Sat01292022

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ŽIVOTOPIS MUHAMMEDA, ALEJHISSELAMA

ŽIVOTOPIS MUHAMMEDA, ALEJHISSELAMA

 

Halimina izjava


Halima je pričala da je sa svojim mužem i malim sinčićem kojeg je dojila među ženama Benu Sa'ada, bila izašla iz svoga mjesta u potrazi za dojenčadima.

"Bilo je to", pričala je, "u vrlo sušnoj godini koja nam ništa ostavila nije. Izašla sam na jednom zekastom magarcu, a sa sobom smo vodili i našu oronulu devu, koja ničemu više nije vrijedila. Te noći niko od nas nije zaspao od djeteta koje je silno plakalo od gladi. U mojim grudima nije bilo ništa da ga utješi, a ni u deve nije bilo mlijeka da ga nahrani. Samo smo čekali oblak i rasterećenje. Jahala sam na magarcu, a jahanje mi je bilo tako dotužilo da smo od slabosti i iznurenosti jedva izdržavali. Tako smo, tražeći dojenčad, stigli do Mekke. Svakoj od nas koje smo išle ponuđen je Božiji Poslanik, s.a.v.s., ali ga je svaka odbila kad joj je rečeno da je siroče. Mi smo, naime, od djetetova oca očekivale nagradu, i mislile smo: "Šta može uraditi njegova majka i djed?" Stoga ga nismo željele. Međutim, sve žene osim mene su već bile uzele po jedno dojenče, i kad smo se spremali za povratak, rekla sam svom mužu: "Ja, Boga mi, ne želim da se jedina među svojim prijateljicama vratim bez dojenčeta. Ipak ću otići do onog siročeta i uzeti ga!" "Kako hoćeš", rekao je on. "Možda će nam Allah u njemu dati berićet!"

"Otišla sam do njega i uzela ga", nastavila je Halima, "a to sam uradila samo zato što nisam našla nikoga drugog. Međutim, kad sam ga donijela na svoju jahaću životinju i stavila ga sebi u krilo, moje grudi su se trgle prema njemu s obiljem mlijeka! On je dojio sve dok se nije zasitio, a s njim je dojio i njegov brat, pa se i on zasitio. Potom su obojica zaspali, premda mi, kako sam rekla, od našeg sina prethodne noći nismo mogli spavati.

Moj muž je zatim prišao našoj oronuloj devi i iznenada ustanovio da joj je vime puno mlijeka. Pomuzao ju je i mi smo se dobro napili njena mlijeka, tako da više nismo bili ni gladni ni žedni. Zanoćili smo i proveli jednu predivnu noć!"

"Kad smo osvanuli", kazivala je dalje Halima, "moj muž mi je rekao: "Znaš, Halima, uzela si blagoslovljeno stvorenje". "I ja se, Boga mi, nadam daje tako!", odgovorila sam.

Zatim sam uzjahala na magarca, noseći i njega sa sobom. Magarac je, Allaha mi, tako išao da ga nijedan drugi nije mogao slijediti. Moje prijateljice su mi govorile: "Za Boga miloga, kćeri Ebu Zeejba, sačekaj nas! Pa je li to isti onaj magarac s kojim si i pošla!?" "Jeste, Boga mi", odgovorila sam, "to je onaj isti!" "Boga mi u njemu nešto ima", rekle su.

Potom smo stigli u naša područja - područja plemena Benu Sa'ad, a ne znam da ima neplodnije zemlje od nje. Međutim, kada smo njega donijeli, moja je stoka stalno dolazila sita i puna mlijeka. Muzli smo je i pili njeno mlijeko, dok drugi u vimenima svoje stoke nisu mogli naći niti kap jednu! Oni su svojim pastirima govorili: "Pobogu, napasajte i vi tamo gdje napasa pastir kćeri Ebu Zeejba!" Međutim, njihova stoka je i dalje hodala gladna, ne dajući nijednu kap mlijeka, dok je naša stoka bila sita i davala obilno mlijeko.

Tako smo stalno imali višak i obilje, za cijele dvije godine koje je proveo kod nas. Rastao je mnogo brže no što su rasli drugi dječaci. Nije imao ni dvije godine, a već je bio čvrst dječak. Zatim smo ga odveli njegovoj majci, silno želeći da ga i dalje zadržimo kod sebe budući da smo se uvjerili u njegovu berićetnost. Razgovarali smo s njegovom majkom i ja sam joj rekla: "Da ga hoćeš ostaviti kod mene dok ne poraste, jer ja se u Mekki bojim za njega!"

Uvjeravali smo je sve dok nije pristala da ga ponovo vratimo s nama.

I opet smo ga vratili. Jednoga dana, nekoliko mjeseci poslije toga, sa svojim bratom po mlijeku on je čuvao sitnu stoku iza naših kuća, kad nam je iznenada dotrčao njegov brat sav drhteći. "Onaj moj brat Kurejšija! ", govorio je meni i ocu mu, "Uzela su ga dvojica ljudi u bijeloj odjeći, povalili ga i rasporili mu stomak, i neprekidno ga trljali!"

Moj muž i ja smo odmah požurili prema njemu. Zatekla sam ga kako stoji lica izbezumljena od straha. Muž i ja smo mu prišli i uzeli ga.
"Šta ti je, sinko?!", pitali smo. "Došla su mi dvojica ljudi u bijelom", odgovorio je. "Povalili su me, rasporili mi stomak i tražili nešto u njemu. Ne znam šta!"

Odveli smo ga u naš šator, i moj muž mi je rekao: "Halima, bojim se da ovaj dječak nije obolio. Odvedi ti njega njegovima, dok se to još ne vidi na njemu!"
Tako smo ga odmah spremili i odnijeli njegovoj majci. "Zašto si ga dovela?", upitala me je ona. "Ta, toliko si se trudila da ostane kod tebe!" Rekla sam: "Bog mi je dao moga sina, a ja sam svoje izvršila. Pobojala sam se da mu se što ne desi i evo sam ti ga dovela, što uostalom i sama želiš."

"Ne bi ti to tek tako učinila", rekla je ona. "Reci mi šta je po srijedi!"

Nije me se prošla sve dok joj nisam ispričala. "Zar si se uplašila da mu šejtan ne naudi?!", upitala je, i kad sam ja odgovorila potvrdno, rekla je: "To nikako! Š ejtan, Allaha mi, nema puta do njega. Moj sin je doista nešto posebno. Hoćeš li da ti kažem nešto u vezi s njim?" "Kako da ne!", odgovorila sam, a ona je nastavila: "Kad sam ga zanijela, vidjela sam kako je iz mene izašla nekakva svjetlost koja je obasjala dvorce Busre, u zemlji šamskoj. Zatim je trudnoća napredovala a ja, Boga mi, nisam vidjela lakše i jednostavnije trudnoće od nje. Kad sam ga rodila, stavio je ruke na zemlju, a glavu digao prema nebu. Ostavi ti njega i - sretan ti put!"