Sat01292022

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ŽIVOTOPIS MUHAMMEDA, ALEJHISSELAMA

ŽIVOTOPIS MUHAMMEDA, ALEJHISSELAMA

 

"Muhammed, alejhi-s-selam: važniji aspekti ljudskog posvjedočavanja njegova života i djela" - (Pogovor prijevodu sažetka Ibn Hišamove sire dr. Enes Karić) 

Objavjujući ovaj prekrasni prijevod profesora Mustafe Prljače, tj. size i sukus Ibn Hišamove "sire" ili "Poslanikova životopisa", epohalnoga djela koje govori o genealogiji, pretposlaničkom i poslaničkom životu Božijeg poslanika Muhammeda a.s., te njegovoj smrti, kao i mnogim drugim detaljima vezanim za pretke, rodbinu, žene, potomstvo i za misiju ovog najvećeg vjeronavjestitlja čovječanstva, čini nam neobičnu čast da pojavu sizea ovoga djela na bosanskom jeziku popratimo svojim pogovorom. 

Recimo odmah da, među svim Božijim poslanicima, samo Božiji poslanik Muhammed, a.s., ima "sire" ili "životopise", napisane po izravnim svjedočenjima i svjedočanstvima ljudi koji su s njim živjeli, ili slijedili odmah po njegovom vremenu. 

Poslanikova "sira" u islamskoj je civilizaciji jedan od rukavaca, ili bolje kazati jedan od žanrova i štiva sa svetom porukom. Na hiljade je takvih djela nastalo tokom povijesti islama. Djela kao što su "sire", zatim "šema'il", te, npr. djela koja nose naslov "en-neseb eš-šerif' ("časno rodoslovlje", "časna loza") u islamskim bibliotekama zauzimaju mjesto odmah uz Kur'an i hadiske zbirke. Napomenimo da je ova sveta književnost bila i jeste itekako prisutna u Bosni. Ovaj rad Mustafe Prljače nastavlja tu bosansko-muslimansku tradiciju.

 

O intenzivnoj prisutnosti "sire" u Bosni svjedoči i jedan takav rukopis koji se spominje u nedavno objavljenom Katalogu arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa, koji je izašao u izdanju Bošnjackog instituta u Cirihu (Bosnians' Institute, Zurich), priređivači Fehim Nametak i Salih Trako. Naime, jedno rukopisno remek djelo (koje je zavedeno na stranici 181., pod rednim brojem 296 Ms 209) ima naslov An-Nasabu-š-šerif. Buduci da se građa ovog rukopisa u mnogim sadržajima oslanja na sire Ibn Hišama i Ibn Ishaka, potrebno je ovom prilikom navesti šta o njemu sami priređivači, profesori Nametak i Trako, kažu:

 

"Genealogija Muhammeda, a.s., s biografijama njegovih predaka do najstarijih vremena do kojih je autor mogao istražiti podatke. Na L. lb počinje biografija Muhammedova, a.s., a onda slijede:

 

L. 2b biografije amidža Poslanikovih;

 

L. 3a biografije Muhammedovih šest tetaka;

 

L. 3b-4a biografije Muhammedovih, a.s., žena;

 

L. 4b biografije djece Poslanikove;

 

L. 5a biografije Muhammedovih, a.s., unuka;

 

L. 5b biografije amidžića;

 

L. 6a biografije djece tetaka Muhammedovih;

 

L. 6b biografije braće i sestara Muhammeda, a.s., i oca i majke po mlijeku;

 

L. 7a o dvadeset dva vojna pohoda Muhammedova, a.s.;

 

L. 7b o robovima Poslanikovim;

 

L. 8a o slugama i čuvarima u borbi, te o jedanaest Poslanikovih izaslanika;

 

L. 8b o njegovim tajnicima, te o osobnim prijateijima.

 

Biografija Muhammeda, a.s., dana je opširnije, s pregledom njegovih vojni, opisa njegova oružja, odjeće, s opisom toga ko se o njemu brinuo i najzad o njegovoj smrti. Naslovi poglavlja pisani su krupnim zlatnim slovima, oivičenim crnim tankim linijama, a od naslova se lepezasto granaju spomenute biografije i opisi. Neka imena su pisana zelenom, a neka crvenom tintom. Cjelokupan tekst je uokviren debljim zlatnim i tankim crnim linijama. Podataka o ovom djelu nismo našli ni u jednom dostupnom katalogu što ukazuje na mogućnost zaključivanja da je rukopis raritet, a mozda i unikat. L. 10. 20,5x29cm; 16x27 cm; prosječno po 25 redaka na stranici, pisano u svim pravcima. Pismo nesh, lijep, kaligrafski. Tinta crna. Međunaslovi pisani zlatnom, crvenom i zelenom tintom. Neke biografije uokvirene su zlatnim krugovima. Prepisao, iii sastavio, Darwiš Mahfuz b. Muhammad al-Gulsani, 8. muharrema 1031. / 23. studenoga 1621. godine. Povez kožni s utisnutom rozetom, vrlo lijep, originalan. Rukopis ima i zaštitnu kutiju, noviju. Rukopis je bio u vlasništvu Ahmed-efendije, muftije Mostara (podatak na zaštitnom listu). Kasnije je bio u posjedu Derviš Nurije Čengica iz Odžaka (kod Foče) koji ga je poklonio svome šejhu Behauddinu Šehoviću (Sikiriću) (L.la)."

 

Vidimo sasvim zorno da se naša bosanska intelektualna prethodnica itekako zanimala za životopisnu građu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Ovdje ćemo, stoga, u povodu objavljivanja Prljačinog bosanskog prijevoda sižea ovog Ibn Hišamova remek djela, svratiti pozornost čitateljstva na neke važne aspekte života, djela i misije Muhammeda, a.s.

 

II

 

Ibn Hišam spominje rodoslovno stablo Muhammeda, a.s., a često dijelom i rodoslovna stabla njegovih najbližih. Zapaža se već na prvi pogled velika sličnost između rodoslovnih stabala koje navode komentari Kur'ana i podataka o Poslanikovom rodoslovlju koje daje Ibn Hišam, zatim Ibn Ishak, itd. Po tome vidimo veliku vrijednost ovih djela, jer se njima osvjetljavaju odgovori na pitanja: - Ko je bio Muhammed, a.s? - Koja je to ljudska okolina dočekala ovog mekkanskog dječaka? - Ko su svjedoci njegove misije? Ko su mu bile žene? - Kako je ostvario svoje djelo?

 

Sire se, dakle, bave životom Muhammeda, a.s., na način pokazivanja njegove loze i rodoslovlja, njegova pretposlaničkog i poslanicčkog života, opisa njegovih putovanja, bitaka u kojima je branio svoju vjeru, itd. Koliko je u tom pogledu moćan uticaj poslaničkih životopisa na sve druge islamske discipline vidimo i po komentarima Kur'ana. Na primjer, glasoviti komentator Kur'ana Dželaluddin Sujuti (umro 1505. po Isa, a.s.) U svome djelu El-Itkan daje rodoslovno stablo Ibrahima, a.s., koji je predak Muhammeda, a.s., pa veli da je Ibrahim sin Azerov, koji se jos naziva i Tareh, ovaj je opet sin Nahora, a ovaj je sin Saruha, koji je sin Ragua, ovaj je, zatim, sin Faleha, a ovaj je sin Abera, a Aber je sin Saleha, a taj je bio dijete Arfehasda koji je bio sin Sama. Po ovom Sujutijevom fragmentu čitatelj ove Ibn Hišamove knjige vidi da se on, kao i drugi mufesiri, pridržava, gotovo stoprocentno Ibn Hišama, da njegovim tragom prati genealogiju Muhammeda a.s. (Recimo, veli se da je Muhammed, a.s., sin Abdullahov, ovaj je sin Abdulmuttalibov, Abdulmuttalib je sin Hašimov, Hašim je sin Abdu Menafov, ovaj je sin Kusajja... Rodoslovna crta ide tako sve do Isma'ila, sina Ibrahimova, a.s., od koga su, prema svetim rodoslovljima na koje često nailazimo u islamskim rukopisima, nastali Arapi).

 

Poslanikove sire, naravno, navode i rodoslovno stablo Muhammeda, a.s., u onom dijelu gdje se ono penje od Nuha, a.s., do samoga prvoga čovjeka, Adema, a.s. Zanimljivo je ovdje napomenuti da i Hasan Kafija Prušćak, ("Izabrani spisi", uvod, prijevod i bilješke Amir Ljubović i Fehim Nametak, izd. "V. Masleša", Sarajevo, 1983., str. 125.) navodi vrlo sličnu genealogiju Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s., kakvu navodi i nas Ibn Hišam. Navedimo Kafijine rijeći: "On je Muhammed b. Abdullah, b Abdul-Muttalib b. Hišam b. AbdulMenaf ibn Kusayy ibn Kilab ibn Murra ibn Ka'b ibni Lu'ayy ibn Galib ibn Fihr ibn Malik ibn Nadir ibn Kinane ibn Huzajma ibn Mudrika ibn Iliyas ibn Mudar ibn Nezir ibn Ma'add ibn 'Adnan... Od Adnana do Ismaila, pak, u rodoslovlju imamo mnogo razilaženja, no najbliže istini je rodoslovlje koje je iznio Ebul-Abbas Sihabudin Ahmed ibn Imad (...) U svome djelu "Maratibu-l-Enbija". Po toj knjizi Adnan je sin Ubba, (pa loza dalje ide) ibn Udad ibn Ka'b b. Ja'kub b. al-Yasa' b. al-Humajsa b. Salman b. Nubajd b. Hajdar b. Ismail b. Ibrahim b. Tareh ili Azar b. Nahur b. Saruh b. Falah b. Abar b. Salah b. Arfahsad b. Sam b. Nuh b. Lamak b. Muttasalah b. Ahmuh b. Jarad b. Mahlil b. Kajnan b. Anus b. Sit Hitabullah koji je sin Adama, praoca citavog covjecanstva." (130).

 

Šta zapažamo u ogromnoj brizi komentatora Kur'ana i biografa Muhammeda, a.s., spram njegove genealogije? Šta zapažamo iz ovog Ibn Hišamova djela koje je ne samo biografija, vec eksplicira i genealogiju Muhammeda, a.s., i njegovih najbližih saradnika? Prije svega, čitajući "siru"' Ibn Hišama i djela drugih znamenitih Poslanikovih biografa, zapažamo da je Muhammed, a.s., za razliku od svih drugih Bozijih poslanika, rođen POD PUNIM SVJETLOM POVIJESTI. Sasvim se dobro znade iz kojeg je mjesta i zemije, ko mu je otac i majka, ko djed i pradjed. Znade se grad u kojem je rođen, i zemlja, i pleme. On je jedini Božiji poslanik koji nije obavijen mitskim maglama, tamama davnina i nejasnoćama nedostupnih i nepropusnih naslaga proslosti. Iz te činjenice islamski povjesničari, ali i svi drugi, izvode mnoge dalekosežne zaključke. Prije svih treba spomenuti autentičnost stupanja Muhammeda, a.s., i islama u povijest. Pod riječju "autentičnost" mi ovdje mislimo, prije svega, na autentičnost Kur'ana, Božijega Govora i Objave, a potom i na autentičnost opsežnog broja predanja Muhammeda, a.s. K tome, svraćamo pozornost i na veilki broj povijesnih ličnosti, ljudskih svjedoka pred čijim očima je djelovao Muhammed, a.s. Svaki njegov životni detalj, svaka njegova žena, tetka, dijete, unuče, svaki njegov drug jeste poznat.

 

Ovaj prijevod Ibn Hišama iz pera profesora Mustafe Prljače donosi galeriju likova i osoba koji su budni i pažljivi svjedoci svega onoga što je Muhammed, a.s., radio, govorio, rekao bih, čak, svega onoga što je migom ill gestom pokazao! Svaki njegov pokret pomno je bilježen te je njegov život, u poslaničom jednako kao i u pretposlaničkom periodu, poznat do najsitnijih detalja. Stoga se Božiji poslanik Muhammed, a.s., povijesno gledano, izdvaja među svim najvećim širiteljima svjetskih religija, kao vjeronavjestitelj koji vjeru islam objelodanjuje, kako smo naveli, pod punim svjetlom povijesti i povijesnog vremena.

 

U Poslaniku se sabire sveto vrijeme i povijesno vrijeme, i islam, kao svojevrsno jedinstvo toga dvojega, stupa na pozornicu čovjecanstva sa, uz Boga kao svjedoka, iznimno mnogo ljudskih svjedoka. O poslaniku i vjerovjesniku Muhammedu, a.s., imade mnogo detaljnih zivotopisa, a velicanstvene zbirke njegovih predanja, i predanja drugih ljudi o njemu, iznose na svjetlo dana na hiljade svjedočanstava o njegovoj veličanstvenoj pojavi. Upravo će u tome biti glavni razlozi da je i danas Muhammed, a.s., među svim drugim prvacima svjetskih religija, čovjek kojega se u svakodnevnom životu najviše slijedi. Tokom povijesti milijarde muslimana u njemu su imale i imadu svoj uzor u svakodnevnom životu, u prefinjenim detaljima porodičnog ophođenja, društvenog saobraćanja, te u jednoj grandioznoj kulturi i filozofiji muslimanskoga života. Nema sumnje da je on "najoponašenija" osoba koja se uopće pojavila među čovjecanstvom.

 

U ovom Ibn Hišamovom djelu mi često nailazimo na detalje po kojima se vidi kako je Božiji poslanik bio uvijek među ljudskim svjedocima, mnogobrojnim muškarcima i ženama. Stoga je islam vjera koja se od ćovjecanstva prakticira i u svojim detaljima jednako kao i u svojoj cjelini.

 

III

 

O ličnosti Muhammeda alejhi-selam i njegovom odnosu prema vjeri islamski je punovažno govoriti na temelju Kur'ana (dakle, onoga što je o Poslaniku Muhammedu kazao i posvjedočio Allah, dž.š.), zatim Sunneta (onoga što je Muhammed, a.s., rekao sam o sebi ili sto je svojim djelima pokazivao), i na temelju toga šta su o njemu kazali ljudi iz različitih vremena i s različitih stanovišta.

 

Postoji jedno zanimijivo pitanje. Da li se o poslaniku Muhammedu, alejhi-s-elam, može valjano govoriti kao o pojedincu u vjeri, kao o ličnosti koja, da bi vjerovala, ne potrebuje drustvo ljudi, ne potrebuje zajednicu, jer je, našavši se u uzvišenom društvu s Bogom i Objavom, za Muhammeda, a.s., svaka druga zajednica postala suvišna? Na ovo pitanje nije ispravno odgovoriti potvrdno. Naprotiv, Kur'an o Muhammedu, a.s., govori kao o živom covjeku i Božijem poslaniku koji djeluje unutar mnoštva međuse povezanih razina. Njegova vjera i njegova misija ne tiču se samo njega i Boga, nego je posrijedi življenje žive vjere i djelovanje i prakticiranje islamskih pologa na više razina: O Muhammedu, a.s., govori se u Kur'anu kao o čovjeku koji djeluje u vjeri, u povijesti, u društvu, u porodici, u zajednici. Dakle, Božiji se poslanik iz pećine Hira, gdje je dobio Prvu Objavu, vraća u grad Mekku, među zive ljude, vraća se u živo ljudsko društvo koje živi sve svoje probleme.

 

Iz Ibn Hišamove sire vidimo da Muhammed, a.s., nije mistik koji bi iz svoje usamljenosti i druženja sa Božanskom Tajnom izdaleka posmatrao ljude i gradove, premda u njegovom životu imade dosta detalja koje su islamski mistici uzeli kaopar excellence mistične. Muhammed, a.s., isto tako, nije ni filozof (povijesti ili društva) koji bi iz svoje uronjenosti u mišljenje davao zgotovljene sisteme ljudskom društvu, premda, naravno, u njegovom životu zapažamo i otčitavamo i jednu veličanstvenu filozofiju islama. On nije ni revolucionar koji bi u jednome mahu srušio sve staro i uništio svu prošlost, zarad izgradnje novog. Naprotiv, on je Božiji poslanik, koji Objavu prima u etapama tokom dvadeset i tri godine, koji Objavu i njezina načela postupno usadjuje u čovjeka i u ljudsko društvo. Pritom je i sam Muhammed, a.s., taj koji načela Objave živi, živi ih tako što ih ucjepljuje u svoje srce, u svoje djelo i među ljude.

 

Kroz više kur'anskih ajeta mi možemo rekonstruirati ovo mnoštvo razina djelovanja, znaćenja i zračenja osobe Božijega poslanika Muhammeda, a.s. Prije svega, vjera islam ni za njega nije nešto sto je profesija, islam je za njega njegova vjera koju mu objavijuje dragi Bog i u koju i sam Muhammed, a.s., vjeruje. On sam je, dakie, poslanik Božiji - osim drugima - i samome sebi! Prvo samome sebi! Karakteristično je da ga Bozija Riječ u ranom periodu Objave Kur'ana ohrabruje i bodri. "Tvoj Gospodar", "Tvoj Odgajatelj" će te uputiti, On će te podrzati, neće te napustiti - veli se Muhammedu, a.s., više puta. Kaže mu se da nije znao šta je Knjiga niti je poznavao vjerske propise,(1) pa mu se oni objavljuju. Gospodar njegov nije ga "ni napustio, ni omrznuo",(2) čak je i siroće bio, pa mu je Bog utočiste pružio,(3) a bio je i siromah, pa ga je imućnim učiino.(4) Tako mu je i grudi za islam prostranim učinio i teret, koji mu je pleća tistio, skinuo.(5) Obećao mu je da će mu s mukama i tegobom prispijevati i olakšanje.(6)

 

U ovom ranom periodu Muhammedove, a.s., vjere i misije Objava ga ponekada najizravnije oslovljava, reklo bi se čak prisno. Pita ga: Znade li šta je pakao?(7) Znade li šta je Smak Svijeta?(8) Znade li šta je Sudnji Dan?(9) Znade li, nadalje, šta je zvijezda Danica?(10) Bila su to najizravnije postavljena rana pitanja koja su slijedila nakon naređenja da uči u ime svoga Gospodarakoji sve stvara.(11)

 

Ova pitanja, naravno, nisu postavljena da se na njih samo odgovara, već da se posredstvom njih stupi u područje vjere i odgovornosti, osobne odgovornosti, spram onog što treba kasnije uslijediti. Pitanja, k tome, nisu postavljena u jednom satu, danu ili sedmici. Ona su postavljena tokom višegodišnjeg unutarnjeg suočavanja s Kur'anom i osobnog osvjedočavanja u istine vjere i tokom suočavanja sa istinama vjere i ljudima među kojima je te istine širio. Također, nisu to bila samo pitanja koja bi ga učinila budnim za polog vjere, vec su to bila pitanja i polozi koji su bili prvo, samo njemu upućeni, a potom preko njega i svakom drugom čovjeku. Naprimjer, dužnost mu je da probdije noć, osim njenog malog dijela, mora, zatim, probdjeti, polovinu noći ili malo manje od nje, ili čak malo više od nje, i pažljivo izgovarati Kur'an.(12) Mora, isto tako, haljine svoje očistiti,(13) i ne smije prigovarati da je mnogo to što se od njega traži.(14) I radi Gospodara svoga mora trpjeti.(15) Također, stavlja mu se u polog da otrpi na riječi koje mu okolina upućuje,(16) da se kloni onih koji ga u laž utjeruju,(17) ali da lijepo govori sa onim koji hoće da se uputi, makar to i slijepac bio.(18) Čak mu se kaže da ostane uz vjeru pa makar niko drugi ne htio vjerovati.(19)  

 

Nije neobično što su ajeti koji njedre ovakve poruke, hronološki gledano, raniji: pripadaju ranom mekkanskom periodu u većini slučajeva, i poslanik Muhammed, a.s., ih doživljava kao svoj početak širenja islama, prvo u svojoj porodici, a zatim i šire. Biografi Božijeg poslanika (vidimo to i iz Ibn Hišamove "Sire") tvrde da su njegove lićne tegobe bile tada možda najteže. Često mu se pomaljala strepnja i strah pred velikim zadatkom Objave. Zaista, apsurdno je kad islamski literalisti tvrde da Božiji Poslanik nije osjecao strah, kad u Kur'anu imamo sasvim drugačije tvrdnje: on nije melek već čovjek i ljudima se kao poslanici šalju ljudi.(20) Štavise, i drugi Božiji poslanici u Kur'anu se opisuju i kao bića koja su često strahovala, a Muhammed, a.s., bi, veli se u Kur'anu, tražio da ga prekriju plaštom.(21) Također, od napora priopćavanja Objave čelo bi mu se orosilo znojem.(22) Kada je jednom prilikom otišao u gradič Taif da poziva u islam, udarili su ga kamenom i iz čela mu je potekla i krv.(23) Za njegove najbliže u tome svemu bili su argumenti da je Muhammed, a.s., čovjek i Božiji poslanik, on se ženi, ima djecu, hoda po trgovima Mekke i sebi ne može, ako Bog drugačije odredi, priuštiti korist ili otkloniti štetu.(24) Kod njega nisu ni riznice blaga,(25) sebi ne prisvaja poznavanje tajni onoga svijeta (gajba),(26) niti je izuzet od smrti.(27)

 

Ovakvu tekstualnu evidenciju iz Kur'ana potrebno je uzimati i kao pouzdan dokaz o ljudskoj i poslaničkoj naravi poslanika Muhammeda, a.s. To se u milionima muslimanskih srdaca nosi kao svjedočenje o Muhammedu, a.s., da je on - Božiji rob i Božiji poslanik! Poslanicke "sire" dokazuju ponajbolje da je pogrešno govoriti o njegovoj osobi na način hiperboliranja i hipostaziranja njegove ljudske naravi i njegovih sposobnosti. Pogrešno je gledati na Muhammeda, a.s., kao na mitsku ili mističnu osobu, osobu nadnaravnih i čudotvornih moći. Jedino nadnaravno sto je on pri sebi imao jeste Kur'anska Objava, Božija objava koja mu se priopčavala. Legendarna i mitska građa o Muhammedu, a.s., na koju ponekad nailazimo u starijim islamskim djelima, ne doprinosi mnogo pravom gledanju na Muhammeda, a.s. Recimo, npr., da je vidio pozadi u istoj mjeri kao i naprijed, suprotno je mnogim činjenicama iz njegova zivota, pa i onoj koju biografi navode: U Taihi su mu, kako smo naveli, povrijedili glavu, da je mogao svakako bi izbjegao taj udarac! U vojni na Uhudu bio je ranjen, i da je imao nadnaravne sposobnosti u tom času bi ih iskoristio i od "sebe odstranio nesreću". Kako je, međutim, i on, kao i svaki drugi čovjek, od krvi i mesa, do ranjavanja je došlo. Također, Muhammed, a.s., je govorio da je cijelog života osjećao posljedice djelovanja zatrovanog mesa koje je stavio jednom prigodom u usta, te i taj događaj treba shvatiti i na način da ni njega, premda je Božiji Poslanik, otrov ne štedi.(28)

 

Muhammed, a.s., od ljudi se razlikuje samo po tome što je Božiji poslanik, što je priopčitelj Objave. Razlikuje se po izravnoj vezi koju je imao sa dostaviteljem Objave, Džibrilom. Razlikuje se po tome jer je njegov moral bio sam Kur'an, kako se veli u jednom predanju. Ni Objavu nije mogao primati kad je njemu volja. Tako bi nekada, npr. žurio da je brže saopći, ili zapamti, pa mu dragi Bog u Kur'anu veli da ne žuri.(29) I, budući da je Božiji poslanik, od njega se traži da vjerno prenese Objavu i da se prvi potčini njezinom diktatu. A ako to ne učini, Bog će mu presjeći žilu kucavicu.(30)

 

Imamo dojam da je glavna pogrješka u nekim nasim današnjim opservacijama o Poslaniku ta da se od njega hoće po svaku cijenu vidjeti nadnaravni Muhammed, "kristijanizirana" osoba. Za takvo što ni Kur'an, a ni autentični Sunnet, ni autentične biografije o njemu ne daju nam povoda. Muhammed, a.s., nije "Božija riječ", kao sto se veli za Isa, a.s.(31) Muhammed, a.s. je prenositelj Božije riječi, ali ne puki prenositelj koga se to što prenosi ne bi ticalo: naprotiv, sam je njegov život jedna forma Kur'ana, primijenjenoga Kur'ana. Punina vjere Božijeg poslanika, međutim, osobita je jer, kako tvrdi Halefullah Ahmed, Kur'an i Hadis/Poslanikovo predanje - ako se znalački čitaju - pružaju bogatu evidenciju o mozaiku sudbina svih Božijih poslanika sabranih u Muhammedovom a.s., životu.(32)

 

Dobro je napomenuti da Muhammed, a.s., objedinjava u cjelinu veći dio sunneta\blagoslovljenih običaja prethodnih Božijih poslanika. On posti njihove obavezne i neobavezne postove, čini hidžru, jer su je, zarad uspjeha svoje vjere, činili i Ibrahim, Musa i mnogi drugi vjeronavjestitelji. Traži se čak neka vrsta simbolicne veze između Poslanikovog sklapanja braka sa Koptinjom Marijom i Ibrahimovog, a.s., braka sa Koptkinjom Hadžerom. Ovakvih detaija koji su zajednički mnogim Božijim vjeronavjestiteljima ima mnogo. Kur'an priznaje, u načelu, sve ove sličnosti samim činom naredbe da se Muhammed, a.s., sa svojim sljedbenicima okreće neko vrijeme u namazu prema Jerusalemu. Shvatiti valjano ovaj čin znači biti svjestan da je Jerusalem, sa svojim Hramom, veliki baštinik monoteizma, te da naređenje okretanja lica u namazu prema Mekki islam nije uveo sve dok se nije prethodno, s velikim štovanjem, stavilo muslimanima do znanja da su Ibrahim, Musa, Isa, i drugi prethodni vjerovjesnici od Boga donosili istu istinu, jedinstvenu u svojoj osnovici i vječnu.

 

Kada se povezuje Poslanikovo vjerovanje i praksa sa vjerovanjem i praksom drugih Božijih glasnika, kur'anske riječi: "Tebi se Muhammede ne govori drugo, osim ono što se i drugima poslanicima prije tebe reklo",(33) treba tumačiti i tako da je svim Božijim poslanicima, zajedno uzev, Bog saopćio ono što je Muhammedu, a.s., saopćio u cijelosti samom. Po tome je on odabran, jer ovi poslanici njega nagovještavaju, a on potvrđuje, opečačuje i dovršava njihovu zadaću.

 

IV

 

Ne može se, međutim, valjano govoriti o vjeri Poslanika a da se ne spomene njegov osobni i porodični zivot. I tu Muhammed, a.s., živi vjeru islam pred očima toliko mnogo njemu prisnih svjedoka, njegovih žena. Vidimo to i po imenima tih časnih supruga, imenima koja cu ponajčešće navedena u ovom Ibn Hišamovom djelu. Te su odvažne supruge svaki Poslanikov detalj pomno motrile i pamtile, on je i tu bio najizravnije usred prebogate bujice života i svega što život nosi! Mi i tu Muhammeda, a.s., vidimo kao čovjeka koji živi život različit od života mistika, filozofa, monaha: naprotiv, on zivi život i utemeljuje obrasce životu koji je prebogat dinamikom u kojoj ga vidimo kao Božijeg poslanika, kao zapovjednika Zajednice, kao suca, kao borca u odbrani vjere, napokon, kao muža, kao oca, kao punca, kao zeta...

 

Ovo Ibn Hišamovo djelo spominje te časne gospodje, žene Božijeg poslanika, i na više stranica govori o njima. Potrebno je napomenuti da se biografska djela o Poslanikn najčešće podudaraju sa komentarima Kur'ana kad je posrijedi sljedećih jedanaest zena:

 

1) Hatidža kći Huvejlida,

 

2) Sevda kći Zema'a,

 

3) Aiša kći Ebu Bekra,

 

4) Hafsa kći Omera,

 

5) Zejneba kći Džahša,

 

6) Zejneba kći Huzejme,

 

7) Ummu Selema Hinda, kći Ebu Umejjeta,

 

8) Ummu Habiba kći Ebu Sufjana,

 

9) Mejmuna kći el-Harisa,

 

10) Džuvejrija kći el-Harisa, i

 

11) Safijja kći Hujejja.(34)

 

Ovome treba pridodati Mariju Koptkinju, robinju, koju je Poslanik oženio, oslobodio i koja je primila islam, koju Ibn Hišamova sira, kao i draga takva bibliografska djela, spominje. Razlike u broju Poslanikovih žena, koje se ponekada pomaljaju od izvora do izvora, posljedica su prije svega burnoga i bitkama i bojevima ispunjenog vremena u kojima je ovim ženama, najčešće hudovicama, brak značio opskrbu i sigurnost. Recimo ovdje ukratko ko su bile ove njegove žene, te časne gospodje ili "majke vjernika", kako ih naziva sam Kur'an (u suri El-Ahzab, 6. ajet kaže se: "Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih, a njegove su žene kao njihove majke!").

 

1. Hatidža kći Huvejlida, prva je žena Muhammeda, a.s. Oženio ju je prije poslanstva, u svojoj dvadeset petoj godini, a njoj je bilo četrdeset godina i bila je hudovica. Božiji poslanik je uvažavao Hatidžu zbog njezine odvažnosti, pameti i oštroumnosti. Upravo u ovoj razlici u godinama vidimo da Muhammedu, a.s., nije nipošto u ovim ženidbama bio cilj strast i pozuda, naime, njegovi neprijateiji žele kazati da ga je u tolikim brakovima rukovodila strast i požuda.(35)

 

Naprotiv, zženidbu s Hatidžom komentatori Kur'ana posmatraju prije svega kao brak u kojem je Muhammed, a.s., stekao, osim čestitu i radinu suprugu, i porodicni oslonac pred nastupanje poslanstva. Inače, Hatidža je ponijela čast prve žene koja će primiti islam.(36)

 

Božiji poslanik je sa Hatidžom proveo cvijet svoje mladosti, kako veli komentator Kur'ana Es-Sabuni, i nije se oženio s drugom ženom dok je ona bila živa, niti je ikog volio kao nju. Stoga je Aiša, kasnija žena Bozijeg poslanika, bila ljubomorna na nju kad god bi je Muhammed, a.s., spominjao, premda je Hatidža, već mnogo prije ženidbe Muhammeda, a.s, sa Aišom, preselila na Ahiret i Aiša uopće nije Hatidžu ni vidjela, kako to svjedoci i poznati saudijski komentator Kur'ana Muhammed Ali Sabuni.(37)

 

2. Sevda kći Zam'a je, vremenskim slijedom, druga žena Muhammeda, a.s. Oženio ju je nakon smrti Hatidže. I Sevda je bila hudovica, bila je starija od Muhammeda, a.s.(38) Božiji poslanik se njome oženio jer je bila muhadžirka, prvi muž joj je umro nakon druge hidzže u Abesiniju. Nakon toga Sevda je ostala sasvim sama, ako bi se vratila svojoj porodici prisilili bi je da se vrati idolopoklonstvu ili je na muke stavili.(39)

 

3. Aiša kći Ebu Bekra je jedina medju njegovim časnim ženama, koja nije bila hudovica, već djevojka.(40)

 

Aiša je bila izuzetno pronicljiva, najoštroumnija među Poslanikovim ženama, k tome, znanija od mnogih muškaraca.(41) Sabuni bilježi da su joj prilazili mnogi Drugovi Božijeg poslanika i pitali je o propisima vjere kad su im bili zamršeni i nerazgovjetni, a ona ih je objašnjavala...(42)   (Božiji je poslanik, a.s., veli Sabuni, volio Aišu više nego li svoje druge žene.)(43)

 

4. Hafsu, kćerku Omera ibn el-Hattaba, Muhammed, a.s., je oženio kao hudovicu. Muž joj je poginuo u vojni na Bedru. Ovaj brak sa Hafsom bio je njezinom ocu Omeru počast, kako to veli Sabuni. K tome, sam je Omer bio zainteresiran da mu se kćerka uda za Muhammeda, a.s., zato što je brak, kako kaže Sabuni, najbolje sredstvo za izgradnju uzornoga društva...(44)   (Hafsa je imala šezdeset godina kad se Poslanik njome oženio. Kao što je slučaj i sa drugim ženama, njegov je brak i sa Hafsom imao za cilj učvršćenje rane islamske zajednice.)

 

5. Zejneba kći Huzejme. Muhammed, a.s., ju je oženio nakon ženidbe sa Hafsom. Zejneba kći Huzejme, tvrdi komentator Kur'ana Sabuni, bila je hudovica šehida islamskoga po imenu Ubejde ibn el-Harisa, koji je poginuo na Uhudu. Njegova žena Zejneba bila je na Bedra pružajući prvu pomoć ranjenicima, veli Sabuni. Komentatori Kur'ana vele da je imala seždeset godina kad ju je Poslanik oženio, kod njega je poživjela dvije godine, a zatim je umrla.

 

6. Zejneba kći Džahsova bila je razvedena žena Zejda ibn Hariseta. Nakon što ju je Zejd pustio, Božiji poslanik ju je oženio, da bi se ovim brakom ukinula novotarija posinjavanja (jer je Zejd bio posinak Poslanikov prije poslanstva).(45) Šerijatom je dozvoljeno ženiti se bivšim (tj. propisno razvedenim) ženama posinaka.

 

7. Hinda Ummi Seleme je sedma žena Božijeg poslanika. I ona je bila hudovica. Njezin muž Abdullah ibn Abdul-Esed je među prvima primio islam, učinio je hidžru u Abesiniju sa svojom ženom Hindom Ummi Selemom. Na tom putu ona je rodila kćerku. Po povratku, on je poginno kao šehid u boju na Uhudu. Ummu Selema je sa djetetom ostala nezbrinuta, pa joj je brak sa Božijim poslanikom bio žastita pred mnogobrojnim nesigurnostima.

 

8. Ummu Habiba je, takodjer, bila hudovica, kćerka Ebu Sufjana. Božiji poslanik ju je oženio sedme godine po hidžri kao hudovicu Ubejdullaha ibn Džahsa, koji je umro kao muhadžir u Abesiniji.

 

9. Džuvejrija kći el-Harisa bila je, također, hudovica. Njezin muž Musafi' ibn Safran bio je iz plemena Benu Mustalik i poginuo je u jednoj vojni koju je to pleme vojevalo protiv islama. Muž joj je bio jedan od najokorjelijih protivnika islama.(46) Ona je tom prilikom zapala u ropstvo kod muslimana i Muhammed, a.s., joj je samim brakom ponudio slobodu. Ovim su se brakom, nema sumnje, nagovijestili putevi dobre volje i saradnje između muslimana i plemena Benu Mustalik.

 

10. Safijja kći Hujeja bila je također hudovica. Poticala je iz jevrejskog plemena Benu Kurejza koje je živjelo u Hajberu, a muž joj je poginuo prilikom muslimanskog oslobađanja ovoga mjesta. Ona je bila ugledna i dostojanstvena soja u plemenu Benu Kurejza. Božiji poslanik ju je pozvao i predložio joj, alternativno, dvije stvari: - ili da je oslobodi i oženi, da mu tako bude žena - ili da je oslobodi i da se ona priključi svojima.   Jevrejka Safijja odabrala je prvu mogućnost i postala Poslanikova žena.(47) Safijja je prihvatila kasnije islam.

 

11. Mejmuna kći el-Harisa, bila je također hudovica. To je posljednja žena koju je Poslanik, a.s., oženio.

 

Ovdje je razložno navesti razloge ovih ženidbi Muhammeda, a.s. Prije svega potrebno je ove razloge proučavati u odnosu na kontekst ondašnjeg društva i na njegovu dinamiku. Ne treba smetnuti s uma da je Mnhammed, a.s., ženio ove zene i zbog toga što je bio muž, odgovoran muž svoje kuće. Ali, ako bismo samo na tome stali tad ne bismo iscrpili svu istinu njegovog porodičnog života kao Božijeg poslanika.

 

Navedimo, stoga, da komentatori Kur'ana navode četiri važna znamenja u brakovima Muhammeda, a.s. Komentator Kur'ana, Muhammed Ali es-Sabuni, veli da su ta četiri znamenja sijedeća:

 

a) Podučavanje islamu,

 

b) šerijatski razlozi,

 

c) društveni razlozi, i

 

d) politički motivi.

 

Svratimo, ukratko, pozornost na svaku od ovih tacaka.

 

a. Podučavanje islamu.

 

Temeljni cilj višeženstva Poslanikovog jeste u tome da se priprave učiteljice za zene. Islamsko društvo je bilo u nastanku, te njegove supruge podučit će druge žene propisima Šerijata jer, žene sačinjavaju pola društva. Naime, kultura islamskog porodičnog i bračnog života prožeta je mnogim Šerijatskim propisima kao što su bračni, zatim propisi o menstruaciji, o porođajnom čišćenju, kupanju bračnih partnera poslije bračne noći i opčenito propisi o čistoći.

 

Poznto je da biografi Muhammeda, a.s., opisuju kao osobu potpunog stida. Komentator Kur'ana es-Sabuni veli da hadiska djela govore da je Muhammedov, a.s., "stid bio veći od nevjestinog u prvoj bračnoj noći". Stoga je razumljivo da on nije mogao drugim ženama izravno odgovarati na sva njihova pitanja o kulturi bračnoga života. On im je ponekada o tome govorio metaforički, ali su njegove žene drugim ženama prenosile na izravan način šerijatske propise o porodicnom i bračnom životu. Klasična islamska vrela krcata su predanjima u kojima vidimo Poslanikove, a.s., žene kako objašnjavaju Šerijatske propise. Navedimo ovdje jedan egzemplarni tekst koji baca više svjetla na dinamiku ranog islamskog drusštva:

 

"Došla Ummu Sulejma, žena Ebi Talhe, Božijem poslaniku, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, i upitala ga: 'Božiji poslaniće, Bog se ne stidi istine. Da li se žena mora okupati kada polucira?', pa joj je Božiji poslanik, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, kazao: 'Da, mora se okupati kada vidi sekret (od poluciranja)!'"(48)

 

Hadiska literatura je prepuna ovakvih primjera gdje se pojavljuju žene, bilo Poslanikove supruge ili žene njegovih drugova, koje su bile učiteljice i odgojiteljice kasnijih islamskih naraštaja.

 

b. Ustanovljenje šerijatskih propisa navodi se, kako smo vidjeli, kao drugi razlog viseženstva Muhammeda, a.s. Primjerice, predislamski su Arapi imali instituciju posinjavanja, tj. da počnu musko dijete zvati sinom, premda to dijete nije od njihova potomstva. Pritom su tom djetetu pridavali važnost kao da je njihovo rođeno. Šerijatsko pravo ukida instituciju posinjavanja. Sam Božiji poslanik je prije poslanstva posinio Zejda ibn el-Hariseta, kako smo vidjeli naprijed, i, dolaskom islama ta je institucija ukinuta, jer Kur'an je kategoričan u tvrdnji: "

 

Posinke zovite po očevima njihovim, to je kod Allaha pravednije!" (Ahzab, 5.)

 

U istoj je ravni i ženidba sa ženom posinka (koja je, naravno, prethodno propisno razvedena). Muhammed, a.s., oženio se Zejnebom kćerkom Džahsovom, koja je prethodno bila udata za Zejda ibn el-Hariseta, njegovoga posinka prije poslanstva.

 

c. Društveni razlozi viseženstva Poslanikovog navode se u islamskim djelima na trećem mjestu po značaju. Brak je u islamu važna institucija, njome se ustanovljavaju i učvršćuju mnogobrojne prisne ljudske veze, odnosi i prijateljstva. Tako je brak Muhammeda, a.s., i Aiše, Ebu Bekrove kćerke, osim što je bio brak sa svim značenjima te riječi, pojačao i prijateljstvo između njih dvojice. Također, i ženidba sa Hafsom, kćerkom Omera ibn el-Hattaba, pojačala je i učvrstila prijateljstvo Muhammeda, a.s., i Omera.

 

Srodstvo po tazbinstvu u islamu se od ranoga doba iznimno cijenilo. To vidimo i po činjenici da je treći halifa Osman ibn Affan bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Ovdje, također, treba spomenuti i Aliju ibn Ebi Taliba, islamskog viteza, koji je bio muž Fatime, kćerke Muhammeda, a.s.

 

d. Politički razlozi

 

Poslanikova viseženstva su, također, nesumljivo važna. U ocjeni svih razloga Poslanikove poligamije, a posebno političkih, treba imati u vidu mjesto i vrijeme u kojem se razvija muslimanska zajednica, kako smo to prethodno kazali. Neke je žene Božiji Poslanik oženio da bi tim brakom pomirio ljude i pridobio njihova srca. Razgovijetno vidimo da su, uglavnom, sve Poslanikove žene bile hudovice čiji su muževi umrli u muhadžerluku u koji su se iselili radi očuvanja islama, ili su poginuli na Bedru, Uhudu, i drugim vojnama.

 

V

 

Božiji poslanik, recimo to još jedanput, stupa u svoju misiju okružen mnogobrojnim svjedocima, muškarcima, ženama, djecom... On poslanički i vjeronavjestiteljski djeluje, pretežno u gradskim sredinama, Mekki (trinaest godina) i Medini (deset godina), a posjetio je Jerusalem za vrijeme mi'radža (noćnog putovanja u više sfere univerzuma) i gradić Taif, neposredno pred mi'radž, te mjesto Džuhfu, i još neke oaze.

 

Činjenica mi'radža jeste, također, bremenita predivnom simbolikom! Iz najuzvišenijih sfera mi'radža Poslanik se vraća među ljude, vraća se usred bujice neprekidnog kolanja ljudskog života tako kako se on živio u politeističkoj sredini. Kao što se nakon prvih objava u pećini Hira vratio među ljude, u grad Mekku, tako se i iz najuzvišenijih razina mi'radža vraća opet u Mekku, među ljude! Tim politeistima, ma koliko bili utonuli u politeizam, o islamu je Poslanik govorio i tražio da se čuje njegov glas. Mnogi ljudi čija se imena spominju i u ovom Poslanikovom životopisu bili su nekada politeisti. Poslanik im je svojim postupcima omilio islam.

 

Činjenica da Muhammed, a.s., objelodanjuje kur'anska poglavlja i ajete, koje mu Bog objavljuje, u gradovima Mekki i Medini, pred tako mnogo svjedoka, ima dalekosežne plodove po islam. Poslanikova ljudska okolina jeste svjedok ulaženja Kur'ana, Božije Riječi, iz vječnosti u vrijeme i u povijest! Svi ti mnogobrojni ljudi i žene u Mekki i Medini posvjedočuju načine Poslanikovog primanja Kur'ana i, jamačno, to je najodlučniji faktor da će oni, do posljednjega, prići Poslaniku i prigrliti islam nakon nešto više od dva desetljeća (od 610-632. god. po Isa a.s.). Stoga je najveći dokaz Muhammedova, a.s., poslanstva (uz, na prvom mjestu, naravno, Božansko svjedočenje da je on poslanik) upravo samo objavljivanje Kur'ana, postepeno "spuštanje' Kur'ana, koje su pomno i u svim detaljima pratili ovi mnogobrojni svjedoci objavljivanja Kur'ana, ovi vidioci, slušaoci, ukratko, sudionici ulaženja tog Svetog Govora i Svetog Teksta u vrijeme, u povijest. Nikada ovi mnogobrojni ljudski svjedoci Poslanikove misije nisu primijetili bilo kakvu manjkavost u Poslanikovom primanju Kur'ana, nikada ga nisu vidjeli da memorira Kur'an, nikada nisu zapazili da ga zaboravlja, i sl.

 

Stoga su kur'anska činjenica i kur'anski fenomen od samog svog zasijecanja u zemaljsko vrijeme i ljudsku povijest utemeljili čvrstu muslimanskn zajednicu, ummet u svojemu zametku. Poslaniku su ponekada objavljene odjedanput cijele sure, i on bi ih izravno diktirao svojim pisarima (koje spominje i ovaj životopis). Nikada se nije dogodilo da Poslanik u pogledu Kur'ana sebe demantira. Eto, tu su temeljni razlozi zašto mi ovdje toliko mnogo insistiramo na ljudskom posvjedočavanju Kur'ana, Poslanikovog primanja Kur'ana i Poslanikovog odnosa prema Kur'anu!

 

Ovaj Poslanikov životopis jeste prvorazredni dokument koji brižljivo njedri popis tih svjedoka i sudionika prvih velikih kur'anskih stupanja u ljudsku povijest. Ovo je popis ljudi koji su se osvjedočili da je Muhammed, a.s., valjano prenio posljednji Božiji testament čovjecanstvu! Muslimani su već od Siffina (657. Po Isa a.s.) imali, unutar svojih redova, mnogobrojne političke i sektaške sukobe, trvenja i, staviše, krvave ratove, ali su Kur'an i njegova autentičnost ostali za sve njih neupitni. Mogli su ga različito tumačiti, i doista je sve do danas to i bio slučaj, ali musilmani su ostali vjerni cjelini duha islama i stoprocentnoj autentičnosti Kur'ana. Ne postoji muslimanska kritika Kur'ana! Ta je knjiga zadržala svoje sveto mjesto u muslimanskom mentalitetu. I danas, u epohi modernizma i postmodernizma, Kur'an zadržava sveto mjesto u islamskoj kulturi. Nema sumuje da će taj Sveti Tekst u u budućnosti inspirirati jedinstveni kulturni i moralni tonalitet muslimanskog svijeta i muslimanskog pogleda na svijet, bez obzira na to koliko mogli biti razilčiti politički ambijenti u kojima će muslimanski svijet živjeti.

 

Nema nimalo sumnje, isto tako, da je Muhammed, a.s., svojom misijom priopćavanja Kur'ana pred velikim brojem svjedoka, u koje se ne može objektivno sumnjati, utemeljio ovakvo muslimansko držanje spram Knr'ana! K tome, po ovom Ibn Hišamovom djelu vidimo da se Kur'an javlja u sredini gdje se islam, s jedne strane, i kršćanstvo, judaizam i politeizam, s druge, susreću ili sukobljavaju, ili se pak u različitim povijesnim epohama radilo o različitim savezima, tako da, osim muslimana, imademo i kršćane, jevreje i politeiste\mušrike koji su svjedoci svekolike pojave Muhammeda, a.s.

 

Arabijski region Hidžaza je, u to vrijeme, umnogome svijet u malom. Hidžaz i Arabija iz VII stoljeća po Isa, a.s., anticipiraju, načelno, kasniju povijest islama, judaizma i kršćanstva u glavnim smjerovima njihova dodira, zatim njihova življenja u mnogoreligijskim sredinama (kakva je bila nekada Španija, te kakve su, npr. i danas Bosna, Egipat, Palestina...) ili, pak, anticipiraju njihova nesrećna sukobljavanja. Poslanik i veliki broj ljudi koji su dugo godina bili svjedoci njegova pologa, o kojima ovo Ibn Hišamovo djelo govori kao o svojoj glavnoj temi, nisu bili zajednica izvan života, zajednica osamljena unutar zidova koji ih odvajaju od života. Stoga je i Kur'an u periodu od dvadeset tri godine ušao u život: zapravo mekkanski i medinski život, malo pa malo, stupio je u islam.

 

Ovo djelo, istakli smo dasad više puta, u prvi plan stavlja Muhammeda, a.s., zatim govor o porodičnom životu i njegovoj rodbini, što će reći u odnosu Muhammeda, a.s., prema drugom i njegovim vezama sa drugim ljudima, govori potom o njegovoj odjeći, načinu ponašanja, Poslanikovim bojevima u odbrani vjere, o njegovom oružju, a k tome govori i o njegovim pisarima i izaslanicima... Napokon, padsjetimo se, govori i o Poslanikovoj smrti.

 

Ukratko, vrijedno djelo zbori o Poslaniku islama nabrajajući ljudske svjedoke njegove grandiozne pojave i njegova djela, govori o njemu i njima, tim ljudima, u vezi sa glavnim aspektima njegove misije, u vezi sa vjeram, društvom\zajednicom, radom, borbom, rukovođenjem... Na svakaj toj razini Muhammed, a.s., je iskusio osabnu težinu svakodnevnog bremena vjerujućeg čovjeka, jer, koliko god mu dragi Bog pomagao, ni sam Muhammed, a.s., nije zaboravljao niti zapostavljao svoj udio!

 

No, zar nije nesto čudno u tome da se uz Božijeg poslanika spominje i oružje?!

 

Ibn Hišam spominje nekoliko njegovih mačeva, strijela i lukova, kopalja... Ovo pitanje se često postavljalo. No, nema niti jedne poslaničke pojave, bilo da o njoj zbori Kur'an ili Biblija, a da uz tu pojavu nije pridružena i mnogolika borba, pa i borba zarad odbrane vjere.

 

Prisjetimo se da Isus u Novom Zavjetu veil: "Nisam došao da donesem mir, nego mač!" (NZ po Mateju, 10\34). Ali, važnije od Poslanikove borbe jeste to kako se on sa svojim suborcima borio!

 

Uvođenje pravila i zakona u borbu i u rat jeste veličanstvena zasluga islama i Poslanika. Islam ne laska čovjeku, on prilazi čovjeku uvažavajući činjenicu kakav covjek jeste, uvažavajući glavne konstante njegove ljudske prirode, te bi i čovjek trebalo da prilazi sebi bez laskanja! Nije islam izumio borbu i rat (jer, otkad je čovjeka otad je i vjere, i rata, i ljubavi, i rada, i smrti...), nego islam želi borbu i rat privesti pravilima i zakonima, želi ih zakonima ograničiti i sputati. Ili, kako to dobro kaze Frithjof Schuon: "Islam nije izumio borbu: svijet je stalna neravnoteža i živjeti znači boriti se. Ova borba je, međutim, samo jedan aspekt svijeta i ona iščezava sa postizanjem cilja zbog kojeg se vodi: čitav Kur'an je prožet i tonom "snažne" vedrine..."(49)

 

Eto, stoga mi Poslanika vidimo u detaljima ove cjeline, vidimo ga kako zabranjuje vojevanje protiv nejakih, malodobnih, protiv svećenika, vidimo ga kako zabranjuje nasumično posijecanje stabala... Jer, kad god čitamo životopise Poslanikove uočavamo da biti Božiji poslanik ne znači, i nije nikada znacilo, prestati biti čovjek: biti Božiji poslanik, također, ne znači da će drugi ljudi u njemu gledati samo Božijeg poslanika a ne istovremeno i čovjeka!

 

Također, biti Božiji poslanik ne oslobađa Muhammeda, a.s., niukoliko osobnih dužnosti u vjeri. Njegove supruge, Aiša i Zejneba, prenose biografi, saopćavaju predanja da je Muhammed, a.s., taj čovjek koji je imao par mačeva, lukova i strijela, cijele noći provodio u namazu klanjajući sam, da su mu ponekad vidljivo otjecale noge.(50)

 

Nije potrebno posebno isticati da je u tome nepobitan argument Poslanikove osobne vjere: naime, i u vremenu koje je provodio kod svojih supruga vidimo da polog vjere u Poslanika nikada ne jenjava. Stoga njegova vjera istovremeno izaziva divljenje, gordost, ali njegovi nas saosjećajni ljudski postupci često dovode do ganutosti.

 

Dakako, Poslanikova vjerska praksa nikada ne prelazi u monaštvo i asketizam, (premda su, kako smo istakli, islamski mistici u njegovim postupcima pronašli mnogolike obrasce svoje prakse), te nije bila rijetkost da su Poslanika viđali i nasmijanog u krugu svoje porodice, prijatelja i drugova. Nekada bi se toliko nasmijao da su mu se, kako tvrde biografi, ukazali i divni zubi kutnjaci. K tome, bilo je situacija kad se znao i naljutiti da bi mu skočila čeona žila. Ali se opet bilježi, također, da je nekom prilikom spriječio Ebu Bekra(51) da otjera djevojke koje su se na Bajram veselile uz zvuke defova.(52)

 

Sve su ovo situacije u kojima ga razgovjetno vidimo kao Božijeg poslanika i kao čovjeka. Poslanikova snažna osobna vjera očituje se i u susretima s ljudima drugačijih svjetonazora i religija. I u tome vidimo svu isprepletenost kasnije povijesti islama sa poviješću judaizma, kršćanstva i mnogih drugih vjera Bliskog, Srednjeg i Dalekog Istoka, kao i prepletenost s poviješću dodira tih vjera na zapadnim stranama covječanstva. U glavnim konturama, dakle, već su Poslanikovi susreti sa jevrejima, kršćanima, idolopoklonicima, itd., zacrtali glavne tokove povijesti islama. S jevrejima je u Medini sklopio savez, kada je nastala tzv. Medinska povelja, u kojoj se na jednome mjestu spominje da su muslimani i jevreji u Medini jedan "ummet", jedna zajednica. Protiv jevrejskih plemena Poslanik nije ratovao da bi zatro njihovu vjeru: radilo se, kako bilježe Poslanikovi biografi, o sukobima kojima se htjelo anulirati izdajstvo principa Medinske povelje od strane nekih jevrejskih plemena koja su, u kasnijim etapama razvoja muslimanske zajednice u Medini, sarađivali sa idolopoklonicima. Da islam ne vojuje protiv kršćana i jevreja dokaz je upravo sama povijest islama: kršćani i jevreji su islamskoj kulturi i civilizaciji bili istaknuti učitelji, filozofi, ljekari, trgovci, poslovni ljudi.

 

Islamski istok nije poništio kršćanski istok niti jevrejski istok. Toga bismo se uvijek trebali prisjećati kad govorimo o susretu kršćanstva, islama i judaizma u Evropi i na Zapadu općenito. I islam imade pravo na postojanje svoga Zapada zajedno i paralelno sa postojanjem jevrejskog i kršćanskog Zapada! Ovdje je potrebno prisjetiti se kako je Poslanik lijepo dočekao kršćane iz Nedžrana i pružio im hladove svoje džamije da se odmore. Sa kršćanima veze razumijevanja traju jos dok je bio u Mekki: progonjene muslimane poslao je kršćaninu Nedžsiju (Negusu) u Abesiniju i pouzdao se u njega da će muslimanske muhadžire spasiti, a Nedžasi je to, doista, i učinio. U znak zahvalnosti i snažne vjere Nedžasijeve, Poslanik mu je, kad je čuo za njegovu smrt, klanjao dženazu.(53) O ovome ne postoji tekstualna evidencija u Kur'anu; to je, dakle, jedan od detalja u kojemu ima dosta traga osobnog Poslanikovog odnosa prema svojim savremenicima.

 

Rukopis En-Nasabu eš-Šarif, koga smo spomenuli na početku ovoga našeg pogovora, spominje da je "Negus poklonio Poslaniku papuče jednostavne izrade, pa ih je Poslanlk obuvao…" 

 

Poruke Kur'ana o "različitosti ljudskih jezika kao dokazu Božijem"(54) i o "različitim bojama ljudskih koza kao dokazu da Bog jeste"(55) Poslanik je, na izvjestan način, osobno proveo u život. Mnogi Abesinci, među njima prije svih crni Bilal, primili su islam i u Poslaniku imali odanog prijatelja Selman el-Farisi, dakle Selman Perzijanac, bio je Poslaniku često pri ruci. Jezici ovih ljudi i drugačija boja njihove koze Poslaniku nisu nimalo smetali. I sam je Poslanik svojim držanjem doprinio da je u kasnijoj povijesti islama sasvim nepoznat problem rasa. Bijeli, žuti i crni gradili su i grade svijet islama u začudnoj izmiješanosti i prepletenosti.

 

Svijet islama od samih svojih početaka nije svijet jedne rase, nije svijet jednog klimatskog pojasa, nije svijet jednog poluotoka, nije svijet jedne doline na Zemlji! U temelju kulture i civilizacije svijeta islama nalazi se jedinstveni tonalitet veličanstvenog utjecaja kojim zraci poslanička pojava Muhammeda, a.s.

 

On je Božiji glasnik i vjeronavjestitelj koga je moguće uzeti za uzor jer je živio obrasce života dostupne velikom broju ljudi. Moguće ga je uzeti uzorom kao oca, kao muža, kao prijateija, kao zapovjednika zajednice, kao imama, kao prisna druga u ljutome boju u odbrani vjere, života, časti..., kao čovjeka koga su vidjeli često kako se čisti, kako sam krpi svoju odjeću, kao ljudsko biće koje pere svoje zube četkicom (Ibn Hišam spominje tzv. misvak), kao čovjeka koji česlja svoju kosu (Ibn Hišam spominje česalj koji je imao sa sobom), kao čovjeka koji prima i dariva poklone, koji na koljenima svojim drži djecu, koji ne da zlostavljati životinje, itd.

 

Zar je potrebno, reči će neki, govoriti da je "Poslanik imao posebnu odjeću koju je oblačio petkom, pored druge odjeće koju je oblačio drugim danima", te da je "imao mahramu kojom je brisao čelo nakon uzimanja abdesta..." Reci će možda, također, zar je potrebno isticati da je Poslanik imao česalj, četkicu za zube, mirise, zar je potrebno govoriti o detaljima njegova porodičnog života, o detaljima njegova društvenog angažmana?! Zar sve to nisu, ipak, samo detalji koji nemaju izravnu vezu sa temeljnim načelima vjere?! Na ovo, smatramo, treba odgovoriti barem iz dva motrišta. Prvo, činjenica vjere u islamu nije odvojena od činjenice života u islamu, između vjere i života nema odjelitih granica, vjera je radi života, život je, u krajnjemu, radi vjere. Drugo, detalji iz života Božijeg poslanika jesu eho njegovog intenzivnog življenja vjere, jesu jeka duboko reflektirana u mozaiku cjeline koju je on iza sebe ostavio. Islamska načela, naime, nisu mrtvi aksiomi, poput aksioma u filozofiji, islamska načela duboko se tiču života, zapravo, ta načela hoće biti i postati život sam. Doista, u svemu tome je Poslanikova veličina, ljudska i poslanička veličina.

 

Prisjetimo se da jedna kur'anska sura nosi naziv "Sobe", taj naziv izravno aludira na Poslanikove sobe u blizini džamije, skromne i za zemlju prirasle sobe do kojih je lahko doći i na njihova vrata zakucati. Živeci sa svojim najbližnjima u tim sobama on u Medini ne zasniva samo vjersku skupinu, niti samo državu! Doista, mnogo je tekstova koji su potrošili mnogo mastila govoreći da Poslanik zasniva u Medini državu! Mi smatramo, ma koliko bilo tačno da su konture te države vidljive, da, zapravo, to sto Muhammed, a.s., u Medini, Božijom nakanom i odredbom, utemeljuje jeste nešto sto je vaznije od države, jeste ummet - Zajednica. Pojam ummeta je daleko širi od pojma države, zato što je ummet zajednica koja ne ukida, već svodi u granice pristojne mjere i na neki način transcendira, svaku muslimansku osobenost i pojedinacnost, transcendira obilježenost rasom, transcendira vezanost za jezike i klimatske pojaseve, zemaljske doline, epohe i vremena, stilove i podstilove kulture... sve to prenoseći i ugrađujući u skladnu i grandioznu kulturu ummeta!

 

K tome, ummet ne ukida nacionalno, već oslobađa od robovanja njemu. Unutar ovoga muslimanskog ummeta, koji je u samom temelju islamske kulture i civilizacije, živjele su i žiive ne samo različite muslimanske sljedbe, nego čak i druge vjere, kršćcanstvo, judaizam, hinduizam.

 

Govoreći iz ljudske perspektive, islam duguje instituciji ummeta, a ummet duguje institucijama islama, svoju planetarnost i univerzalnost! No, temi ummeta vratit ćemo se u jednom našem zasebnom djelu.

 

Godine 632. po Isa, a.s., Božiji poslanik Muhammed, a.s., umire.

 

Mnogi biografi Muhammeda, a.s., vele da je Božiji poslanik bolovao dvanaest ill četrnaest dana, bolovao je od glavobolje. Na prijedlog Ebu Bekra, prvoga halife, Muhammed, a.s., pokopan je na samome mjestu gdje je i umro.

 

Biografska djela kazžu da je Ebu Bekr čuo Poslanika kako je rekao "da je svaki Božiji poslanik bio pokopan na mjestu svoje smrti…" Tako je i on pokopan u sobi svoje žene Aiše, r.a., u kojoj je i umro, a potom su tu pokopani Ebu Bekr i Omer, dvojica velikih svjedoka islama i Poslanika.

 

VI

 

Recimo na kraju ovog pogovora da je Božiji poslanik Muhammed, a.s., svojim djelom pokazao da ako se hoće ukinuti prezren status žene mora se biti prethodno oženjeno, da u društvu gdje je ropstvo cvalo kao normalna stvar, da bi robove oslobađao moraš ih imati, i moraš imati sredstva da ih oslobodiš, da bi pokazao šta jeste čovječnost u boju, moraš u boju biti, da bi pokazao kako se grad bez rušenja oslobađa, moraš krenuti da ga tako i oslobodiš...

 

Smatram da će ovaj prijevod Mustafe Prljače dopuniti dosadašnja djela i prijevode na bosanski jezik o temi životopisa Bozijeg poslanika. K tome, ovo je djelo potrebno proučavateljima islama kod nas jer nas njegov autor, Ibn Hišam, podsjeća da se u svakom studiju mora poći od autentičnih izvora teme.

 

U Sarajevu, 26. aprila 1998.

 

Bilješke:

 

1. Kur'an, eš-Šura, 52.

 

2. ed-Duha, 3.

 

3. ed-Duha, 6.

 

4. ed-Duha, 8.

 

5. el-Inširah, 1-2.

 

6. el-Inširah, 5-6.

 

7. el-Muddesir, 27.

 

8. el-Kari'ah, 2.

 

9. el-Infitar, 17.

 

10. et-Tarik, 2.

 

11. el-'Alek, 1.

 

12. el-Muzzemmil, 2-4.

 

13. el-Muddessir, 4.

 

14. el-Muddessir, 7.

 

15. el-Muddessir, 7.

 

16. el-Muzzemmil, 10.

 

17. el-Muzzemmil, 11.

 

18. 'Abese, 1-12.

 

19. eš-Šura, 15.

 

20. Hud, 31. 21.

 

el-Muddessir, 1.

 

22. Sahihu l-Buhari, 1, 2.

 

23. M. Hamidullah, Muhammed a.s., I, Sarajevo, 1983., str. 144.

 

24. el-A'raf, 188.

 

25. el-En'am, 50.

 

26. el-A'raf, 188.

 

27. ez-Zumer, 30.

 

28. Abdus-Selam Ranin, Tehzibu Sireti Ibn Hišam, Kuvajt, 1977., str. 233.

 

29. el-Kijame, 16.

 

30. el-Hakkah, 45-46.

 

31. en-Nisa', 171. V

 

32. Vidi Halefullah, El-Fenn el-Kasasi fi l-Kur'ani'l-Kerim, Kairo, 1965.

 

33. Fussilet, 43.

 

34. Muhammed 'Ali es-Sabuni, Tefsiru Ajati l-Ahkam, II, Damask, 1977., str. 328.

 

35. Isto se pitanje elaborira na stranicama 328-338.

 

36. Isto, 328.

 

37. Isto, 329.

 

38. Isto, 330.

 

39. Isto, 330.

 

40. Isto, 330.

 

41. Isto, 330.

 

42. Isto, 330.

 

43. Isto, 331.

 

44. Isto, 332.

 

45. Isto, 333.

 

46. Isto, 337.

 

47. Isto, 325.

 

48. Isto, 319.

 

49. Usp. Frithjof Schuon, Kur'an, objav. u hrestomatiji "Kur'an u savremenom dobu", I, (priredio Enes Karić), Sarajevo, 1997., str. 651.

 

50. Vidi Sahihu'l-Buhari, II (noćni namaz).

 

51. Buhari, poglavlje o Bajramu.

 

52. Vidi i druge hadise slicnog sadržaja na ovom mjestu.

 

53. To kaze Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s., I, (prijevod Nerkeza Smailagića), Zagreb, 1983., str. 247.

 

54. Kur'an, er-Rum, 22.

 

55. Isto, er-Rum, 22.