Mon12092019

Last updateThu, 28 Nov 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI SRETNI I NESRETNI U DANIMA MEVLUDA

SRETNI I NESRETNI U DANIMA MEVLUDA

Jutros me puno prije sabahskog ezana probudila hladnoća. Nedugo zatim, vjerovatno kao njena posljedica, javila se jaka glavobolja. Požurih do apoteke po kakvu tabletu protiv bolova. Djelovala je dobro i grč od bola ubrzo zamijeni osjećaj euforije i sreće. Koliko će sevaba zaraditi oni koji su svojim izumima olakšali ljudima, čovječanstvu? Koliki je udio dobra onoga ko je izumio ovu tabletu protiv bolova u mom olakšanju i olakšanjima mnogih drugih koji se njima koriste?    

12.decembar 2016.g. je 12 rebiu-l-evvel 1438.h.g., datum koji tradicionalno obilježavamo kao dan rođenja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Ove godine se poklopio hidžretski datum s decembarskim, poklopio se i dan - ponedjeljak.

Kada čovjek obilježava na bilo koji način svoj rođendan, makar i samom pomišlju “Evo na današnji dan sam se rodio” on nužno osjeti i ono ključno pitanje, koliko je već godina prošlo i šta sam za te godine ostvario?

Jesam li sretan il nesretan?

Shodno tome postavljam pitanje šta sam kao jedinka i šta smo kao ummet učinili za ovih skoro 1500 godina od Poslanikovog rođenja. Imamo li se čemu veseliti danas?

Jesmo li sretni ili nesretni?

Gdje smo kao pojedinci naspram svojih potencijala, gdje smo kao društvo naspram potencijala ummeta?

Gdje je naš Poslanik u svakodnevnici naših misli i postupaka, njegovi primjeri, preporuke, kompletan sunnet? Gdje su naši pogledi i naša stremljenja?

Jedna od osnovnih tajni uspjeha glasi: čovjek treba dopustiti sebi da ima velike i daleke poglede. Problem je u tome što čovjek nameće sebi ograničenja. Njegovo gledanje  ide do određene granice i tu staje, zato što većina ljudi ne dopušta sebi biti ono što može i treba biti. Čovjek bi, po meni, trebao sebi dopustiti vizije, kreativno sanjanje u kojem ima sve resurse koje želi i koje će ikad željeti. Što god ti resursi predstavljali, ako ih čovjek želi on ih ima pravo sanjati. Na koncu u čovjekovim  unutarnjim motrenjima, željama, ambicijama “snovima”  ništa ne predstavlja ograničenje, osim njegov um.

Da bi čovjek postavio viziju života mora sebi postavljati određena pitanja:

  • Što želim raditi?
  • Gdje želim ići?
  • Što želim ostvariti?
  • Kakva osoba želim postati?
  • Koje osobine i kvalitete želim razviti u sebi?
  • Kakvim ljudima želim biti okružen?
  • Što zaista želim biti, činiti i imati uz uvjet da nemam nikakvih ograničenja?
  • Kako izgleda moja vizija života?
  • Kako izgleda moja vizija mene?

Nakon donošenja vizije života čovjek treba sebi postaviti pitanje: Što mogu učiniti danas da bi moja vizija postala stvarna? Ključna riječ u ovom pitanju jest „danas“.  Veliki snovi se ostvaruju pomoću malih koraka koji se čine u sadašnjosti snagom visokog  i velikog cilja koji za čovjeka vjernika nije omeđen ni njegovim smrtnim časom.

Najuspješniji ljudi diljem svijeta bili su vješti vizionari. Oni točno znaju što žele i čine sve kako bi stigli tamo. Od prvobitne ideje o cilju vraćaju se unatrag, kako bi napravili one male korake koji će ih dovesti do ostvarenja. U skladu s tim stvaraju sve bolje i bolje ideje o koracima do ostvarenja cilja i osobi kakva moraju postati da bi realizirali svoje snove. Dakle osim što ostvaruju svoje snove, na putu do njih oni paralelno i mijenjaju sebe priskrbljujući osobine neophodne da bise ostvarili postavljeni ciljevi.

Šta je danas evidentno u našem društvu: Manjak ambicija koji se često pravda skromnošću a šećeri lijenošću. Mali ciljevi koji s epravdaju društvenim okolnostim a vrlo često i po meni pogrešnim tumačenje vjerskih istina. Kratkoročna planiranja u koja se uključujemo onakvi kakvi jesmo kako bi izbjegli potrebu nadogradnje sebe, promjene na bolje koju nužno potrebuju planovi na duže staze i neobjašnjivo, nelogično, lutrijsko sanjarenje o velikim ostvarenjima u koja se ne  uključuje  ni minimum potrebnog rada i aktivnosti koje bi ta ostvarenja nužno tražila od nas nego se to nadomiješta nadom  u “prekonoćnom” lutrijskom  novčanom dobitku. Raspon od našeg šta jesmo i našeg šta želimo može se definirati i kao sreća čovjeka.

Oduvijek je čovjek tragao za srećom i zadovoljstvom, a nastojao je izbjeći nesreću i nezadovolj-stvo. Svi ljudi žele biti sretni i zadovoljni te su spremni osigurati svako sredstvo koje predstavlja osnovu sreće. Ali je veliki problem prepoznati suštinu sreće i zbilju zadovoljstva. Onaj ko ne zna zbilju i stvarnost sreće i zadovoljstva ne može ih ni tražiti niti se usredsrediti na njihov trag, jer je naprosto nemoguće ići za apsolutnom nepoznanicom i pripremati sredstva za dostizanje cilja koji je u svakom pogledu nepoznat.

U prošlosti je, shodno mišljenju mnogih svjetskih učenjaka, ljudska sreća prvenstvo pripisivana duhovnim savršenstvima čovjeka, dok danas mnoštvo istaknutih ljudi iz različitih država ovu stvar vidi u potpuno obrnutoj projekciji jer primarnost užitka i materije predstavljaju kriterijem i temeljem sreće. Duhovni svijet i ljudske vrijednosti se napuštaju i praktično prepuštaju zabo-ravu. U najkraćem, ljudi skloni krajnostima iz prošlog stoljeća vodili su mnogo više računa o duši i lišavanju tijela, a za razliku od njih današnji ljudi skloni krajnostima, materijalisti vode brigu isključivo o materijalnim uživanjima, potpuno zapostavljajući duševna savršenstva i potrebe. Ovdje ćemo ukratko navesti neke aktuelne teorije i mišljenja.

Isposnici i duhovnjaci po pitanju ustanovljenja ljudske sreće otišli su u velika zastranjenja jer su mnoge zbilje vezane za tijelo te realne i neporecive prohtjeve tijela zanemarili i porekli.

S druge strane, pobornici ekonomije upali su u istu klopku te su zarad potvrde vlastitog mišljenja zanemarili i porekli mnoštvo vjerskih i moralnih istina i realnih ljudskih svojstava.

Posigurno je jasno da duševna savršenstva i moralni kvaliteti predstavljaju bitne stubove ljudske sreće, ali cijela sreća nije u moralnim i duševnim kvalitetima. Jasno je da je i ekonomija jedan od značajnih stubova ljudske sreće jer se bez ekonomije sreća ne postiže.

Čovjek nije stvoren samo radi stvaranja i potrošnje, već je od početka stvaranja težio ka ljubavi prema ljepoti, vjerskom osjećaju, misaonoj radoznalosti, kreativnosti, osjećaju požrtvovanja i viteškom življenju. Nemoguće je da neko bez unižavanja vlastite ličnosti usmjeri sve svoje aktivnosti na planu pribavljanja materijalnih prednosti.  

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi prema kojoj On ljude stvori! Nema promjene u Allahovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.

Vjerovanje u Boga, pročišćenje duše od nečistoća i ukaljanosti, kao i vođenje računa o čuvanju moralnih i ljudskih osobina jeste temeljni uvjet ljudske sreće i jedan je od najvažnih islamskih programa, o kojem govori stotinu ajeta i hadisa.

U suri Asr Uzvišeni se kune da će svi ljudi iz bilo kojeg naroda i u bilo kojem vremenu pretrpjeti šteti, biti nesretni i na gubitku, osim ako imadnu nekoliko vrlina, od kojih je prva vjera: Tako mi vremena, čovjek je, doista, na gubitku – osim onih koji vjeruju i čije dobra

U suri Šems kazano je: Tako Mi Sunca i svjetlosti njegove, i mjeseca kad ga prati, i dana kad ga očituje, i noći kada ga zakrije, i neba i Onoga Koji ga sazda, i Zemlje i Onoga Koji je ravnom učini, i duše i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta zlo joj je a šta dobro je, uspjet će onaj ko je očisti...

Tako mi svih ovih svetih ajeta, prava sreća i spas pripadaju samo onome ko dušu svoju očisti od nečistoća. Nesretan je i gubitnik onaj koji je onečisti i zaprlja.

Hazreti Ali je rekao: “Naslov vjernikove knjige djela je ljepota njegovog morala.”

Svi ovi ajeti koje Kur'an donosi o Zemlji i Nebesima, o drveću i životinjama, o zametku i fetusu, kao i o različitim aspektima svijeta, zarad su privlačenja čovjekove pažnje prema uzvišenom Bogu i stvaranja duha vjerovanja u njemu. Ajeti koji govore o pohvalnim osobinama i o moralnim vrlinama, kao i ajeti koji govore o lošim moralnim osobinama i niskostima – svi su objavljeni radi poziva čovjeku da se vrati duhovnim vrlinama i odagna nepoćudne osobine od sebe. Poslanik časni o svojoj nebeskoj misiji kaže:

بُعِثْتُ لأُتَمِّمَ مَكارِمَ الأخلاقِ

“Poslan sam da usavršim ahlak (moral).”

Budući da, kao što smo naveli, živimo u materijalnom dobu s više aspekata promatranja, možda bi najbolje bilo da ovu tematiku sebi predočimo kroz materijalne termine.

Ko smo? Kakav smo proizvod? Ko nam je proizvođač? Za što možemo poslužiti? Koji nam je kvalitet? Koji nam je rok trajanja? Šta možemo učinit sebi da uljepšamo i olakšamo sebi? Šta drugima? Koja nam je dugoročna primjena? Imamo li garanciju? Koja nam je cijena?  Jesmo li kvarljiva i lomljiva roba? Gdje nam je servis?

Vjernik svoju misoa o sebi veže kroz nekoliko etapa. Kroz onu SAD, OVDJE, kroz etapu SUTRA, krzo etapu DO SMRTNOG ČASA, kroz etapu KABURSKE KUŠNJE, kroz etapu BERZAHSKOG BORAVKA, do etape DANA VJERE I OSVJEDOČENJA izakoje slijede nada i strah. Nada u milost Božiju da ćemo biti stanovncii Dženneta i straha da smo u prilici d abduemo i stanovnici Džehennema. Sve ove etape označene su izvijesnošću da iza etape SMRTI nema  popravka, do ove etape je PRODUKCIJA DOBRA. Neko će upitati zašto onda spominjemo one etaope iza? Zato što su neophodne da bi se PRODUKCIJI DOBRA, VJERE I ČINJENJA DOBRA UZ STRPLJIVOST I ISTINOLJUBIVOST  podarila potrebna snaga koju je nemoguće  proizvesti bez svjesnosti ovih etapa koje slijede. Bez posmrtnih etapa čovjek bi teško sebi našao odgovor zašto će recimo neko svoje pravo, sasvim zasluženo prepustiti drugome koji je za nj manje zaslužan ali više potrebit ako nema izvjesnosti ovih etapa poslije smrti. Vjernik ne sagledava u svojoj viziji postojanja smrt kao krja života nego jendu od etapa životne izvijesnosti.

Zašto šehid daje svoj život i zašto će kada proživljen bude poželjeti da se ponovo vrati da bi i deset puta opet dao svoj život. On znači nije samo svjedok vjere na ovom svijetu, predsmrtnom životu, on je svjedok života u punini njegovog značenja u životu nakon etape smrti i svjedok na određeni način onog o čemu sam govorio prije a što se tiče potrebitosti vjere i činjenja prije smrti koji su uslovljeni prostor i vrijeme da bi se ta punina života ostvarila. Mi smo svojim svakim dahom ovog predsmrtoga života uronjeni u posmrtni život jer ovim životom gradimo kvalitet posmrtnog a samim tim je i naš posmrtni život uronjen u ovaj jer njegove manifestacije se naslanjaju na naše činjenje  ovdje.

S te pozicije gledano svaki vjernik se može osjećati posafan na Danu vjere a ovo što nam se sad dešava može motriti iz prizme gledanja šta je pripremio, s razlikom, velikom, da nam je još uvijek data prilika da ukrasimo vrijeme koje nam je preostalo do smrtog časa. Da nadogradimo naše likove, naše uloge, naše dijalog epdoignemo na veći stepen, naše činjenje, osjećaje, namjere, nijetove. Izvjesnost predočenog zamišljanja uveliko će okarakterisati i najbitniju komponentu vjernikove svijesti, svijest o Bogu, od čije stalnosti i pokoravanja istinama te izvjenosti zavise sve ostale stvari.

Na „crvenom ćilimu“ Dana vjere vidjećemo zvijezde čovječanstva. Najodabraniji među milijardama ljudi je Božiji Miljenik Muhammed, neka je salavat i selam na nj i njegovu porodicu.

Njegova uloga na ovom svijetu isto je tako najodabranija. On je taj koji je dostavio što je zadužen da dostavi. On i niko više.

Vidjećemo Ibrahima, a.s., čije  dove Bogu odziv jeste poslanje plemenitiog prvaka Muhammeda, a.s.

“Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” Suretul-Bekare, ajet 130

Vidjećemo odabrane žene čovječanstva na čelu sa prvakinjom hazreti Fatimom.

Šta znamo o njenom životu, pitamo li se kako je neko tako kraktim životom zaslužio to mjesto, tražimo li odgovor, interesuje li nas?

Hazreti Hatidža, Asja, Merjema....???

Možda odgovor za kojim tragamo ne podrazumijeva puko preslikavanje njihovih životnih navika, odjeće koju su nosili kako danas mnogi čine. Možda je odgovor u njihovoj viziji, širini i dubini pogleda, snazi, vezi i osloncu na Stvoritelja kreacije i ostavrenju od Boga podarenih potencijala.

Na našim današnjim izborima, Ibrahim, a.s., bi bio smao jedan čovjek i jedan glas, a Bog nam objavljuje da je bio čovjek-ummet. Jedan čovjek-jedan ummet.

U sebi je uzbiljio veličinu jednog ummeta, izdigao se  na toliku veličinu a nije mogoa bez vizije, vjere u sebe koja je zasnovana na vjeri u Boga.

"Doista je Ibrahim bio sam ummet, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim, i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim. On je njega izabrao i na pravi put izveo, i Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima. Poslije smo tebi objavili: 'Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!'" (Prijevod značenja En-Nahl, 120-123)

Stao kao pojedinac naspram svih čvrsto uvjeren da je biti na strani Boga biti na pravoj i najačoj strani.

Bio je Božiji poslanik ali bio je i čovjek. Kao i mi. No, imao je  jaču vjeru, jaču viziju, jaču unutrašnju snagu. U prostranstvima ognja dunjalučke vatre on je vidio i uživao ugodne hladove. To je potencijal čovjeka koji mi danas odbacamo. Poništavamo snagu pojedinca žrtvujući je pod bujicu mase. Time poništavamo pojedinačno snagu svakog od nas.  Odbacujemo logiku vjere, logiku Božije objave a povodimo se za trenutnim društvenim filozofijama. Mjenjamo suštinu i formu, ciljeve i metode.

Uzvišeni je rekao: "On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri oca vašeg Ibrahima." (Prijevod značenja El-Hadždž, 78)

Znači sve što nam Objava nalaže je lahko i dobro. Tegoba koju pri izvršavanju njenih naloga osjećamo, tjeskoba koju danas kao ummet Muhammedov osjećamo generalno rezultat je naše nesvjesnosti da u sebi i oko sebe imamo sve potrebne potencijale za lahkoću.

Teškoća koju osjećamo je rezultat odbacanja potencijala koje nam je Bog dao u nama samima i u prostranstvima nebeskim.

Kad uatomobil neće da pođe odmah se pitamo, šta nismo aktivirali, šta se nije aktiviralo u motoru? Kad mi ne idemo dovoljno jako i dovoljno brzo trebali bi da se pitamo šta nismo aktivirali?

Malehan je inžinjer koji pravi auta u odnosu na Uzvišenog Stvoritelja našeg, Stvoritelja svega stvorenoga, pa kako to da ne sumnjamo u onog ko je sastavio jendo obično auto a sumnjamo da je Gospodar  svemira „zaboravio“ utkati u svoja stvorenja potrebne potencijale?

Upravljamo mnoštvom mašina, svemirskim letjelicama a sumnjamo u svoje potencijale, snagu u mogućnost upravljanja sobom.

U ovim danima dok se prisjećamo zemaljskog, povijesnog momenta kada je Prvak čovječanstva, Božiji odabranik iz pupoljka svekoliog postojanja procvao i zamirisao kao novorođenče u mekanskoj dolini trebamo da promišljamo mnogo šire od  pukih historijskih datuma i činjenica.

Rođen je sa ulogom, poslanjem  velikim i bremenitim, kao siroče, a sa ovog svijeta se povukao potpuno ispunivši povjereni emanet.

Ni nas Bog nije stvorio bez uloge, nije nas  bez reda i razloga učinio da se rodimo u ummetu Muhameodovom, a.s.. I mi imamo ulogu, važnost i imamo potencijal. Naš prvak, naš Poslanik, naš imam, naš vodič nam je pokazao i kojim potencijalima raspolažemo, i kako se njima koristi i  na kakve prepreke ćemo nailaziti pitanje je samo slušamo li ga?

Od svih njegovih dunjalučkim manifestacija meni se čini da danas ponajviše oponašamo njegov plač novorođenčeta.

Sve češće nam je Objava koju nam je dostavio samo knjiga  u čijim ajetima tražimo potvrdu svojih mišljenja umjesto da svoja mišljenja  njome potvrđujemo ili odbacamo. Njegovi hadisi i sunet su sve češće u praksi „riječi i postupci koje je on, a..s,  radio da bi mi danas dokazivali svoju superiornost nad drugima.

Među odabranicima Dana vjere bit će i Musa, a..s i njegov brat Harun, a..s,. Lijepom riječju im je naređeno da se obrate Faraonu. Kakvim se mi riječima danas obraćamo jedni drugima?

Ružna riječ zaprljaće i grudi iz kojih izlazi, misao koja je oblikuje i jezik koji je izgovara i usne  preko kojih prelazi. Bez čistoće grudi, misli, lijepe riječi mi sa izvora lijepih ne možemo ni zahvatiti vode.

A sjećanja ovih melvudskih trenutaka su biserno čisti izvori dunjalučki, samo posudom čistog iskrena nijeta iz njih se može zahvatati, s bismillom i s tahmidom.

I svi nabrojani i nenabrojani odabranici Dana vjere o kojima je objava i predaja neosporno posvjedočila imali su osobine koje nisu povezane sa  bankovnim računima, političkim i drugim položajima nego s čovjekom i njegovom nutrinom. Poslušajmo šta nam se govori o najuglednijim, najboljim:

Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji; Allah, uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa."/Al-Hudžurat-13/

"Zaista, Allah ne gleda u vaše izglede, niti u vaše imetke, nego gleda u vaša srca i vaša djela." Ovo navodi i Ibn-Madže.

Ustao je čovjek prema Vjerovjesniku, s.a.v.s., dok je on bio na minberu i upitao: "O Allahov Poslaniče, koji je čovjek najbolji?" "Najbolji ljudi su oni koji su najučeniji i najbogobojazniji prema Allahu, dž.š., naređuju dobročinstvo, zabranjuju loša djela i održavaju rodbinske veze" - odgovori Poslanik, s.a.v.s.

Zapitajmo se i šta mi dovimo danas, koliko daleko i široko zahvataju naše dove. Ima li drugih u njima i molimo li dalje od zdravlja svoje djece???

Završiću sa ajetima sure Vaqi'a koji su mi na određeni način bili vodilja pripremanja čitavog ovog obraćanja.  Ajeti koji naše poglede proširuju do krajnosti onog iza svih etapa nudeći izvijesnosti  na potpun način dajući konačan odgovor na ono pitanje postavljeno na početku: Ko su sretni a ko su nesretni. Ponekad u promišljanju sebe, života, postojanja treba napravit inverziju ne polazit od sebe nego od konačnog cilja. Odabrati od ove dvije kategorije koje ajeti nude a onda krenuti sa aktivnostima i za njih potrebnim znanjima i zalaganjima kako bi se one ostvarile. U Knjizi koja ih navodi navedeno je i sve drugo što je za njih potrebno.

 

A oni sretni - ko su sretni?!

Biće među lotosovim drvećem bez bodlji,

i među bananama plodovima nanizanim

i u hladovini prostranoj,

pored vode tekuće

i usred voća svakovrsnog

kojeg će uvijek imati i koje neće zabranjeno biti,

i na posteljama uzdignutim.

Stvaranjem novim Mi ćemo hurije stvoriti

i djevicama ih učiniti

milim muževima njihovim, i godina istih

za one sretne;

biće ih mnogo od naroda drevnih,

a mnogo i od kasnijih.

A oni nesretni - ko su nesretni?!

Oni će biti u vatri užarenoj i vodi ključaloj

i u sjeni dima čađavog,

u kojoj neće biti svježine ni ikakve dobrine.

Oni su prije toga raskošnim životom živjeli

i uporno teške grijehe činili

i govorili: "Zar kada umremo i zemlje i kosti postanemo - zar ćemo zbilja biti oživljeni,

zar i drevni naši preci?"

Reci: "I drevni i kasniji,

u određeno vrijeme, jednog određenog dana biće sakupljeni,

i tada ćete vi, o zabludjeli, koji poričete oživljenje,

sigurno, s drveta Zekkum jesti,

i njime ćete trbuhe puniti,

pa zatim na to ključalu vodu piti,

poput kamila koje ne mogu žeđ ugasiti;

to će na onome svijetu biti gošćenje njihovo!

Mi vas stvaramo - pa zašto ne povjerujete?

Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete

vi oblik dajete ili Mi to činimo?

Mi određujemo kada će ko od vas umrijeti, i niko nas ne može spriječiti

da likove vaše izmijenimo i da vas iznova u likovima koje vi ne poznajete stvorimo...

 (El-Waqi'a  - Događaj 27-62)

 

Esad Bajić

 

 PRILOG:

OBILJEŽAVANJE MEVLUDA

Fetve Imama Sujutija 

OBILJEŽAVANJE MEVLUDA
(Imam Dželaluddin Es-Sujuti)


Potpuna hvala pripada samo Allahu!
Neka je salavat i selam na Njego­vog Miljenika, a. s., ehl-i bejt, as­habe i sve odabrane robove, a po­tom:
Kakav je šeriatski propis u vezi sa za obilježavanjem mevluda (rođenja Muhammeda a. s.)? Da li je to obilježavanje po­hvaljeno ili pokuđeno? I da li će onaj koji to bude praktikovao, biti nagrađen ili ne?Lijep običaj      Moj odgovor na postavljeno pitanje glasi: Osnova obilježavanja mevluda, a koja se sastoji u okupljanju muslimana, učenju Kur'ana, recitovanju veličanstve­nih događaja u vezi sa Vjerovjesnikovim, a.s., dolaskom na ovaj svijet i postavlja­nju sofre, ne pridodavajući spomenutom ništa što je pokuđeno, pa takvo obilježa­vanje mevluda jeste jedan od lijepih obi­čaja za koji će onaj ko ga bude praktiko­vao biti nagrađen1, jer se takvim obilje­žavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Vjerovjesniku, a. s., i pokazuje ra­dost i sreća zbog njegovog, a. s., rođenja.

      Obilježavanje mevluda prvi je u prak­su uveo vladar Irbila (Irak), El-Muzaf­fer Kevkeberi bin Zejnuddin Ali ibn Bek­tekin, jedan od slavnih vladara i darežlji­vih velikana, koji je iza sebe ostavio mno­ge lijepe tragove (hajrāte). Izmedu ostalih je i velika džamija Muzaferija u pod­nožju brda Kasjon.

      Hafiz Ibn Kesir u svom djelu Et-Ta­rih o njemu veli: „Obilježavao je mevlud­i šerif u rebi`ul-evvelu na izuzetan način. Bio je oštrouman, hrabar, neustrašiv, in­teligentan i pravedan, neka mu se Allah smiluje i Svoju mu počast ukaže. Hafiz Ebul-Hattab ibn Dihje napisao mu je je­dan svezak o Vjerovjesnikovom, a. S., ro­đenju pod naslovom Et-Tenvir fi mevli­di-l-beširi-n-nezir, pa ga je ovaj zbog to­ga nagradio sa 1.000 zlatnika. Dugo je trajala El-Muzafferova vladavina, a smrt ga je zadesila dok je držao opkoljenim krstaše u gradu Akki, 630. god. Bio je li­jepog morala i dobre duše."

      Unuk Ibnul-Dževzija, u djelu Mir’ātu­z-Zemān, kaže: „Neki ljudi koji su pri­sustvovali El-Muzafferovim soframa pri­likom obilježavanja mevluda, nabroja­li su da se na tim soframa nalazilo po 5.000 pečenih ovaca, 10.000 pečenih pi­lića, 100.000 zdjela kajmaka i 30.000 tanjira halve. Na tim mevludima prisustvo­vali su poznati učenjaci koje je darežlji­vi vladar nesebično darivao. Svake go­dine za obilježavanje mevluda utrošio bi 300.000 zlatnika. Održavao je i musafir­hanu, u koju je primao goste sa svih stra­na, a za koju je godišnje odvajao 100.000 zlatnika. Također je svake godine od kr­staša otkupljivao, u vrijednosti 200.000 zlatnika, zarobljene muslimane. Za dva harema (Mekku i Medinu) te vodovod u Hidžazu, godišnje bi izdvajao 300.000 zlatnika. I sve to, van tajnih izdvajanja. Njegova žena, Rabija-hatun, kći Ejju­bova, a sestra velikog islamskog osva­jača Salahudina, pričala je da je njegova košulja bila od grubog pamuka, koja nije vrijedila ni 5 srebrenjaka. Ona ga je zbog toga prekoravala, a on bi joj odgovarao: „Da nosim košulju od 5 srebrenja­ka, a ostalo podijelim, bolje mi je nego da nosim skupocjenu odjeću ne dijeleći siro­masima i nevoljnicima."1000 zlatnika za zbirku mevluda

    
      
Ibn Hallikan, u biografiji o hafizu Ebul Hattabu ibn Dihjetu (piscu mevluda), ve­li: „Bio je od vrsnih učenjaka i istaknutih ličnosti. Došao je iz Magriba, potom je jedno vrijeme boravio u Šamu, a 604. god. nastanio se u Irbilu. Tu je zatekao čuvenog vladara El-Muzaffera koji je pri­davao veliku pažnju obilježavanju mevlu­da, pa mu sroči zbirku mevluda koju na­zva Et-Tenvir fi mevlidi-l-beširi-n-ne­zir, i koju je pred njim lično izrecitovao. Vladar El-Muzaffer ga zbog toga nagradi sa 1.000 zlatnika. Sam hafiz Ibn Dihje je rekao: Pročitao sam mevlud pred sulta­nom El-Muzafferom 625. god., na šest sijela (medžlisa)."

      Šejh Tadžuddin Omer ibn Ali el-Lahmi es-Sekenderi, poznat kao El-Fākihāni, je­dan od potonjih malikijskih učenjaka, zagovara da je obilježavanje mevluda poku­đena novotarija. O tome je napisao trak­tat pod naslovom El-Mevrid fil-kelami ala ameli-l-mevlid. Ovdje ću spomenu­ti traktat doslovno navesti, zasebno ko­mentarišući svaki njegov stav.      El-Fākihāni, da mu se Allah smiluje, napisao je sljedeće:
      
„Hvala Allahu Koji nas je uputio na slijeđenje prvaka svih poslanika, a. s., Koji nas je podržao u očuvanju vjerskih vrijednosti i Koji nam je olakšao slije­đenje ispravnih prethodnika, pa nam se srca ispuniše svijetlom šeriatskog zna­nja i jasnom istinom, očistivši nam nu­trinu od svega negativnoga i uvođenje novotarija u vjeri. Zahvaljujem Mu na blagodati jekinskog svijetla i na tome što nam je omogućio da se držimo Najčvršćeg užeta - Kur`ana. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, Jedinog, Ko­ji nema ortaka i svjedočim da je Muha­mmed, a. s., Njegov rob i Njegov posla­nik, prvak svih prvih i potonjih, neka je Allahov salavat na njega, njegovu poro­dicu, njegove ashabe, njegove čiste žene- majke vjernika, sve do Sudnjega da­na! A potom:
      
Od strane jedne grupe pobožnih ljudi ponavlja se pitanje vezano za okupljanje onih koji u mjesecu rebi`ul-evvelu obi­ježavaju mevlud. Da li to obilježavanje ima utemeljenja u šeriatu ili je to novo­tarija koja se uvukla u vjeru? Na ovo pi­tanje tražili su decidan odgovor uz ar­gumentaciju. Pa, tražeći od Allaha upu­tu, velim: Nije mi poznato da za obilježava­nje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur'anu ili Sunnetu. Ta praksa nije pre­nesena ni od jednog učenjaka koji se smatra uzorom u ovom ummetu, niti od nekoga ko se striktno pridržavao tradi­cije. Obilležavanje mevluda je novotari­ja koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake.

      Dokaz da je obilježavanje mevluda novotarija je u činjenici da postoji samo pet fikhskih pravila, tj.: vadžib, mendub, mubah, mekruh i haram. Obilježavanje mevluda zasigurno nije vadžib (nared­ba), a niti je mendub (preporučena, po­željna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne uko­rava onoga ko ga izostavlja. A obilježavanje mevluda šariat nije dozvolio, ni­ti su to praktikovali ashabi, ni pobožni tabiini, koliko ja znam. Ovo je moj odgo­vor, pred Allahom, vezan za obilježava­nje mevluda, ako sam za to upitan.
      
Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer novotarisanje u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani. Stoga, nije ostalo ništa osim da obilježavanje mevluda može biti ili mekruh (pokuđeno) ili haram (strogo zabranjeno). U tom smislu, objašnjenje ćemo ponuditi u slijedeća dva slučaja.

     U prvom slučaju pretpostavimo da to čini čovjek iz svog imetka, za svoju po­rodicu i prijatelje, ne sjedajući pri tome za sofru i ne čineći nikakve grijehe. Ova­kva situacija je pokuđena novotarija, jer to niko od prijašnjih pokornih robova, koji su učenjaci i fekihi islama, svjetiljke vremena i ukrasi mjesta, nije radio.

      U drugom slučaju okupljanje obuhva­ta i griješenje, pa se nekome udjeljuje a drugoga, usljed gledanja takve neprav­de, zaboli srce. A učenjaci su rekli: „Uzi­manje imetka sa stidom je kao i njego­vo uzimanje sabljom." Pogotovo ako se uz to još doda i sviranje zabranjenih in­strumenata i puni stomaci, potom dje­vojke, i sve to čineći tako da se miješa­ju muškarci i mladići sa ženama zavod­nicama, bilo da se one nalaze pomiješa­ne s muškarcima ili da ih one gledaju sa nekog višeg mjesta. Zatim se tu javlja i ples koji dovodi do utonuća u zabavi i do zaborava na Sudnji dan. Isto je i ako bi se žene same sastale pa uz pjesme apla­udirajući i svirajući podigle svoje gla­sove, ili da podignu glasove pri učenju Kur'ana ili zikira koji šeriatom nije do­zvoljen, zanemarivajući Njegove rije­či: „Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi".2 Nema nikoga a da neće reći da je ova­kvo okupljanje haram. Niko od onih ko­ji drže do ljudskosti ovako nešto ne sma­tra pohvaljenim. To je dozvoljeno samo kod onih čija su srca mrtva i koji grije­he smatraju sitnicama. Oni ovakva oku­pljanja čak smatraju ibadetom, a ne po­kuđenim i zabranjenim radnjama. Na ovo samo možemo reći: Svi smo mi Alla­hovi i Njemu se vraćamo. Islam je počeo sa pojedincima (garibima) i sa pojedincima će i završiti. Lijepo veli šejh El-Kušejri kada kaže, a u čemu se sa njim potpuno slažemo:

Loše postade dobrim a dobro zlim
u ovim našim teškim danima. 
Ljudi od znanja poniženi postadoše 
a neznalci pohvaljeni i paše.
Al` tačno je da oni skrenuše sa istine, 
što rade, običaj prethodnika to nije. 
Pa rekoh čestitim, ljudima 
takvaluka i vjere,
kad se poveća ova opasnost i šteta: 
Ostajte ustrajni, došlo je vaše vrijeme, 
vrijeme prave samoće i gurbeta.      Divno je rekao i imam Ebu Amr ibn El-‘Ala: „Ljudi će biti u dobru sve dok ne budu sobom opčinjeni."

Na kraju, treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a. s., rođen, a to je rebi u'l-evvel, i mjesec u kome je Vjerovjesnik, a. s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu. To je ono što smo kazati imali, a od Allaha molimo da nam to i ukabuli."Ibn Hadžerov argument      Ovo je sve što je naveo El-Fakihani u svom spomenutom traktatu, a ja velim: Što se tiče njegovih riječi: „Nije mi poznato da za obilježavanje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur anu ili Sunnetu, na te riječi, odgovara se: Nepoznavanje nečega ne podrazumijeva i njegovo nepostojanje. Hafiz Ibn Hadžer je za obiiježavanje mevluda našao utemeljenje u sunnetu, a i ja sam našao još i drugo utemeljenje koje ću kasnije spomenuti.

      Na njegove riječi: „Nego je obilježavanje mevluda novotarija koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake", odgovor je: Već je prije rečeno da je obilježavanje mevluda uveo učeni i pravedni vladar, koji je time imao namjeru približavanja Alla­hu, dž. š. Na tim obilježavanjima su pri­sustvovali učenjaci i dobri robovi, koji na takva obilježavanja nisu gledali s nego­dovanjem. Takvom načinu obilježavanja mevluda je bio zadovoljan i hafiz Ibn Dihje koji je i napisao zbirku mevluda. Ovo su sve bili pobožni učenjaci koji su obi­lježavanjem mevluda bili zadovoljni, ko­ji su to pohvalili i ni jednom riječju nisu negodovali.

      „A niti je mendub (preporučena, po­željna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne uko­rava onoga ko ga izostavlja." Na ovaj stav odgovara se: Traženje izvršenja kod menduba nekada je tekstom a nekada analogijom (kijasom). Po ovom pitanju, iako nema teksta, ipak, postoji analogija, i to na osnovu dva temelja koja ćemo ka­snije spomenuti.

      Njegove riječi: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvo­jeno, u čemu se slažu svi muslimani", su riječi koje se ne mogu prihvatiti, jer se novotarija ne vezuje samo za haram ili mekruh, pošto evidentno postoje i novo­tarije koje su mubah, mendub ili vadžib. En-Nevevi u djelu, Tehzibul-Esmai vel­-lugat veli: „Novotarija u šeri`atu je uvo­đenje nečega što nije bilo u doba Vjero­vjesnika, a. s., a dijeli se na lijepu (hase­ne) i ružnu (kabiha)." Imam Izzuddin b. Abdu`s-Selam u svom djelu El-Kava­id veli: „Novotarija se dijeli na onu ko­ja je obavezujuća (vadžib), zabranjena (haram), pohvaljena (mendub), pokuđ­na (mekruh) i dozvoljena (mubah). Ko­ja je od ovih novotarija u pitanju sazna­je se tako što se novotarija izloži pred še­riatska pravila. Ako novotarija ulazi pod pravila vadžiba, onda je ona obavezujuć (vadžib), ako ulazi pod pravila ha­rama onda je zabranjena (haram), ako ulazi pod pravila menduba, onda je ohvaljena (mendub), ako ulazi pod pravila mekruha, onda je pokuđena (mekruh) i ako ulazi pod pravila mubaha, onda je dozvoljena (mubah)." Potom je za svaku vrstu novotarije naveo primjere, a za pohvaljenu (mendub) novotariju naveo je primjere gradnje karaula, medresa i svih dobrotvornih ustanova koja nisu postojala u doba Vjerovjesnika, a.s."Pohvaljena novotarija"      U djelu Menākibu-š-Šāfii, El-Bejheki, svojim lancem prenosilaca, bilježi da je Imam-i Šafi` rekao: „Dvije su vrste novotarija (bid`ata). Jedna je ona koja je oprečna Kur'anu, sunnetu, eseru i idžmāu, i to je novotarija koja vodi u zabludu. Druga je ona koja vodi dobru, koja nije oprečna spomenutim izvorima. Takva novotarija ne može biti pokuđena. Na primjer, Omer, r. a., je za teraviju u noćima ramazana rekao: „Divna li je ovo novotarija", što podrazumijeva da je ta novotarija uvedena u praksu nakon što nije postojala..."

      Iz svega navedenoga jasno se vidi da El-Fakihanijev stav nije tačan kada kaže: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani jer tačno je to da je obilježavanje mevluda novotarija, ali je to novotarija koja nije oprečna ni Kur`anu, ni sunnetu, ni eseru, niti idžmau, pa je obilježavanje mevluda „novotarija koja ne može biti pokuđena kako se izrazio Imam-i Šafi`. Obilježavanje mevluda spada pod dobročinstvo (ihsan) koje, doduše, nije bilo poznato u doba ashaba, jer je dijeljenje hrane, pri tome ne čineći grijehe, bez sumnje dobročinstvo i to je „pohvaljena novotarija" (el-bid`atul-mendūbe), kako se izrazio Ibn Abdu`s-Selam.

      Njegove riječi: „U drugom slučaju okupljanje obuhvata i griješenje...”, su sasvim tačne, međutim, zabrana takvog okupljanja je zbog zabranjenih stvari ko­je su pridodate mevludu, a ne zbog sa­mog okupljanja radi iskazivanja veselja obilježavanjem mevluda. Jer, kada bi se takve zabranjene stvari pridodale npr., džumi-namazu, i tada bi one bile odvrat­ne i ružne, ali to nikako ne može značiti da to važi i za samo okupljanje radi džume namaza, kako što je sasvim jasno.

      Neke od ružnih situacija smo vidjeli i u noćima ramazana pri okupljanju lju­di radi teravih namaza. Pa je li moguće proglasiti haramom okupljanje ljudi radi obavljanja teravije zbog toga što se usljed toga okupljanja ponekad pridodaju lo­še stvari?! Ne, nego mi kažemo: Okuplja­nje radi obavljanja teravije se temelji na sunnetu i namjeri približavanja Allahu, dž. š., a sve što se od ružnih stvari pridoda, te pridodate stvari su ružne. Stoga kažemo: Okupljanje ljudi radi obilježa­vanje mevluda se temelji na mendūbu i namjeri približavanja Allahu, dž. š., a sve negativne stvari koje se tome pridodaju, zabranjene su i pokuđene.Vjerovjesnikovo rođenje: najveća blagodat nama      Na riječi: „Treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a. s., rođen, a to je rebiul-evvel, i mjesec u kome je Vje­rovjesnik, a. s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu", ovako se od­govoriti: Vjerovjesnikovo, a. s., rođenje je najveća blagodat nama, a Vjerovjesnikovo, a. s., preselenje na Ahiret je naša naj­veća nevolja (musibet). A šeriat podstiče na izražavanje zahvale na blagodatima, a na strpljenje pri musibetima. Tako še­riat zapovijeda klanje akike pri rođenju djeteta izražavajući time zahvalu i veselje žbog novorođenčeta, dok to ne naređuje prilikom preselenja na Ahiret, čak zabra­njuje i naricanje i pokazivanje očaja.
      
Šeriatska općenita pravila upućuju na to da je lijepo u mjesecu rebi`ul-evvelu pokazati veselje zbog Vjerovjesnikovog, a. s., rođenja, a ne pokazivati žalost zbog toga što je u tom mjesecu bilo i njegovo preseljenje na Ahiret.

      Ibn Redžeb u djelu El-Letaif prekorava rafidije zbog toga što su Dan ašure uzeli za dan tugovanja, jer je u tom danu ubijen hazreti Husejn. Allah i Njegov poslanik, a. s., nisu naredili da se dani stradanja vjerovjesnikā uzimaju kao dani žalosti, pa kako bi se to onda moglo praktikovati u vezi sa nekim ko je ispod stupnja vjerovjesništva?!
      
Također se i imam Ebu Abdullah Ibnul-Hādž u svom djelu El-Medhal ala amelil-mevlid vrlo precizno izrazio o obilježavanju mevluda. Suština njegovog govora je u tome da on smatra pohvaljenim izražavanje zahvalnosti na blagodatima, a odvratnim i ružnim sve ono što se ubraja u zabranjene i pokuđene stvari.

Držati se lijepih stvari

      Šejhu`l-islam, hafiz Ebul-Fadl Ibn Hadžer bio je upitan o obilježavanju mevluda, pa je ovako odgovorio: “Obilježavanje mevluda je novotarija, jer nije preneseno da su to praktikovali ispravni prethodnici (selef-i salih) iz prva tri stoljeće islama. Međutim, obilježavanje mevluda obuhvata mnoge lijepe stvari, ali i one suprotne njima. Za onoga ko se drži lijepih stvari, a izbjegava ružne, za njega je obilježavanje mevluda lijepa novotarija (bid`a hasne), a u suprotnom nije."

      Obilježavanje mevluda, po mom mišljenju, može se praktikovati na osnovu čvrstog temelja koji se nalazi u zbirkama Buharije i Muslima, a vezan je za slučaj kada je Vjerovjesnik, a. s., došao u Medinu i zatekao židove da poste Dan ašure. Onda ih je pitao zbog čega to čine, a oni su mu odgovorili da je to dan u kojem je Allah utopio faraona, a spasio Musāa, a. s., pa oni taj dan poste iz zahvalnosti prema Uzvišenom Allahu.

      Iz spomenutog slučaja može se izvući zaključak da je zahvaljivanje Allahu u određenom danu zbog određene blagodati koju je u tom danu poslao, ili zbog nevolje koju je u tom danu odagnao, dozvoljen čin. I da se taj dan svake godine može provoditi u zahvaljivanju Allahu, dž. š., kroz razne ibadete: namaz, post, sadaku, učenje Kur'ana, itd. A ima li veće blagodati od slanja Vjerovjesnika, a. s., vjerovjesnika milosti, u tom rebi`ul-evvelskom danu?!

      Na osnovu spomenutog događaja, najbolje bi bilo tražiti upravo 12. rebi'ul-evvel, kako bi se propis podudario sa pričom o Musau, a. s., na Dan ašure. Neki obilježavaju mevlud u bilo kojem danu rebi`ul-evvela, a neki i izvan tog mjeseca. To je ono što je vezano za samo utemeljenje obilježavanja mevluda.

      A što se tiče načina obilježavanja mevluda potrebno je ograničiti se na ono iz čega se razumije zahvaljivanje Allahu, dž. š. od onoga što smo naprijed spomenuli, kao što je učenje Kur'ana, postavljanje sofre, dijeljenje sadake, recitovanje stihova u pohvalu Vjerovjesniku, a. s., kao i pobožnih stihova koji će pokrenuti srca na činjenje dobrih djela i postizanje ahiretske sreće.

Zabava i veselje na dozvoljen način

      Nema štete od onoga što se pri obilježavanju mevluda pridodaje od zabave i veselja ukoliko se to radi na dozvoljen način, jer taj dan zaslužuje da se u njemu osjeća radosno i veselo. Međutim, ukoliko se to čini na način koji je zabranjen (haram) ili pokuđen (mekruh) onda se to mora spriječiti, kao što treba spriječiti i ono što se čini a suprotno je onome što je preče (hilafu`l-evla)."

      Utemeljenost obilježavanja mevluda, po mom mišljenju, može se vezati i za slučaj koji, bilježi El-Bejheki od Enesa, r. a., da je Muhammed, a. s., nakon što je postao vjerovjesnikom, za sebe zaklao akiku. Iako se navodi da je to za njega već bio uradio njegov djed Abdu`l-Muttalib, kada mu je bilo sedam dana. Poznato je da se akika ne ponavlja dva puta, pa se iz Vjerovjesnikovog, a. s., postupka može razumjeti da se Vjerovjesnik, a. s., ovim činom htio zahvaliti Allahu, dž. š., na tome što ga je odredio da bude vjerovjesnik milosti svim svjetovima i zakonodavac svom ummetu. Slično ovome je i činjenica da je Vjerovjesnik, a. s., donosio salavat na samog sebe. Zbog svega navedenog lijepo (mustehab) je i nama da iskažemo zahvalnost za njegovo rođenje tako što ćemo se u džemat okupiti, postaviti sofru i činiti druga dobra djela, pokazujući time svoju sreću.

Radost mevludske noći

      Vidio sam da je i imam u kiraetima, hafiz Ibn Džezeri, u svome djelu Urfut-ta`rif bil-mevlidi-š-šerif napisao: „Ebu Leheb je nakon smrti bio viđen u snu, i tom prilikom je bio upitan: ’Kako je tvoje stanje?' Odgovorio je: Ja sam u vatri, međutim, svake noći uoči ponedjeljka, olakša mi se, pa se između prstā napijem vode koliko je ovo pokazujući na vršak prsta - a to je zbog toga što sam oslobodio robinju Suvejbu nakon što me je obradovala rođenjem Vjerovjesnika, a. s., i zbog toga što mu je pomogla pri dojenju." Ako je Ebu Leheb kao nevjernik, radi koga je spuštena kur`anska sura koja ga ukorava, dobio nagradu u vatri jer se obradovao te noći kad je Vjerovjesnik, a. s., bio rođen, pa kakvo li je onda stanje muslimana, koji potvrđuje monoteizam (tevhid), koji je od ummeta Vjerovjesnikovog, a. s., kad se obraduje zbog njegovog, a. s., rođenja, pa učini dobrih djela onoliko koliko bude u stanju iz ljubavi prema Vjerovjesniku, a. s.?! Njegova na­grada od Plemenitog Allaha za to će biti da će ga Svojom dobrotom uvesti u džennetske ljepote."      Ibnul-Hādž veli: „Ako neko upita o mudrosti da je Vjerovjesnik, a. s., rođen u ponedjeljak u rebi`ul-evvelu, a ne u mje­secu ramazanu u kome je počelo objavlji­vanje Kur'ana i u kome je Lejletul-kadr, ni u svetim mjesecima (el-ešhurul-hu­rum), niti petnaeste noći Ša`bana (Lejle­tul-berat), niti u petak a niti uoči petka, treba mu odgovoriti sa četiri činjenice.

      Prvo: u hadisu je navedeno da je Uzvi­šeni Allah u ponedjeljak stvorio drveće i bilje. U tome postoji velika naznaka, po­što se stvaranjem žitarica, usjeva, voća i drugih plodova produžuje opstanak ljud­skoga roda.

      Drugo: riječ rebi znači proljeće, što ukazuje na optimizam i pozitivnu nadu. A Ebu Abdurrahman es-Sakli veli da sva­ki čovjek ima udio od svog imena.

      Treće: Kao što je proljeće najumjereni je i najljepše godišnje doba, tako je i Vjerovjesnikov, a. s., šeriat najprihvatljiviji i najljepši zakon.

      Četvrto: Mudri Allah je htio da Vjero­vjesnikom, a. s., počasti vrijeme u kojem je rođen, a da je rođen u nekom od oda­branih vremena koja smo naprijed spomenuli, neko bi mogao pogrešno misli­ti da je tim vremenom počastio Vjerovje­snika, a. s.

Ovim i završavam. Neka je potpuna hvala i zahvala Uzvišenom Allahu!
-------------------------

Bilješke:

1 Autor ukazuje na hadis Muhammeda, as.: „Ko uvede jedan lijep običaj u islam, imat će za to nagradu kao i nagradu za sve on koji.poslije njega to budu radili, a da se ne umanji njihova nagrada..." (Muslim).
El-Fedžr, 14. ajet

S arapskog preveli: hfz. Nedžad Ćeman i mr. Almir Fatić


(Objavljeno u “Preporodu”, br. 2/844 od 15. januara 2007. god.) 

 

 

Priredio: Esad Bajić