Mon12062021

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ŽIVOTOPIS MUHAMMEDA, ALEJHISSELAMA

ŽIVOTOPIS MUHAMMEDA, ALEJHISSELAMA

Predgovor

U periodu džahilijjeta, Arapi su od svoje povijesti znali samo ono što su s generacije na generaciju nasljeđivali usmenim predanjem. Tako je narav te povijesti u cjelosti bila sukladna naravi arapskoga života: tu su se nalazila slavna djela bližih i daljih predaka, osobito izražena kroz junaštvo, plemenitost i časnost; tu su bile vijesti koje su govorile o porijeklu, rodoslovlju i savezništvima, legende o Ka 'bi i njenim služiteljima, o Zemzem-vrelu i njegovu poteknuću, o plemenu Džurhum i kurejšijskim velikanima, o suzbijanju pokušaja stvaranja raskola medu narodom, o kazivanjima vračeva i njihovim bajalicama, te mnogo toga drugoga što je odslikavalo njihov ukupan vjerski, politički i društveni život.

Islam ih je zatekao u takvom stanju, kako prenose i prepričavaju ta kazivanja i ta izviješća. No, u pojavi islamskog poziva i, prije njega, u čudesnim znacima koji su nagovještavali poslanstvo, zatim u pretposla-ničkom životu Božijega Poslanika i u njegovom plemenitom stasanju, u kasnijim zbivanjima Objave i događajima s muslimanima, ashabima Božijega Poslanika, i njegovim neprijateljima, u odnosu Poslanika prema muslimanima, mnogobošcima, kršćanima i Jevrejima - u svemu tome su našli bogatu i obimnu gradu i ona je, istina jednako usmenim putem, sve više i sve brže prodirala medu njih i postajala tema njihovih razgovora. Kur'an, Poslanikov hadis i riječi ashaba su tako bili bogat registrator tog novog života.

I dok je Kur'an bio ispisivao, dotle je Poslanikov hadis dugo vremena bio daleko od toga, i ljudi su o njemu saznavali samo preko usmenih predan-ja pouzdanih ljudi. Naime, općenito se niko nije usuđivao bilježiti hadis, što je bio rezultat jednog hadisa koji se prenosio od Ebu Se'ida el-Hudrija, a u kojem stoji da je Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Od mene nemojte ništa pisati osim Kur'ana! Ko je pisao nešto drugo, neka to izbriše!"
Razlog ovakvog stava bio je sasvim očit i jasan: postojala je bojazan da se Objava, čije je objavljivanje bilo u toku, ne pomiješa s Poslanikovim riječima. Zabrana bilježenja hadisa je, bez sumnje, imala taj cilj i bila je ograničena na period dok je trajalo objavljivanje Božije Knjige.

Međutim, to je potrajalo tako sve do hilafeta 'Umera b. 'Abdulaziza, koji je vladao od 99.-101. hidžretske godine. Navodi se da je on četrdeset dana molio Allaha za pravo rješenje u pogledu pisanja hadisa, pa ga je Allah uputio na to da se može bilježiti, što je on i dozvolio Ebu Bekru b. Muham-medu b. 'U meru b. Hazmu, i on je zapisao sve hadise koje je bio zapamtio, i potom ih poslao u sve veće islamske centre. Ovaj Ebu Bekr je inače bio kadija i guverner Medine, a umro je 120. hidžretske godine.

'Umer b. 'Abdulaziz je isto tako naredio Muhmmedu b. Muslimu b. Š ihabu el-Zuhriju, Malikovu šejhu, da ispiše hadise Božijega Poslanika, pa je i on sačinio jednu hadisku zbirku.

Nakon toga muslimani su nastavili s bilježenjem hadisa, i pritom se nisu držali jedinstvanog plana i rasporeda, već su to činili na različite načine, zavisno od toga za šta bi se neki od njih opredijelio. Tako nalazimo da su neki od njih sastavljali čitavu knjigu o samo jednoj šerijatskoj temi, no ubrzo se pisanje iznijansiralo, i već smo ih mogli vidjeti kako su hadiske zbirke podijelili u poglavlja, i kako su, primjerice, razvrstati i izdvojili u njih one hadise koji govore o Poslaniku, o njegovu rođenju, dojenju i ostalome, sve do primanja Objave, zatim su u drugom poglavlju pobrojani hadisi koji govore o njegovim stanjima u Mekki nakon toga, o njegovom pozivanju Kurejšija u Allahovu vjeru, o njegovoj strpljivosti na neprijatnostima koje su njemu i njegovim ashabima priređivane i sl., kao što su obrađivali i vojne pohode, otpremanje jedinica i sve drugo što je vezano za džihad.
Historičari su išli u drugom smjeru i ispisivali knjige iz opće historije, dok su se neki od njih posvećivali isključivo historijatu života Božijega Poslanika, čime su zadovoljavali svoje posebne vjerske potrebe, koji su u ličnosti Poslanika vidjeli, bez sumnje, uzor svim muslimanima i uputu upućenima.


Pisci životopisa

Prvi koji je pisao Poslanikov životopis bio je 'U rve b. el-Zubejr b. el-' Avam (92. godine po Hidžri), zatim Ebban b. 'Usman (105. god.), Vehb b. Munebbeh (110. god.), Š erhabil b. Sa'ad (123. god.), Ibn Sihab el-Zuhri (124. god.), 'Abdullah b. Ebi Bekr b. Hazm (135. god.) itd.
Nažalost, sve ove knjige su izgubljene i samo se neki njihovi fragmenti mogu naći razasuti tu i tamo po pojedinim historijskim djelima kao što je, primjerice, Taberijeva historija. Jedino je sačuvan dio knjige Vehba b. Munebbeha i on se nalazi u Heidelbergu, u Njemačkoj!

Od svih ovih knjiga najznačajnija je i najpouzdanija Poslanikov životopis Muhammeda b. Ishaka (l. Muharnmed b. Ishak b. Jesar b. Hijar Ebu 'Abdullah el-Medeni ei-Kureši, štićenik Kajsa ibn Mahzeme b. 'Abdulmuttaliba b. 'Abdi Menafa. Djed Jesar mu je pao u zarobljeništvo u 'Ajn et-Terri, mjestu zapadno od Kufe, ovamo prema unutrašnjosti, koje su muslimani osvojili za vrijeme Ebu Bekra, 12. godine po Hidžri. Tada je doveden u Međinu, gdje mu je i rođen unuk Muhammed, 85. godine, i gdje je proveo svoju ranu mladost. Potom je krenuo u obilazak islamskih područja, pa je tako l 15. godine posjetio i Aleksandriju, i tom prilikom ostavio zapis o jednoj grupi Egipćana. Zatim je otputovao za Kufu, obišao Mezopotamiju, Rejj, Basru i zadržao se u Bagdadu, u kojem je 152. i umro. Ibn 'Adijj za njega kaže: "Ibn lshaku je dovoljna čast to što je bio prvi koji je pažnju vladara s beskorisnih knjiga skrenuo na pohode Božijeg Poslanika, njegovo poslanstvo i početak stvaranja svijeta.") , koju je on napisao u prvim danima vladavine Abbasija. Kažu da je jedanput došao u Bagdad, kod el-Mensura, i pred njim zatekao njegova sina el-Mehdija. "Ibn Ishak", upitao ga je el-Mensur, "znaš li ti ko je ovo?" "Znam", odgovorio je on. "To je sin vođe pravovjernih". "Idi", rekao mu je, "i sačini mu jednu knjigu, od vremena kad je Allah stvorio Adema, alejhi-s-selam, pa do ovih tvojih dana!"
Ibn Ishak je otišao, i doista mu sačinio takvu knjigu, ali mu je Halifa rekao: "Razvukao si je, Ibn Ishak. Hajde, skrati je!"

Ta velika, razvučena knjiga zadržana je u riznici vođe pravovjemih.

 

IBN Hišamov Životopis


Nakon Ibn Ishaka, otprilike pola stoljeća, pojavio se Ibn Hišam. 

Puno ime mu je: Ebu Muhammed 'Abdulmelik b. Hišam b. Ejjub ei-Himjeri. Odrastao je u Basri, a zatim otišao u Egipat gdje se s njim susreo imam ES-Safi'i, pa su jedan drugome izrecitirali dosta stihova iz arapske poezije. Pored redigiranog Ibn lshakova Životopisa, Ibn Hišam je sačinio i knjigu o porijeklu plemena Hi mjer i njegovih kraljeva, te knjigu o stihovima koji se nalaze u životopisima, a koji nemaju osnova u arapskoj poeziji. Umro je u Fus-tatu, 218. godine.

Njegov Životopis nam prenio u revidiranom, pročišćenom obliku, posredstvom samo jednog čovjeka - Zijada el-Bekkaija.

Treba napomenuti da Ibn Ishakova knjiga, koju nam je prenio Ibn Hišam, nije bila ovakva kakvu danas posjedujemo, jer je Ibn Hišam u njoj izvršio mnoge izmjene, izbacivao, dodavao, ponekad kritizirao i suprotstavljao mu se predanjima koja su prenosili drugi znalci. Na početku svoje knjige djelomično je i pojasnio način na koji je prezentirao Ibn Ishakovu knjigu.

No, i pored svega toga, mi nimalo ne sumnjamo u to da se Ibn Hišam u ovom poslu odnosio krajnje profesionalno i odgovorno, i da nije izmijenio nijednu jedinu riječ Ibn Ishaka, niti je išta dodao pri pojašnjenju pogreške, objašnjenju nerazumljivog ili podupiranju nečega suprotnim predanjima, a da ispred toga nije naznačio: Ibn Hišam kaže:!
U suštini, osnovna namjera mu je bila da se knjiga učini konciznijom, pa je u tu svrhu eliminirao čitav period prije Ismaila, sina Ibrahimova, a.s., od vremena početka stvaranja, zatim poglavlja koja su govorila o Ismailovim sinovima, kao i sve ono što je on smatrao da nije niukakvoj vezi s Poslanika-vim životopisom. Tako je izostavio i mnoge stihove u čiju vjerodostojnost prenosilaca je sumnjao.
Onaj ko bude pažljivo istraživao princip Ibn Hišamova prezentiranja Životopisa, nesumnjivo će zapaziti njegovu naglašenu odgovornost i krajnju profesionalnost, što je i inače bila odlika muslimanskih učenjaka u starim vremenima.

 

Značaj Ibn Hišamova Životopisa


Kako god bilo, Ibn Ishakova knjiga je sve do danas ostala temeljno djelo za čitaoce Poslanikova životopisa. Skoro da nema nikoga ko se makar i ovlaš pozabavio izučavanjem njegova životopisa a da se pred njim nije najprije našla Ibn lshakova knjiga.

Ibn lshakov Životopis je među učenjacima oduvijek poznat kao Ibn Hišamov Životopis, naprosto stoga što ga je on interpretirao i izvršio njegovu redakciju. Ibn Halkan kaže: "Ovaj Ibn Hi šam je sabrao životopis Božije ga Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u onom aspektu koji se odnosi na njegove vojne pohode, pokrete i postupke, a koje je zabilježio Ibn lshak. Zatim je to redigovao i sažeo, i to je taj životopis koji je sada dostupan ljudima, a koji je poznat kao Životopis Ibn Hišama.

Za taj Životopis stručnjaci i komentatori su pokazali veliki interes. Tako je opsežan komentar na njega dao Ebu-1-Kasim 'Abdurrahman es-Suhejli1 u svojoj knjizi pod naslovom Netaknuta livada.
Nakon njega knjigom se pozabavio i Ebu Zerr el-Hašeni,2 koji je u svojoj knjizi Komentar Poslanikova tivotopisa, koju je objavio dr. Bronle, prokomentirao manje jasna mjesta u njoj i djelomično se kritički osvrnuo na IJU.
Svoj komentar je dao i Bedruddin Muhammed b. Ahmed el-' Ajni u knjizi Otkrivanje vela u komentaru Životopisa Ibn Hišama, koji je završio 805. godine.
S druge strane, nalazimo i one koji su težili k tome da ovaj Životopis unekoliko sažmu. U tome su se posebno istakli: Burhanuddin Ibrahim b. Muhammed, poznat ko Ibn el-Mirhal el-Šafi 'i, koji ga je s jedne strane sažeo, a s druge mu dodao nešto što je smatrao da mu nedostaje, i od toga sačinio knjigu od osamnaest poglavlja koju je naslovio sa Blago u satetom Životopisu, a čije je pisanje završio 611. godine; zatim Ebu el-' Abbas Ahmed b. Ibrahim b. 'Abdurrahman ei-Vasiti, koji je također Životopis sažeo u knjigu pod naslovom Satetak Životopisa Ibn Hišama, koju je sačinio 711. godine.

Neki su sav Životopis preinačili u pjesmu i kazali ga kroz stihove. Takav je Ebu Muhammed 'Abdul aziz b. Muhammed b. Said ed-Dumejri ed-Dejrini, umro 663. godine, i Ebu Bekr Muhanuned b. Ibrahim, poznat kao Ibn eš-Šehid, umro 793. god. Njegova knjiga je sastavljena od nekoliko hiljada stihova, a nosi naslov Skora pobjeda u životopisu voljenoga.

 

Redakcija Ibn Hišamova Životopisa


Još u svojoj ranoj mladosti ja sam uvijek iznova pokušavao ovu izuzetno značajnu knjigu pročitati od početka do kraja, ali me je od toga uvijek odvraćala zamršenost koju sam nalazio u načinu prezentiranja, te digresiv-nost koja mi je umrtvljivala pažnju i često izazivala dosadu, i tek bih pročitao razbacane odjeljke koje bih vidio kao bašče posred prostrane, bezvodne pustinje i koji bi me, ljepotom svoga izraza i veličanstvenošću poruke, prosto mamili na čitanje.

Istina je da sam u čitanju životopisa Božije ga Poslanika nalazio nešto slično onom što sam nalazio u čitanju K ur'ana i Poslanikova had isa: - iskrenu pobožnost, skrušenost i predanost, i možda me je samo ta, u meni zaprete-na tajna, uvijek iznova tjerala da se opet vratim tom čitanju: naime, i moj rahmetli otac je pisao o Poslanikovu životopisu i o tome sačinio jednu manju knjigu koju je naslovio Satetak početnih lekcija o Muhammedovu tivotopisu. Knjigu je podijelio u trideset lekcija i ona se dugo vremena koristila kao udžbenik u vjerskim zavodima, ali i u općem školstvu u kojem su bila predviđena posebna predavanja pod nazivom "Čas Poslanikova životopisa".
Pa i pored toga, nikada mi nije polazilo za rukom da knjigu pročitam u cjelosti, zbog već spomenute zamršenosti i mnoštva digresija u njoj. Tamo su se pred svakim čitaocem isprječavala duga poglavlja s imenima zarobljenih na Bedru, s imenima muslimana koji su učestvovali u Bici na Bedru, a koji su bili Kurejšije ili ensarije, pa onda onih od njih koji su tamo poginuli, zatim koliko je koji od njih i koje mnogobošce pobio, koji su sve stihovi izrečeni o toj bici, te još mnogo drugih stvari koje su nabrajane uz to, kao što je, primjerice, komentiranje kur'anskih ajeta, što nije u direktnoj vezi sa samim životopisom, premda nije niti izvan njega.

Uz to, tu je i još nešto - lanac prenosi laca, kojim je započinjao najveći broj poglavlja Životopisa, a što nema nikakva značaja, izuzev za stručnjake kritičare.

U ovoj svojoj "redakciji" pokušao sam iz knjige izvući samo ono bitno, samo tzv. osnovni tekst, i tako je čitaocu ponuditi u novom ruhu, prijemčivom i privlačnom za čitanje. Istovremeno sam strogo vodio računa o tome da tekst knjige do kraja bude autentičan, kako bi se čitalac njome u potpunosti mogao okoristiti i citirati je baš kao i u njenom izvornom izdanju. U tekstu nisam izmijenio niti jedno jedino slovo, i u tome sam do kraja ostao dosljedan. Kad god sam navodio Ibn Hišamove riječi, uvijek sam ispred njih stavljao njegovo ime ili sam to, kad je to zahtijevao kontekst, činio u fusnoti.

Ostali dio teksta je Ibn lshakov u Ibn Hišamovoj prezentaciji. Lanac prenosilaca sam navodio samo onda kad je to bilo neophodno, svejedno da li se na njega pozivao Ibn lshak ili Ibn Hišam, što sam uvijek jasno razdvajao.

Sve tekstove sam nastojao precizno odmjeriti i tačno omeđiti, a ono što je zahtijevalo objašnjenje - objasniti, u čemu sam se oslanjao na komentatore Poslanikova životopisa, na tradicionalnu literaturu i na oficijelni jezik.
U svakom slučaju, ova moja redaktura jest samo vid olakšice onome ko nema prilike čitati original i ona je spona koja našu današnju omladinu povezuje s njihovim plemenitim, starim naslijeđem.

Dovoljno je to što se ova knjiga može pročitati za samo nekoliko dana i što se tako iz nje vrlo brzo može izvući velika korist, za razliku od originala kojeg je pročitati vrlo teško, a što obično oduzme nekoliko mjeseci vremena.


Molim Allaha da ovu knjigu učini korisnom. Ujedno smatram da sam njom dao i mali doprinos znanosti, a sve što sam želio bilo je da postignem Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo Njegova Poslanika.


U Novom Kairu, 2. rebi'a 1396. - aprila I976. godine

Abdusselam Harun