"
Kurej šije i sinovi njegovi su mu rekli: "Ne čini to, 'Abdulmuttalib, već s njim otiđi u Hidžaz. Tamo živi jedna gatara koja ima svojega slugu -džina. Nju pitaj, pa onda čini što hoćeš. Ako ti ona kaže da ga zakolješ, ti ga zakolji, a ako ti kaže nešto drugo, postupi po tome!"
Otišli su do Medine i tamo saznali da spomenuta gatara živi u Hajbe-ru. Kad su je pronašli, 'Abdulmuttalib joj je ispričao šta je namjeravao uraditi sa sinom i kako se zavjetovao. "Vratite se sada nazad", rekla je gatara, "dok meni ne dođe moj sluga, pa ću ga pitati".

Čim su otišli od nje, 'Abdulmuttalib je odmah uputio dovu Allahu.

Ujutro sljedećeg dana ponovo su bili kod gatare. "Stigla mi je vijest!", rekla je ona. "Recite mi: kolika je kod vas karavana?" "Deset deva", odgovorili su. "Vratite se u svoje mjesto", nastavila je ona, "i dovedite vašeg sina i deset deva. Potom za oboje njih bacite strelice, pa ako izađu na sina, vi dodajte još deva, i tako sve dok vaš Gospodar ne bude zadovoljan. Ako pak strelice pokažu deve, zakoljite onda njih umjesto njega. To će značiti da je vaš Gospodar time zadovoljan, i vaš sin će na taj način biti spašen!"
Izašli su od nje i vratili se u Mekku.

Budući da su se svi složili s onim što je rekla gatara, 'Abdulmuttalib je ustao i uputio dovu Bogu. Potom su doveli 'Abdullaha i deset deva. 'Abdulmuttalib je stajao kod Hubela i molio Boga Uzvišenog. Utom su razbacili strelice i one su pokazale 'Abdullaha! Dodali su novih deset deva, i 'Abdulmuttalib je ponovo ustao i molio Allaha Uzvišenoga, i oni su ponovo bacili i opet je strelica pokazala 'Abdullaha! 'Abdulmuttalib je namirivao novu desetinu deva, ali strelica je stalno pokazivala 'Abdullaha, tako da je broj uloženih deva dostigao stotinu!
'Abdulmuttallib je opet ustao i molio Boga.
Opet su bacili i strelica je ovoga puta pokazala deve!

"Eto, tvoj Gospodar je s tim zadovoljan, 'Abdulmuttalibe! ", rekle su Kurejšije i drugi tu prisutni.

Pripovijedaju da je 'Abdulmuttalib tada rekao: "Nije, Boga mi, sve dok bacanje ne ponovim još tri puta!", i oni su opet razbaci li strelice na ime 'Abdullaha i na ime deva, a 'Abdulmuttalib je ponovo ustao i molio se Bogu ... Strelica je pokazala deve! Bacili su i drugi put, a 'Abdulmuttalib je jednako stajao i molio se, a strelica je i ovog puta pokazala deve. Vratili su se bacanju i po treći put, a 'Abdulmuttalib je i dalje stajao i molio se ... I treći put je strelica pokazala deve!

Zatim su deve poklane i tako ostavljene, a niko nije bio vraćen niti spriječen da ih uzme.
Š ta je rečeno Amini dok je nosila Božijeg Poslanika
Tvrdi se, barem tako kazuju ljudi, a Bog najbolje zna, da je Amina bint Vehb, majka Božijega Poslanika, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, govorila da joj je, kad je zanijela Božije ga Poslanika, neko došao i rekao: "Zanijela si prvaka ovog ummeta; zato, kada ga rodiš, reci: "Molim mu zaštitu od Jedinoga, da ga sačuva zla svakog zavidljivca!" Potom mu nadjeni ime Muhammed!"1
Isto se tako prenosi da je, kad ga je zanijela, vidjela kako iz nje izlazi svjetlost zahvaljujući kojoj je vidjela dvorce Busre u Šamu.

Nije prošlo mnogo vremena a 'Abdullah b. 'Abdulmuttalib, otac Božije g Poslanika, s.a. v.s., je preminuo - dakle dok mu je žena još bila trudna.

 

Rođenje Božijeg Poslanika

Božiji Poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, rođen je u ponedjeljak, kada je proteklo dvanaest noći mjeseca rebiu-1-evela, u Godini slona.

Kajs b. Mahzema kaže: "Ja i Božiji Poslanik smo rođeni u Godini slona; mi smo vršnjaci!"

Od Hassana b. Sabita se prenosi da je rekao: "Bio sam, Allaha mi, povelik dječak, sa sedam ili osam godina, i shvaćao sam sve što se govorilo, kad sam jedanput čuo jednog Jevrejina kako iz sveg glasa viče s tvrđave u Jesribu: "O Jevreji! O Jevreji!" Kad su se sakupili, čudeći se i pitajući se šta mu je, on im je rekao: "Noćas se pojavila Ahmedova zvijezda pod kojom je rođen!"

Kad ga je rodila, majka mu je poručila djedu mu Abdulmuttalibu: "Rođen ti je dječak; dođi da ga vidiš!" 'Abdulmuttalib je došao odmah i ona mu je ispričala šta je vidjela kad ga je zanijela, šta joj je rečeno za njega i kako joj je naređeno da mu nadjene ime.

Tvrde da ga je 'Abdulmuttalib uzeo i odnio u Ka 'bu, i tu stajao, molio se Allahu i zahvaljivao Mu na daru koji mu je dao. Potom ga je opet vratio njegovoj majci i istog časa se zaputio da mu potraži kakvu dojilju. Pronašao je neku ženu iz plemena Sa 'ad b. Bekr po imenu Hali ma bint Ehi Zeejb.


 

Halimina izjava


Halima je pričala da je sa svojim mužem i malim sinčićem kojeg je dojila među ženama Benu Sa'ada, bila izašla iz svoga mjesta u potrazi za dojenčadima.

"Bilo je to", pričala je, "u vrlo sušnoj godini koja nam ništa ostavila nije. Izašla sam na jednom zekastom magarcu, a sa sobom smo vodili i našu oronulu devu, koja ničemu više nije vrijedila. Te noći niko od nas nije zaspao od djeteta koje je silno plakalo od gladi. U mojim grudima nije bilo ništa da ga utješi, a ni u deve nije bilo mlijeka da ga nahrani. Samo smo čekali oblak i rasterećenje. Jahala sam na magarcu, a jahanje mi je bilo tako dotužilo da smo od slabosti i iznurenosti jedva izdržavali. Tako smo, tražeći dojenčad, stigli do Mekke. Svakoj od nas koje smo išle ponuđen je Božiji Poslanik, s.a.v.s., ali ga je svaka odbila kad joj je rečeno da je siroče. Mi smo, naime, od djetetova oca očekivale nagradu, i mislile smo: "Šta može uraditi njegova majka i djed?" Stoga ga nismo željele. Međutim, sve žene osim mene su već bile uzele po jedno dojenče, i kad smo se spremali za povratak, rekla sam svom mužu: "Ja, Boga mi, ne želim da se jedina među svojim prijateljicama vratim bez dojenčeta. Ipak ću otići do onog siročeta i uzeti ga!" "Kako hoćeš", rekao je on. "Možda će nam Allah u njemu dati berićet!"

"Otišla sam do njega i uzela ga", nastavila je Halima, "a to sam uradila samo zato što nisam našla nikoga drugog. Međutim, kad sam ga donijela na svoju jahaću životinju i stavila ga sebi u krilo, moje grudi su se trgle prema njemu s obiljem mlijeka! On je dojio sve dok se nije zasitio, a s njim je dojio i njegov brat, pa se i on zasitio. Potom su obojica zaspali, premda mi, kako sam rekla, od našeg sina prethodne noći nismo mogli spavati.

Moj muž je zatim prišao našoj oronuloj devi i iznenada ustanovio da joj je vime puno mlijeka. Pomuzao ju je i mi smo se dobro napili njena mlijeka, tako da više nismo bili ni gladni ni žedni. Zanoćili smo i proveli jednu predivnu noć!"

"Kad smo osvanuli", kazivala je dalje Halima, "moj muž mi je rekao: "Znaš, Halima, uzela si blagoslovljeno stvorenje". "I ja se, Boga mi, nadam daje tako!", odgovorila sam.

Zatim sam uzjahala na magarca, noseći i njega sa sobom. Magarac je, Allaha mi, tako išao da ga nijedan drugi nije mogao slijediti. Moje prijateljice su mi govorile: "Za Boga miloga, kćeri Ebu Zeejba, sačekaj nas! Pa je li to isti onaj magarac s kojim si i pošla!?" "Jeste, Boga mi", odgovorila sam, "to je onaj isti!" "Boga mi u njemu nešto ima", rekle su.

Potom smo stigli u naša područja - područja plemena Benu Sa'ad, a ne znam da ima neplodnije zemlje od nje. Međutim, kada smo njega donijeli, moja je stoka stalno dolazila sita i puna mlijeka. Muzli smo je i pili njeno mlijeko, dok drugi u vimenima svoje stoke nisu mogli naći niti kap jednu! Oni su svojim pastirima govorili: "Pobogu, napasajte i vi tamo gdje napasa pastir kćeri Ebu Zeejba!" Međutim, njihova stoka je i dalje hodala gladna, ne dajući nijednu kap mlijeka, dok je naša stoka bila sita i davala obilno mlijeko.

Tako smo stalno imali višak i obilje, za cijele dvije godine koje je proveo kod nas. Rastao je mnogo brže no što su rasli drugi dječaci. Nije imao ni dvije godine, a već je bio čvrst dječak. Zatim smo ga odveli njegovoj majci, silno želeći da ga i dalje zadržimo kod sebe budući da smo se uvjerili u njegovu berićetnost. Razgovarali smo s njegovom majkom i ja sam joj rekla: "Da ga hoćeš ostaviti kod mene dok ne poraste, jer ja se u Mekki bojim za njega!"

Uvjeravali smo je sve dok nije pristala da ga ponovo vratimo s nama.

I opet smo ga vratili. Jednoga dana, nekoliko mjeseci poslije toga, sa svojim bratom po mlijeku on je čuvao sitnu stoku iza naših kuća, kad nam je iznenada dotrčao njegov brat sav drhteći. "Onaj moj brat Kurejšija! ", govorio je meni i ocu mu, "Uzela su ga dvojica ljudi u bijeloj odjeći, povalili ga i rasporili mu stomak, i neprekidno ga trljali!"

Moj muž i ja smo odmah požurili prema njemu. Zatekla sam ga kako stoji lica izbezumljena od straha. Muž i ja smo mu prišli i uzeli ga.
"Šta ti je, sinko?!", pitali smo. "Došla su mi dvojica ljudi u bijelom", odgovorio je. "Povalili su me, rasporili mi stomak i tražili nešto u njemu. Ne znam šta!"

Odveli smo ga u naš šator, i moj muž mi je rekao: "Halima, bojim se da ovaj dječak nije obolio. Odvedi ti njega njegovima, dok se to još ne vidi na njemu!"
Tako smo ga odmah spremili i odnijeli njegovoj majci. "Zašto si ga dovela?", upitala me je ona. "Ta, toliko si se trudila da ostane kod tebe!" Rekla sam: "Bog mi je dao moga sina, a ja sam svoje izvršila. Pobojala sam se da mu se što ne desi i evo sam ti ga dovela, što uostalom i sama želiš."

"Ne bi ti to tek tako učinila", rekla je ona. "Reci mi šta je po srijedi!"

Nije me se prošla sve dok joj nisam ispričala. "Zar si se uplašila da mu šejtan ne naudi?!", upitala je, i kad sam ja odgovorila potvrdno, rekla je: "To nikako! Š ejtan, Allaha mi, nema puta do njega. Moj sin je doista nešto posebno. Hoćeš li da ti kažem nešto u vezi s njim?" "Kako da ne!", odgovorila sam, a ona je nastavila: "Kad sam ga zanijela, vidjela sam kako je iz mene izašla nekakva svjetlost koja je obasjala dvorce Busre, u zemlji šamskoj. Zatim je trudnoća napredovala a ja, Boga mi, nisam vidjela lakše i jednostavnije trudnoće od nje. Kad sam ga rodila, stavio je ruke na zemlju, a glavu digao prema nebu. Ostavi ti njega i - sretan ti put!"


 

Izgled Božijega Poslanika

Ibn Hišam kaže:

Izgled Božijega Poslanika, s.a.v.s., najbolje dočaravaju riječi 'Umera Mevla Gufre, koji to prenosi od Ibrahima b. Muhammeda b. 'Alija b. Ebi Ta-liba. On kaže: "Kad bi 'Ali b. Ehi Talih opisivao Božijeg Poslanika, s.a.v.s., govorio bi: "Nije bio ni previše visok, ni previše nizak, već osrednjeg rasta. Nije imao ni previše kovrdžavu a ni sasvim opuštenu kosu, već onako valovitu. Nije bio ni predebeo, a ni butrast. Imao je bijel ten i krupne eme oći s dugim trepavicama, krupne zglobne kosti i pleća, sitne malje po prsima i jake šake i stopala sa malo malja. Kad je hodao nije koračao čvrsto, već kao da ide nizbrdo, a kad bi se okrenuo, okrenuo bi se cijelim tijelom. Među plećkama je imao pečat poslanstva - bio je posljednji poslanik.

Bio je najdarežljiviji čovjek, najsrčaniji, naiskreniji, najpouzdaniji, najblaže naravi i najljepšeg ophođenja. Ko ga prvi put vidi osjeti poštovanje prema njemu, a ko se s njim poćne družiti, taj ga zavoli".
Njegov opisivač kaže: "Ni prije ni poslije nisam vidio nikoga sličnog njemu. Mir i blagoslovi Božiji neka su na njega!"



Osobina Božijeg Poslanika prema lndžilu

Ibn Ishak kaže:

Prema meni dostupnim saznanjima, Isa je, sin Merjemin, među onim što mu je objavljeno od Boga u Indžil uvrstio svojim sljedbenicima i opis Božijega Poslanika, s.a.v.s., što je zabilježio i apostol Ivan kad je ispisivao Indžil iz vremena Isaa. U vezi s poslanikom koji će im doći, zapisano je sljedeće:

"Ko mene prezre, prezreo je Gospoda. I da ja nisam, u njihovu prisustvu, ćinio ono što niko nije činio prije mene, oni grijeha ne bi imali. Ali oni su se, i pored jasnoga znaka, uobrazili i umislili da će me nadvladati, a također i Gospoda. Međutim, rijeć koja je u Zakonu mora se ostvariti. Oni su me prezreli nepravedno, pa kada dođe Munhamenna od Gospoda, kojeg će vam Bog poslati, Duh Sveti koji će od Gospoda izaći, on će me potvrditi, a i vi isto tako, jer ste još mnogo prije bili sa mnom. O tome vam kazujem, da ne sumnjate."

Munhamenna na sirijanskom znači Muhammed, a to je na grčkom Baraklitis (mnogo hvaljeni, op. prev.)

Kada je Muhammed, Božiji poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, imao četrdeset godina, Allah mu je, kao milost prema svjetovima i kao radosnu vijest cijelom čovječanstvu, dao poslanstvo. Allah, dželle šanuhu, je od svakog poslanika kojeg je poslao prije Muhammeda, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, uzeo obavezu da će on vjerovati u Njega, priznavati Ga i pomagati Ga protiv Njegovih protivnika. Također je uzeo obavezu da će to oni prenijeti svima onima koji povjeruju u njih i koji ih budu slijedili. Svi poslanici su tu preuzetu obavezu i izvršili.

Od 'Aiše, neka je Allah zadovoljan njome, zabilježeno je sljedeće:

"Prvo čime je Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, započeto poslanstvo, kad ga je Allah odlučio počastiti i na ljude spustiti milost, bili su istiniti snovi. Štogod je Poslanik vidio u snu, to je po pravilu i dolazilo poput jutarnjeg osvita. Allah mu je tako omilio samoću da mu ništa nije bilo draže od nje".

Od 'Abdullaha b. 'Ubejdullaha je zabilježeno da je Božiji Poslanik, izvjesno vrijeme prije no što će mu Allah ukazati posebnu počast i započeti mu poslanstvo, običavao kada radi nečega izađe toliko se udaljiti od naselja da bi mu se kuće izgubile iz vida. Odlazio je u klance Mekke i zalazio duboko u njene doline. Tad mu je svaki kamen i svako drvo pored kojeg je prolazio govorilo: "Mir neka je na tebe, Božiji Poslaniče!" On se okretao oko sebe, gledao desno i lijevo i iza sebe, ali je svuda vidio samo drveće i kamenje. Tako je jedno vrijeme samo gledao i slušao, a onda mu je došao Džibril, 'alejhi-s-selam, i donio mu počast Allahovu, dok se on nalazio u pećini Hira'. Bilo je to u mjesecu ramazanu".

'Ubejd b. 'Umejr kaže:

"Božiji Poslanik, s.a.v.s., je svake godine po jedan mjesec provodio u pećini Hira'. To je inače bio običaj Kurejšija u džahilijjetu, tj. da se posvete pobožnosti, daleko od kipova. Poslanik je to radio svake godine u istom mjesecu, hraneći svakog siromaha koji bi naišao. Kad bi s tim završio, odlazio bi do Ka 'be prije no što bi ušao i u svoju kuću. Učinio bi sedam ili više tavafa oko nje, i tek potom odlazio kući.

Kad je nastupio onaj mjesec u kojemu je Allah odredio ukazati mu počast, a bio je to mjesec ramazan, Božiji Poslanik je opet otišao u pećinu Hira', a s njim je bila i njegova porodica. One noći u kojoj ga je Allah počastio objavom, došao mu je Džibril, 'aleji-s-selam, s Božijom porukom.

Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem, je pričao:

"Onda mi je došao Džibril, dok sam ja spavao, na jednoj prostirci od brokata na kojoj je bilo neko pismo. "Čitaj!", rekao mi je. "Ne čitam" , odgovorio sam. Na to me on tako pritisnuo da sam počeo osjećati gušenje. Pomislio sam da je to smrt. Onda me on pustio i opet mi rekao: "Čitaj!" "Ne čitam!", rekao sam, a on me ponovo pritisnuo, tako da sam ja opet pomislio da je to smrt, a onda me pustio. "Čitaj!", rekao je. "Šta ću čitati?!", upitao sam, i on me ponovo počeo gušiti, i ja sam opet pomislio da je to smrt. Zatim me pustio i rekao: "Čitaj!" "Šta ću čitati!?", pitao sam. Tad je rekao: Čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjek: poučava onome što ne zna. Ja sam to pročitao, a on je ušutio i otišao od mene. Onda sam se probudio, imajući osjećaj da mi je u srcu ispisana knjiga!

Napustio sam pećinu i, kad sam bio na sredini brda, iz neba sam čuo glas: "Muhammede! Ti si poslanik Božiji, a ja sam Džibril!" Stajao sam i gledao u nebo. Na obzorju sam ugledao Džibrila u liku čovjeka sastavljenih nogu. Govorio je: "Muhammede! Ti si Božiji poslanik a ja sam Džibril".

Stajao sam i gledao u njega ne mičući se s mjesta. Onda sam se okrenuo od njega, i dalje gledajući u nebo. Međutim, gdje god sam pogledao, vidio sam ga tamo! Stajao sam tako nepomičan sve dok Hadidža nije poslala ljude da me traže. Oni su otišli uvrh Mekke i vratili se nazad, a ja sam jednako stajao na svome mjestu! Utom je Džibril otišao, i ja sam krenuo svojima. Kad sam došao do Hadidže, sjeo sam uz njeno bedro i nageo se prema njoj. "Gdje si to bio, Ebu Kasime?", upitala me ona. "Ja sam poslala ljude da te traže, pa su išli sve do Mekke i ponovo se vratili nazad!"

Ispričao sam joj cijeli slučaj, a ona je rekla: "Raduj se, amidžiću, i budi čvrst! Tako mi Onoga u čijoj je ruci H adi džina duša, ja se doista nadam da bi ti mogao biti poslanik ovoga naroda!"

Potom je ustala, skupivši svoju odjeću, i otišla do Vereke b. Nofela, njenog ardžića. On je bio primio kršćanstvo, čitao mnoge knjige i slušao sljedbenike Tevrata i lndžila. Ispričala mu je sve što joj je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao daje vidio i čuo. Vereka je rekao: "Presveti! Presveti! Tako mi Onoga u čijoj je ruci Verekina duša, ako si mi sve pravo kazala, Hadidža, onda znači da mu je došao najodabraniji melek, onaj koji je dolazio Musau! On je, znači, doista poslanik svoga naroda. Reci mu to, neka bude čvrst!"

Hadidža se zatim vratila Božijem Poslaniku i ispričala mu šta mu je rekao Vereka. Poslanik je, pošto je bio završio svoju osamu, otišao do Ka 'be i činio radnje koje je i ranije običavao činiti. Vereka mu se obratio: "O sine brata mojega, ispričaj mi sve što si vidio i čuo!" Kad mu je Poslanik ispričao,rekao je: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista poslanik ovoga naroda! Tebi je došao najodabraniji melek - isti onaj koji je dolazio Mu-sau. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijedan, prognan i napadan! A ako ja dočekam taj dan, ja ću sigurno Allaha pomoći; On zna kako!" Potom je spustio svoju glavu prema njemu i poljubio ga u tjeme. Poslanik se, nakon toga, vratio svojoj kući.


 

Početak objave Kur'ana

Objava Kur'ana je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., započeta u mjesecu ramazanu. Allah, dž.š., kaže: U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, Upute za ljude i jasnih dokaza Prave staze, i lučenja Istine od laži. (El-Bekare, 185.). Zbilja, Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr! A šta ti misliš, šta je noć Kadr? Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci! Meleki i Dtibril, s dozvolom Gospodara svoga, u njoj silaze zbog odluke svake, u njoj je spas sve dok zora ne svane! (El-Kadr).

Također je rekao: Ha Mim. Tako Mi Jasne Knjige, Mi smo je zbilja u blagoslovljenoj noći objavljivati počeli, i Mi smo opominjatelji, u njoj se svaka mudra stvar raščlanjuje, po zapovijedi od Nas! (El-Duhan, 1.-5.). Doista, one koji između vas leđa okrenuše na Dan kad su se mnoštva dva sukobila ... (Alu 'Imran, 155). Taj sukob je bio između Božijega Poslanika, s.a.v.s., i idolopoklonika, na Bedru.

Islam Hadidže bint Huvejlid

Hadidža bint Huvejlid je povjerovala u njega kao poslanika i držala za istinito sve što mu je dolazilo od Allaha. Ona mu je nesebično pomagala u tome i bila je prva koja je povjerovala u Allaha i Njegova Poslanika i u istinitost onoga što dolazi od Njega. Allah je time olakšao Svome Poslaniku, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Sve neprijatnosti koje je slušao i sva utjerivanja u laž koja su ga jako rastuži vala, Allah je preko nje otklanjao od njega, čim bi joj se vratio. Ona ga je bodrila, ona ga je tješila, izražavala svoju nepokolebljivu vjeru u njega i umanjivala značaj onoga što su mu priređivali ljudi.
Božiji Poslanik je rekao: "Naređeno mi je da Hadidžu obradujem kućom od brušenog biseija, u kojoj nema ni buke ni muke!"

PREKID objave


Poslaniku je potom neko vrijeme obustavljeno slanje objave, što ga je bilo sasvim opteretilo, i čega se je pobojao. Onda mu je došao Džibril sa surom El-Duha, u kojoj mu se njegov Gospodar koji ga je i počastio objavom, kune: Tako mi jutra, i noći kada nastupi s tminama, - Gospodar tvoj, zbilja, nije te napustio ni omrznuo!, tj.nije te napustio i ostavio, nije te zamrzio pa te opet zavolio, Zbilja, Onaj svijet bolji je za tebe od Svijeta Ovoga, tj. ono što Ja imam za tvoj povratak Meni, doista je bolje od počasti koju sam ti najprije na dunjaluku dao, a Gospodar tvoj tebi će podariti, pa ćeš zadovoljan biti!, tj. daće ti pobjedu na dunjaluku i nagradu na ahiretu. Zar te siročetom ne nađe, pa ti utočište dade, i zalutalim te nađe, pa ti Pravu stazu dade, i siromahom te nađe, pa te bogatim učini!. Allah mu napominje kako mu je već od samog početka ukazivao počast, i kako mu je blagodat dao u sirotinjstvu njegovu, u siromaštvu i u nepoznavanju prave vjere kad ga je, milošću Svojom, iz svega toga izbavio. Siroče kad je po srijedi - ne ucvili, prosjak kad je po srijedi - ne podvikni!, tj. ne budi silan i ohol, niti oduran i grub prema Al-lahovim bespomoćnim robovima. I o blagodati Gospodara svoga kazuj ti!, tj. govori o blagodati i počasti u vidu poslanstva koje ti je došlo od Allaha, odnosno spomeni to i pozovi k tome!

I Poslanik je počeo govoriti o blagodati koju je Allah dao njemu, a s njim i ostalim ljudima. Govorio je o svom poslanstvu tajno, onoj rodbini u koju je imao povjerenje.



PRVI MUSLIMANI


Prvi muškarac koji je povjerovao u Božijeg Poslanika, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, koji je klanjao sa njim i povjerovao u sve što mu je došlo od Uzvišenoga Allaha, bio je 'Ali b. Ebi TaliB, kada je imao samo deset godina.

Jedna od Božijih blagodati prema 'Aliju b. Ehi Tali bu jest njegov boravak u kući Božijega Poslanika.

Kurejšije su, naime, jedanput bile zapale u veliku krizu, a Ehu Talih je imao puno čeljadi. U toj situaciji Poslanik se obratio svom amidži 'Abbasu, koji je bio jedan od najimućnijih ljudi Benu Hašima. "'Abbas", rekao mu je, "tvoj brat Ehu Talih ima mnogo čeljadi, a vidiš kakva je nestašica zadesila ljude, pa hajde da mu to breme malo olakšamo: da mu uzmemo po jednog sina, i da mu tako koliko-toliko olakšamo!" 'Abbas je pristao na to, pa su se odmah zaputili Ebu Talibu. "Hoćemo da te malo rasteretimo", rekli su mu, "dok ova kriza ne mine". "'Ukajla mi ostavite", odgovorio je Ehu Talih, "pa radite šta hoćete!"

Božiji Poslanik, s.a.v.s., je uzeo 'Alija i priljubio ga uzase, a 'Abbas je uzeo Dža'fera. Na taj način je 'Ali ostao s Poslanikom sve do dolaska Objave. Slijedio ga je, povjerovao u njega i prihvatao sve što je objavljivana.

Neki učenjaci navode da je Božiji Poslanik, kad god bi nastupilo na-masko vrijeme, odlazio u klance Mekke, i da je uvijek sa njim išao i 'Ali b. Ebi Talih, krijući se od oca, amidža i drugih ljudi. Tamo su zajedno obavljali namaze i vraćali se tek noću. Tako su činili danima, sve dok jedanput Ebu Talib nije naišao na njih dok su bili u namazu. "Eh, bratiću!", rekao je Božijem Poslaniku. "Kako vidim, ti ispovijedaš neku novu vjeru!?" "Da, amidža!", odgovorio je Poslanik. "Ovo je Allahova vjera, vjera Njegovih me-leka, Njegovih poslanika i vjera našeg praoca Ibrahima. Allah me je s njom poslao ljudima kao poslanika. Ti si, amidža, najpreči da te posavjetujem i pozovem ovoj uputi, i ti si najpreči da mi se odazoveš i u ovom me potpo-mogneš!" Ebu Talih je odgovorio: "Ja se, bratiću, ne mogu odvojiti od vjere svojih otaca i od njihovih običaja, ali tebi, Boga mi, dok sam ja živ ništa nažao neće biti učinjeno!"
Zatim je islam primio Ibn Šurahbil b. Ka'b b. 'Abduluzza (Zejd b. Hari-sa). Njega je, kao roba iz Šama, doveo Hakim b. Hizam b. Huvejlid. Kad je kod njega došla strina mu Hadidža, tada već žena Božije ga Poslanika, on joj je rekao: "Eto, strina, uzmi sebi jednog od tih dječaka!", i ona je odabrala Zejda. Ugledavši ga kod nje, Poslanik ju je zamolio da ga pokloni njemu, i ona mu ga je poklonula. On gaje oslobodio i posinio. Bilo je to prije početka Objave.

Islam je zatim primio Ebu Bekr b. Ebi Kuhafe. Pravo ime mu je 'Atik, dok je ime Ebu Kuhafe Osman. Ebu Bekr je, neka Allah bude zadovoljan njime, svoje primanje islama objelodanio, te ljude počeo pozivati Al-lahu i Njegovu Poslaniku! On je bio blizak svome narodu, vrlo omiljen i pristupačan. Bio je najbolji poznavalac kurejšijske genealogije i najviše je znao o njima, i dobro i loše. Bio je trgovac, poznat po svojoj moralnosti i dobročinstvu. Ljudi su dolazili kod njega i mnogo se družili s njim zbog njegova znanja, trgovačkih poslova i ugodna razgovora. On je svakoga od njih, u kojega je imao povjerenja, pozvao Allahu i islamu. Na taj način su islam primili: 'Usman b. 'Affan, El-Zubejr b. El-'Avam, 'Abdurrahman b. 'Avf, Sa'ad b. Ebi Vekkas i Talha b. 'Ubejdullah. Dakle, njih osmerica su bili prvi muslimani. Obavljali su namaz i dijelili milostinju.

Potom su islam primili: Ebu 'Ubejde b. El-Džerrah, Ebu Selema b. 'Abdulesed, El-Erkam b. Ebi el-Erkam , 'Usman b. Maz'un i njegova dva brata: Kudame i 'Abdullah, 'Ubejde b. El-Haris, Se'id b. Zejd b. 'Amr i njegova žena Fatima, sestra Omera b. El-Hattaba, Esma', kći Ebu Bekrova, 'Aiša, kći Ebu Bekrova, koja je tada bila mala djevojčica, Habbab ibn el-Eretti, 'Umejr b. Ebi Vekkas, 'Abdullah b. Mes'ud, Mes'ud b. El-Karijj, Sel-it b. 'Amr, Ajjaš b. Ebi Rebi 'a i njegova žena Esma' bint Selame, Hunej s b. Huzafe, 'Amir b. Rebi'a, 'Abdullah b. Džahš i njegov brat Ebu Ahmed, Dža 'fer b. Ebi Tali b i njegova žena Esma' bint 'Umejs, Hatib b. El-Haris i njegova žena Fatima bint el-Mudžellil, njegov brat Hattab i žena mu Fukejha bintu Jesar, Mu'ammer b. El-Haris, El-Saib b. 'Usman b. Maz'un, El-Muttallib b. Ezher i njegova žena Remla bint Ebi 'Avf, El-Nuhham čije je pravo ime Nu 'aj m b. 'Abdullah, 'Amir b. Fuhejra, Halid b. Se 'id b. El-' As i njegova žena Emina bint Half, Hatib b. 'Amr, Ebu Huzejfe b. 'Utbe b. Rebi'a, Vakid b. 'Abdullah, Halid, 'Amir, 'Akil i Ijjas benu el-Bekir b. 'Abd Jalil, 'Ammar b. Jasir i Suhejb b. Sinan el-Rumi.


 

Prva seoba u Abesiniju


Božiji Poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, gledao je šta sve podnose njegovi sljedbenici, dok je on uglavnom bio pošteđen toga, zahvaljujući svome mjestu kod Allaha, ali i amidži mu Ebu Talibu. Kad je vidio da im on nimalo ne može pomoći, rekao je: "Kako bi bilo da odete u Abesiniju!? Tamo ima jedan kralj kod kojega se nikome nasilje ne čini. To je zemlja istinoljubivosti, pa ... dok vam Allah ne nade neki izlaz iz stanja u kojemu ste sada!"
Ubrzo nakon toga, njegovi sljedbenici su se doista i zaputili prema Abesiniji, strahujući od prevelikih iskušenja i bojeći se za svoju vjeru. Bila je to prva hidžra (seoba) u islamu.

Prvi koji su otišli za Abesiniju bili su: 'Usman b. 'Affan i njegova žena Rukijja, kćerka Božijega Poslanika, zatim Ebu Huzejfe b. 'Utbe i njegova žena Sehla bint Suhejl, El-Zubejr ibn el-'Avam, Mus'ab b. 'Umejr, 'Abdurrahman b. 'Avf, Ebu Seleme b. 'Abdulesed i njegova žena Ummu Se-leme bint Ehi Umejje, 'Usman b. Maz'un, 'Amir b. Rebi'a i njegova žena Lejla bint Ebi Hasme, Ebu Sebre b. Ebi Ruhm i Suhejl b. Bejda'. Oni su sačinjavali prvu grupu muslimana koja je otišla u Abesiniju.
Zatim je tamo pošao i Dža'fer b. Ebi Talih, r.a., a za njim i preostali muslimani, i svi su se sastali u Abesiniji. Jedni su došli s porodicama, a drugi sami.

Ukupan broj muškaraca koji su krenuli i stigli u Abesiniju, izuzimajući malu djecu, kao i onu koja su tamo rodena, bilo je: osamdeset i tri.

Kurejšije u Abesiniju šalju svoju delegaciju da zatraži isporuku izbjeglica


Kad su Kurejšije saznale da su sljedbenici Božijega Poslanika, s.a.v.s., na sigurnom u zemlji Abesiniji, da su tamo dobili smještaj i utočište,sastali su se i donijeli odluku da Nedžašiju upute dvojicu svojih jakih ljudi da od njega zatraže isporuku izbjeglica kako bi ih odvratili od njihove vjere i izveli ih iz sigurnog mjesta. Za to su odabrali 'Abdullaha b. Ebi Rebi 'u i ·Amra b. el-'Asa b. Yaila. Sakupili su im mnoge poklone za Nedžašija i njegove patrijarhe i s tim ih otpremili za Abesiniju.

Od Ummi Seleme bint Ebi Umejje b. el-Mugire, žene Božijega Poslanika, s.a.v.s., se prenosi sljedeće:
"Kad sam stigla u Abesiniju, ugostio nas je divan domaćin - Nedžaši. Tu smo bili sigurni za svoju vjeru i u miru smo je ispovijedali. Niko nas nije uznemiravao, niti smo bila šta ružno čuli. Kad su za to saznale Kurejšije, sastali su se i dogovorili da Nedžašiju pošalju dvojicu svojih jakih ljudi s poklonima sastavljenim od najskupocjenijih ukrasa Mekke i najljepših izrađevina od kože. Sakupili su mu veliku količinu kože i za svakoga patrijarha pojedinačno predvidjeli poseban poklon. S tim su poslali 'Abdullaha b. E bi Rebi 'u i 'Amra b. el-'Asa i dali im precizne instrukcije. Rekli su im: 'Dajte svakom patrijarhu njegov poklon prije nego što s Nedžašijem počnete razgovor o njima. Zatim i Nedžašiju uručite poklone, a potom ga zamolite da vam ih izruči i to prije nego što popriča s njima!'
Tako su krenuli na put i kad su stigli kod Nedžašija, tu su zatekli nas u jednoj prelijepoj kući, kod divnog domaćina. Najprije su svakom patrijarhu predali njegov poklon, prije no što su obavili razgovor s Nedžašijem. Svakom od njih su, uz poklon, rekli: 'U zemlju vašega kralja pobjegla je grupa naših nerazumnih mladića, koji su napustili vjeru svojega naroda, a nisu prihvatili vašu vjeru. Ispovijedaju neku novu vjeru, i nama i vama nepoznatu. Nas su kralju poslali najviđeniji ljudi našeg naroda s molbom da nam ih isporuči. Molimo vas da, kad budemo s kraljem razgovarali o njima, sugerirate kralju da nam ih isporuči, a da nikako s njima ne razgovara. Naš je narod, naime, razboritiji od njih i najbolje zna za šta ih o suđuje!'
Patrijarsi su obećali da će im to učiniti.
Zatim su poklone iznijeli pred Nedžašija, i on ih je primio. "Kralju!", obratili su mu se, "u tvoju zemlju je prebjegla jedna grupa naših nerazumnih mladića, koji su napustili vjeru sv9jega naroda, a nisu prihvatili tvoju vjeru. Ispovijedaju nekakvu vjeru koju su sami izmislili, a koja je i nama i vama nepoznata. Tebi su nas poslali najviđeniji ljudi našeg naroda, njihovi očevi, amidže i bliža rodbina, s molbom da nam ih vratiš. Oni su razboritiji od njih i dobro znaju za šta ih osuđuju i kore!"

'Abdullah b. Ebi Rebi'a i 'Amr b. el-'As su, međutim, doživjeli upravo ono čega su se plašili. Naime, čim je Nedžaši saslušao njihov govor, patrijarsi oko njega su odmah rekli: "Pravo kažu, kralju. Njihov narod je razboritiji od njih i on najbolje zna za šta ih okrivljuje. Isporuči ih, neka ih vrate u njihovu zemlju, njihovu narodu!"

No, Nedžašija je to rasrdilo i on je ljutito rekao: "Ne, tako mi Boga! Oni su mi tek nedavno pristigli; došli su u moju zemlju i izabrali upravo mene, i ja ih neću isporučiti dok ne vidim šta oni imaju reći na ovo što su kazala ova dvojica! Ako bude onako kako ovi kažu, predaću ih i vratiti ih njihovu narodu, ali ako ne bude tako, ja ću ih zaštititi od njih, lijepo ih ugostiti i pružiti im sve što im treba!"
Zatim je poslao po sljedbenike Božijega Poslanika, s.a. v .s. Kad im je stigao njegov glasnik, oni su se sakupili i među sobom se počeli dogovarati. "Šta da mu kažemo kada dođemo pred njega?", pitali su jedni. "Reći ćemo, Boga mi, ono što znamo", odgovarali su drugi. "Reći ćemo ono što nam je naredio naš Poslanik, pa neka bude šta će biti!"
Kad su ušli kod kralja, koji je već bio pozvao svoje episkope, a oni oko njega otvorili svoje knjige, on ih je upitao: "Kakva je ta vjera zbog koje ste napustili svoj narod, a niste ušli u moju vjeru, niti u vjeru bilo kojeg drugog naroda?!"

S njim je razgovarao Dža'fer b. Ebi Talih. On je odgovorio: "Mi smo, kralju, bili neuk narod. Obožavali smo kipove, jeli meso uginulih životinja, činili razvrat, kidali rodbinske veze, uznemiravali susjede, jači je tlačio slabijega ... Živjeli smo tako sve dok nam Allah nije poslao poslanika, jednoga od nas, čije porijeklo, iskrenost, povjerljivost i neporočnost dobro poznajemo. On nas je pozvao Allahu, da istaknemo Njegovu jedinost i da samo Njemu robujemo, da napustimo ono što smo mi i preci naši obožavali mimo Njega. Naredio nam je da govorimo samo istinu, da izvršavamo preuzete obaveze, da čuvamo rodbinske veze, da se lijepo odnosimo prema susjedu, da se suzdržavamo od zabranjenoga i od krvi. Zabranio nam je razvrat, lažan govor, jedenje imetka siročeta i potva-ranje čestitih žena. Naredio nam je da samo Allahu robujemo i da Mu ništa ne pripisujemo; naredio nam je namaz, zekat i post ..." i nabrojao mu ostale islamske propise, a mi smo to sve potvrđivali. "Sve što nam je Poslanik rekao da je došlo o Allaha, mi smo to prihvatili i primijenili. Samo smo Allaha obožavali i nismo Mu ništa pripisivali. Zabranjivali smo ono što nam je On zabranio, a dopuštali ono što je On dopustio. Naš narod je, međutim, prema nama pokazao neprijateljstvo. Mučili su nas i silom odvraćali od naše vjere kako bi nas ponovo, umjesto robovanja Allahu Uzvišenome, vratili obožavanju kumira. Oni žele da mi opet činimo sve ono ružno što smo ranije činili. I kad su svom silom navalili na nas, kad su nam počeli činiti nasilje, kad su nam uskratili sve mogućnosti i ispriječili se između nas i naše vjere, tada smo došli u tvoju zemlju. Tebe smo, kralju, izabrali mimo ostalih, željeli smo biti u tvojoj blizini i mi se nadamo da nam se kod tebe neće činiti nepravda!"

"Imaš li kod sebe išta što je došlo od Allaha?", upitao je Nedžaši.
"Imam", odgovorio je Dža'fer.
"Pročitaj mi!"
On mu je pročitao početak sure Merjem, a Nedžaši je, Allaha mi, tako zaplakao da su mu se suze slijevale u bradu! Plakali su i njegovi episkopi -suze su im kapale na knjige. Zatim je Nedžaši rekao: "Ovo i ono što je došlo Isusu bez sumnje je iz istog izvora! Idite vas dvojica - ja vam ih, Boga mi, neću predati. Ni govora!"
Kad su izašli od njega 'Amr b. el-' As je rekao: "Sutra ću mu, tako mi Boga, doći s nečim čime ću ih sasjeći u korijenu!" 'Abdullah b. Ebi Rebi'a, koji je među nama bio nešto priznatiji, na to je rekao: "Nemoj tako 'Amr! Ta, oni imaju i svoje rođake, makar se i ne slagali s nama!" "Ja ću mu, Boga mi, reći da oni tvrde da je Isa, sin Merjemin, samo rob Božiji! ", bio je uporan 'Amr.
Sljedećeg dana je doista i rekao kralju: "O kralju! Oni o Isusu, sinu Marijinu, govore krupne riječi! Pozovi ih i pitaj šta kažu o njemu!"
I kralj je poslao po njih da ih upita o tome."
Ummu Seleme dalje kaže: "To nam je bilo najteže. Ponovo smo se okupili na jednom mjestu, radi dogovora. 'Šta ćete reći o Isau, sinu Merjemi-nu, kada vas upita o njemu?', pitali su jedni. 'Boga mi ćemo reći samo ono što je Allah rekao, a što nam je prenio Njegov Poslanik - pa neka bude šta će biti!', odgovarali su drugi.
Kad su ušli kod kralja, on ih je upitao: 'Šta vi kažete o Isusu, sinu Marijinu?'
Opet mu je odgovorio Dža'fer b. Ebi Talih. 'Kažemo o njemu ono što nam je o njemu prenio naš Poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji; on nam je rekao: 'Isa je Allahov rob, Njegov poslanik, Njegov duh i Riječ Njegova koju je ubacio u čistu djevicu Merjemu.'
Nedžaši je rukom udario po tlu i sa zemlje uzeo jedno malo drvce. 'Isus, sin Marijin, je samo ovoliko drukčiji od toga kako si ga opisao!', rekao Je.
Patrijarsi oko njega su negodovali.
'Boga mi je tako, svejedno što negodujete!', rekao im je on. 'Vi sada idite - u mojoj zemlji ćete biti sigurni. Ko vas uvrijedi, biće kažnjen ... Ko vas uvrijedi, biće kažnjen! Ni jednog od vas ne bih povrijedio za brdo zlata! Vratite toj dvojici njihove poklone - njihovi mi pokloni ne trebaju!'"
"Njih dvojica su", kaže Ummu Seleme, "od njega izašli pokunjeni, neobavljena posla. Mi smo i dalje ostali tu, uživajući kao i do tada. Tako smo živjeli neko vrijeme, a onda se iznenada pojavio neki čovjek, Abesinac, koji ga je pokušavao svrgnuti s prijestolja. Allaha mi, ne znam da smo se ikada zabrinuli kao tada, jer smo se bojali da taj čovjek ne savlada Nedžašija, pa da dođe neko ko ne bi znao o nama ono što je on znao.

Nedžaši je izašao pred njega, a razdaljina između njih je bila tolika koliko je bio širok Nil. Sljedbenici Božije g Poslanika, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, su pitali: 'Ko će otići tamo do mjesta događaja, i otud nam donijeti kakvu vijest?' 'Ja ću!', javio se El-Zubejr b. el-'Avam, koji je bio najstariji među njima. Oni su mu napuhali jedan mijeh koji je on stavio na grudi i na njemu preplivao na drugu stranu Nila, na kojoj se vodila bitka. Kad je preplivao tamo, nastavio je ići dok im se nije primakao.

Mi smo upućivali dovu Allahu da Nedžaši savlada svog protivnika i da ojača svoj prijesto. Tako smo stajali u iščekivanju konačnog ishoda, kad se pojavio El-Zubejr. Žurio je i mahao svojom odjećom. Vikao je: 'Veselite se! Pobijedio je Nedžaši!'

Allah je uništio njegova protivnika, a njemu učvrstio vlast u zemlji. Cijela Abesinija je bila uz njega. U njegovu domu smo proveli lijepe trenutke, sve dok se nismo vratili u Mekku kod Božijega Poslanika, s.a.v.s."


 

Neprijatnosti koje je Poslanik doživljavao od svoga naroda

Kad je Allah zaštitio Svoga Poslanika od Kurejšija tako što su njegov amidža i njegovi sunarodnjaci iz plemena Benu Hašim i Benu el-Muttalib stali ispred njega i tako spriječili nakanu Kurejšija, oni su ga počeli ismijavati, podsmjehivati mu se i s njim se prepirati. Istovremeno, objava je tretirala Kurejšije i zbivanja unutar njih, ali i njihove pojedince koji su izražavali naročito neprijateljstvo prema Božijem Poslaniku. Neki od njih su i imenovani, dok se na ostale aludiralo u općenitom govoru o nevjernicima.

Medu nama poznatim Kurejšijama o kojima govori Kur'an je i amidža Božijeg Poslanika - Ebu Leheb b. 'Abdulmuttalib i njegova žena Ummu Džeril b. Harb Umejje "nosačica drva". Ona je , naime, nosila trje i prosipala ga po putu kojim je prolazio Poslanik, s.a.v.s. O njima Uzvišeni je Allah objavio: Propale ruke Ebu Lehebove, i on propao! - koristiti mu neće blago njegovo, a ni ono što je stekao, u vatru će on usplamtjelu ući jamačno, i žena njegova što drvlje nosi, o vratu njezinu bit će ute od /ičine usukane! (Sura El-Leheb).

Ibn Ishak kaže: "Rečeno mi je da je Ummu Džemil, kad je čula šta je o njoj i njenom mužu objavljeno u Kur'anu, odmah otišla do Božijega Poslanika, koji je u jednom mesdžidu pored Ka'be sjedio s Ebu Bekrom es-Siddikom, i u ruci nosila kamen, no kad se zaustavila pred njima, Allah ju je onemogućio da vidi Poslanika; vidjela je samo Ebu Bekra. "Ebu Bekre!", up itala je. "Gdje ti je drug tvoj?! Čula sam da mi se ruga! Ako ga nađem, ovim kamenom ću mu, Boga mi, razbiti usta!" Potom je otišla, a E bu Bekr se okrenuo Poslaniku. "Zar te nije vidjela, Božiji Poslaniče!?", upitao je. "Nije me vidjela", odgovorio je Poslanik. "Allah me je za nju učinio nevidljivim!"

Umejje b. Half b. Veheb b. Huzafe b. Džumeh je, kad god bi ugledao Božijega Poslanika, rugao mu se i podsmijavao. O njemu je Uzvišeni Allah objavio: Teško svakom klevetniku podrugljivcu, koji blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo vječnim učiniti njega! A ne valja tako! On će, zbilja, u džehennem bačen biti! A šta je Džehennem - znadeš li ti? - Vatra Allahova razbuktala, koja će dopirati do srca, koja će iznad njih biti zatvorena, po stubovima raširena! (Sura EI-Humeze).
Zatim, El-' As b. V ai l ei-Sehmi ... Ha b bab b. el-Erett, ashab Božije ga Poslanika, s.a.v.s., bio je kovač sablji, pa je tako iskovao i sablje El-'Asu b. Vailu, koje je ovaj bio poručio kod njega. Kad mu ih je isporučio, El-' As je došao da izmiri svoja dugovanja. "Habbab!", rekao je pri dolasku. "Zar vaš prijatelj Muhamred, u čijoj se i ti vjeri nalaziš, ne tvrdi da će oni u Džennetu imati koliko hoće zlata i srebra, odjeće i sluga!?" "Da!", odgovorio je Habbab. "Onda me pričekaj do Sudnjeg dana", kazao je, "pa kada uđem u Džennet, tamo ću ti vratiti dug! Ta, nećete valjda ti i tvoj drug, Habbabe, kod Allaha biti odabraniji od mene, ili dobiti veću nagradu!?" Tim povodom Allah, dželle šanuhu, je objavio: Da li si vidio onoga koji ne vjeruje u Znake Naše i veli: "Zbilja, meni će biti dato bogatstvo i djeca!" Da li je on neviđeno otkrio, ili je od Svemilosnog obećanje primio? Nije! A Mi ćemo zapisati šta on govori i kaznu njemu ćemo dugom učiniti, i naslijedit ćemo Mi ono o čem on govori, a k Nama će on sam doći! (Merjem, 77.-80.).

Prema jednom kazivanju koje sam čuo, Ebu Džehl b. Hišam je jedanput susreo Božijega Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: "Boga mi, Muhammede, ili ćeš se ti proći vrijeđanja naših božanstava, ili ćemo mi početi vrijeđati Boga koga ti obožavaš!" Tada je Allah objavio: Ne psujte one koje mnogo-bošci, mimo Allaha, prizivaju, da ne bi i oni psovali Allaha iz odmazde i neznanja! (El-En'am, 108.).

Rečeno mi je da Božiji Poslanik, nakon toga, više nije govorio protiv njihovih božanstava, već je samo ljude pozivao Allahu.

Zatim, En-Nadr b. el-Haris b. Keledeh b. 'Abd Menaf b. 'Abduddar b. Kusajj ... Kad bi Božiji Poslanik sjedio među ljudima i pozivao ih Allahu učeći im poglavlja iz Kur'ana, istovremeno skrećući Kurejšijama pažnju na nevolje i kazne koje su stizale narode prijašnje, on je, čim bi Poslanik otišao, sjedao na njegovo mjesto i ljudima pričao o svijetlom Rustemu i lsfendijaru, te o mnogim perzijskim kraljevima. Govorio je: "Muhammed, Boga mi, ništa ljepše ne pripovijeda od mene, a i njegova kazivanja su samo priče naroda drevnih koje sam i ja sakupio kao i on!" Allah je tim povodom objavio: I oni govore: "To su naroda prijašnjih priče, trati da mu ih prepisuju i da mu ih jutrom i večerom čitaju!" Ti reci: "Objavljuje Kur'an Onaj Koji tajnu nebesa i Zemlje zna! On doista prašta i samilostan je!" (El-Furkan, 5.-6.). Na njega se odnosi i ajet: ... koji veli, kad mu se kazuju Naši Znaci: "To su priče naroda drevnih !(EI-Kalem, 15.), kao i ajet: Teško svakom Jašcu, griješniku, koji sluša Znake Allahove što mu se kazuju, a potom nadmen ostaje kao da ih ni čuo nije! Pa, obraduj ti njega kaznom bolnom! (El-Džasije, 7.-8.).

Potom El-Ahnes b. Šurejk Veheb e1-Sekafi, koji je bio vrlo cijenjen čovjek, čije se mišljenje resprektiralo. On je često vrijeđao Božijega Poslanika, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, i oponirao njegovim riječima, pa je Uzvišeni Allah o njemu objavio: Nil' slušaj ijednog krivokletnika, bijednika, klevetnika što hodi prenoseći tude riječi, koji dobro spriječava, granicu prestupa, grješnika, surovoga, a nakon toga i uljeza! (El-KaJem, 10.-13.).

El-Velid b. el-Mugira je jedanput rekao: "Zar se objavljuje Muham-medu, a ne meni kao velikanu i ugledniku Kurejšija!? J zar da bude zaobiđen i Ebu Mes'ud 'Amr b. 'Umejr ei-Sekafi, prvak plemena Sekif, a mi smo velikani Mekke i Taifa!?... " Na to je Allah objavio: I govore: "A zašto nije objavljen ovaj Kur'an iz ova dva grada čovjeku nekom velikom?!" Zar da oni raspodjeljuju milost tvoga Gospodara ? Mi među njih raspodjeljujemo što im je za život potrebno na Svijetu ovome, i jedne iznad drugih za nekoliko razina odlikujemo da bi jedni druge služili! A milost tvoga Gospodara bolja je od onog što oni gomilaju! (El-Zuhruf, 31.-32.).

Ubejj b. Halef i 'Ukbe b. Ebi Mu 'ajt su bili iznimno bliski prijatelji; odnosi među njima su bili upravo bratski. Jedanput je 'Ukbe sjeo uz Božije ga Poslanika i odslušao ono što je on govorio, no kad je za to čuo Ubejj, odmah je požurio do njega i prvo što je rekao bilo je: "Zar je moguće da si sjedio s Muhammedom i slušao njegovu priču?! Ja te više ni pogledati neću, a neka-moli govoriti s tobom", tvrdo se zakleo, "ako još ikad sjedneš kod njega, poslušaš njegov govor, ili prođeš pored njega, a da mu ne pljuneš u lice!"

Allahov neprijatelj, 'Ukbe b. Ebi Mu'ajt, Bog ga prokleo, doista je to i učinio. O njima dvojici Allah je objavio: Na Dan kad nevjernik bude ruke svoje grizao, govoreći: "Kamo sreće da sam se sa Poslanikom Puta prihvatio, kamo sreće, jadan ti sam, da toga i toga nisam uzimao za prijatelja, on je mene od Opomene odvratio nakon što mi je ona bila stigla!" A šejtan čovjeka tek u propasti ostavlja! (El-Furkan, 27.-29.).

Ubejj b. Halef je došao Božijem Poslaniku, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, noseći u ruci truhlu kost koja se na dodir pretvarala u prah. "Muhammede!", rekao mu je. "Ti tvrdiš da će ovo Bog opet oživjeti, nakon što je ovako istruhnulo!" Zatim je to stisnuo šakom i onda to puhnuo u vjetar, u pravcu Poslanika. "Da, ja to tvrdim!", rekao je Poslanik na to. "Allah će to proživjeti kao što će proživjeti i tebe, nakon što i ti budeš takav, a zatim će te uvesti u vatru!" Allah je tada objavio: I primjer nam navodi, a kako je stvoren - zaboravi! I veli. "Ko će kosti ove, kad budu istruhle, oživiti?!" Ti reci: "Onaj će ih oživiti Koji ih prvi put stvori! I On za svako stvorenje dobro zna, Onaj Koji vam iz drveća zelenoga vatru stvara pa vi njome ložite! (Jasin, 78.-80.).

Prema saznanjima do kojih sam došao, pred Božijeg Poslanika, koji je tom prilikom obilazio Ka'bu, izašli su: El-Esved b. el-Muttalib b. Esed b. 'Abdul'uzza, El-Velid b. el-Mugira, Umejje b. Ebi Half i El-'As Vail el-Sehr, sve velikani svojih plemena, i rekli mu: "Muhammede, hajde da obožavamo isto božanstvo, da zajednički sudjelujemo u tome. Hoćemo reći: ako je to što ti obožavaš bolje od onoga što mi obožavamo, mi ćemo se opredijeliti za to, a ako je bolje ovo naše, onda se ti opredijeli za njega!" Potom je Allah objavio: Reci: "O vi nevjernici! Ja neću robovati onima kojima vi robujete, a ni vi nećete robovati Onom Kojem ja robujem; ja nisam bio rob onih kojima ste vi bili robovi, a ni vi niste bili robovi Onome Kome robujem ja! Vama - vjera vaša, a meni - vjera moja! (Sura El-Kafirun).


Zatim Ebu Džehl b. Hišam... Kad je Uzvišeni Bog spomenuo drvo zekkum, prijeteći im njime, on je rekao: "Znate li vi, Kurejšije, kakvo je to drvo zekkum, kojim vas Muhammed plaši?" "Ne znamo!", odgovorili su oni. "To su one najbolje medinske burme, masne i mesnate", rekao je on. "Ako ih se domognemo, Boga mi ćemo ih se rado nagutati!" Allah je tada objavio: A drvo zekkum je zbilja hrana grješnika! Kao rastopina kovine je, u trbuhu vret će, kao što voda ključala vrije! (El-Duhan, 43.-46.), tj. drvo zekkum nije to što on tvrdi da je.

Jedanput je El-Velid b. el-Mugira zastao s Božijim Poslanikom, i njih dvojica su razgovarali. Poslanik ga je nastojao privoljeti u islam. Dok su oni tako pričali, naišao je slijepac Ibn Ummi Mektum i obratio se Božijem Poslaniku tražeći da mu prouči nešto iz K ur' ana. Poslanika je to dovelo u neprijatnu situaciju, i on se uzrujao. To ga je, naime, omelo u ubjedivanju El-Velida, odnosno u njegovu nastojanju da ga privoli da prihvati islam. Pošto je slijepac bio uporan u svojoj molbi, Poslanik se okrenuo od njega srdito i ostavio ga. Potom je Allah objavio: Namrštio se i okrenuo zato što mu je slijepac prišao: A šta ti znaš, motda on tudi da se očisti, ili opomene, pa da mu Opomena od koristi bude! A onoga ko bogat je, ti njega svjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da se očisti! A onoga ko ti priđe tureći, i još strepi, na njega se i ne osvrćeš ti! Tako ne čini! A ovo je zbilja opomena, pa ko hoće, opomenut će se, na listinama časnim, uzvišenim, čistim! ('Abese, 1.-14.), tj. Ja sam te poslao kao donosioca radosne vijesti i kao opominjača - svi imaju jednako pravo na tvoju opomenu. Zato ti nemoj sprječavati onog koji doista želi islam i nemoj ga sprječavati u tome zbog onog koji ga ne želi!

Oni koji su Božijega Poslanika, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, uznemiravali u njegovoj kući, bili su: Ebu Leheb, El-Hakem b. Ebi el-'As, 'Ukbe b. Ebi Mu'ajt, 'Addi b. Hamra' el-Sekafi i Ibn el-Asda' el-Hezeli. Svi su oni bili njegovi susjedi i od svih njih kasnije je primio islam jedino El-Hakem b. Ebi el-' As. Oni su na Poslanika, dok bi on klanjao, znali bacati ovčiju unutricu, ili je pak staviti u njegov zemljani ćup koji bi mu bio stavljan na poslugu. Poslanik je zbog toga bio prinuđen potražiti zaklonjeno mjesto u kojem se je krio od njih za vrijeme namaza. Kad bi ga oni tako uznemirili i priredili mu takvu neprijatnost, Poslanik bi unutricu sklanjao jednim drvetom i zaustavaljao se na svojim vratima. "Kakav je ovo komšiluk, potomci 'Abdi Menafa!?", govorio je, izbacujući unutricu.

новинки кинематографа
Машинная вышивка, программа для вышивания, Разработка макета в вышивальной программе, Авторский дизайн